Tajna Đinđićevog ubojstva: Dinkić prikrivao trag Miloševićevog pranja novca preko Hrvatske
Kaznena prijava odvjetnika Aleksandra Lojpura protiv potpredsjednika srbijanske Vlade, Mlađana Dinkića, od 17. veljače 2006. godine, potvrđuje kako je u pranju novca sa tzv. Miloševićevih tajnih računa, ključnu ulogu odigrala upravo Zagrebačka banka d.d., preko svojih organizacijskih jedinica u inozemstvu, točnije preko inozemnih banaka čiji je Zagrebačka banka bila osnivač i suvlasnik, i koje je kontrolirala Uprava Zagrebačke banke u dogovoru s Miloševićevom povjerenicom za operacije pranja novca preko tajnih računa Borkom Vučić. Upravo detalje o tim dogovorima Zagreba i Beograda, Mlađan Dinkić, kao tadašnji guverner Narodne banke Jugoslavije, prikrio je u svojim izvješćima tadašnjem premijeru Zoranu Đinđiću. Kaznena prijava u tom smislu Dinkića tereti kako je od Đinđićeve Vlade prikrivao trag Miloševićevog pranja novca preko Hrvatske, odnosno preko Zagrebačke banke i s njom povezanih pravnih i fizičkih osoba, točnije preko inozemnih banaka u vlasništvu Zagrebačke banke d.d. Zagreb, koje su na temelju tajnih dogovora s Miloševićem tijekom 1990.-ih godina zajednički kontrolirali Franjo Luković i Borka Vučić. Posredno, preko svojih organizacijskih jedinica inozemstvu, Zagrebačka banka bila je jamac Miloševićevim offshore kompanijama preko kojih je opran novac opljačkan iz Srbije. Trag tih operacija, kako to jasno proizlazi iz kaznene prijave odvjetnika Lojpura, prikrivao je upravo Mlađan Dinkić, čime je aktivno onemogućavao istragu Đinđićeve Vlade o Miloševićevim tajnim računima u inozemstvu, koja bi prije ili kasnije Đinđićevu Vladu odvela prema političkom Zagrebu i hrvatskim bankama.
Kaznena prijava protiv Dinkića otkriva kako je današnji potpredsjednik Vlade Srbije od Đinđića prikrivao trag pranja novca kojeg je iz srbijanskog državnog proračuna opljačkao Slobodan Milošević
Kaznena prijava koju je protiv današnjeg potpredsjednika Vlade Srbije i ministra ekonomije Mlađana Dinkića, 17. veljače 2006. godine podnio beogradski odvjetnik Aleksandar Lojpur, vrlo detaljno opisuje koje je podatke Mlađan Dinkić, kao tadašnji guverner Narodne banke Jugoslavije, prikrio od ubijenog premijera Zorana Đinđića, u svezi istrage o tzv. Miloševićevim tajnim računima u inozemstvu.
Iz sadržaja obrazloženja kaznene prijave protiv Dinkića, Labusa i ostalih, razvidno je kako je unutar Đinđićeve Vlade početkom 2000.-ih godina postojala grupacija visokih srbijanskih državnih dužnosnika, koja je prikrivala trag Miloševićevog pranja novca preko Hrvatske.
Drugim riječima, grupa na čelu koje je bio današnji potpredsjednik srbijanske Vlade Mlađan Dinkić, sakrila je od premijera Zorana Đinđića svoja saznanja o tome kako je Slobodan Milošević u suradnji sa Zagrebačkom bankom i inozemnim bankama čiji je osnivač i suvlasnik bila Zagrebačka banka, izvlačio novac opljačkan iz Srbije na tajne račune u inozemstvu, koji s kasnije kroz kredite vraćao u Hrvatsku i Srbiju, te su tako komercijalne banke u Hrvatskoj sudjelovale u pranju Miloševićevog prljavog ratnog plijena.
Trag tih operacija, kako to jasno proizlazi iz kaznene prijave odvjetnika Lojpura, prikrivao je upravo Mlađan Dinkić, čime je aktivno onemogućavao istragu Đinđićeve Vlade o Miloševićevim tajnim računima u inozemstvu, koja bi prije ili kasnije Đinđićevu Vladu odvela prema političkom Zagrebu i hrvatskim bankama.
Prikrivanjem tragova Dinkić onemogućio povrat opljačkanog novca s Miloševićevih tajnih računa u srbijanski državni proračun
„U siječnju 2001. godine, odmah nakon formiranja prve Vlade Republike Srbije, nakon izvanrednih izbora u prosincu 2000. godine i društvenih promjena započetih nakon saveznih izbora u bivšoj SRJ od rujna 2000. godine i velike narodne pobune u Srbiji od 5. listopada 2000. godine, formirana je pri Vladi Republike Srbije Komisija za ispitivanje zloupotreba u području privrede i financijskog poslovanja.
Radom Komisije rukovodio je kao predsjednik Vuk Obradović, tada potpredsjednik Vlade Republike Srbije.
Njen član je, pokraj ostalih, bio i prijavljeni Mlađan Dinkić, tada guverner Narodne banke Jugoslavije, sada ministar financija u Vladi Republike Srbije (u vrijeme pisanja kaznene prijave, op.a.).
Kao pomoćno tijelo Komisije bio je formiran posebni tim u čijem sastavu su bili prijavljeni Mlađan Dinkić, kao šef tima, i prijavljeni Dušan Lalić, Nikola Živanović i Mladen Spasić.
Tim je imao zadatak pronaći novac koji je bez zakonskih osnova, za vrijeme dok je na vlasti bio Slobodan Milošević, kao predsjednik Republike Srbije, odnosno SRJ, bio iznesen iz zemlje i preko Beogradske banke d.d. COBU prenesen na Cipar i preko Cipra u druge države.
Navedeni tim je imao zadatak i osigurati dokaze radi vraćanja iznijetog novca u Srbiju“, stoji u kaznenoj prijavi protiv Dinkića.
Što je Dinkić otkrio na Cipru?
„Prijavljeni Mlađan Dinkić, i ostali članovi tima u više navrata su počevši od siječnja 2001. godine do daljnjeg posjećivali Republiku Cipar i utvrdili sljedeće činjenice oko novca iznesenog devedesetih godina prošlog stoljeća iz Srbije.
Tri dana poslije uvođenja međunarodnih sankcija protiv Savezne Republike Jugoslavije, rezolucijom broj 757 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (30. svibnja 1992. godine), Borka Vučić, direktor Beogradske banke d.d. COBU iz Nikozije, organizirala je sastanak sa ciparskim odvjetnikom gospodinom Tassosom Papadopoluosom, guvernerom Aksentis Aksenitjuom i Kikisom Lazaridesom, predsjednikom Popular Banke, druge po veličini na otoku, a čiji je najveći vlasnik sa 22 posto dionica britanska banka HSBC.
Tako je odlučeno da se odmah osnuje nekoliko kompanija koje će, fiktivno, biti privatne offshore kompanije, a praktički preuzeti ulogu Beogradske banke na Cipru.
Po zakonu na Cipru, koji je inače osnova cijelog offshore sistema zemlje, tajnost vlasništva takvih firmi je zajamčena i samo Centralna banka Cipra zna tko je pravi vlasnik kompanije.
Najčešće se u ime vlasnika uspostavljaju tako zvani nominalni vlasnici koji figuriraju umjesto pravih vlasnika. To su, po pravilu, firme u vlasništvu odvjetničkih i računovodstvenih tvrtki, koje ih koriste za potrebe svojih klijenata.
Ti nominalni vlasnici se pojavljuju pred cijelim svijetom, a identitet pravog korisničkog vlasnika, zna jedino Centralna banka Cipra.
Po tom dogovoru Papadopoluosov odvjetnički ured trebao je službeno podnijeti zahtjev Centralnoj banci Cipra za registraciju nekoliko takvih „privatnih“ kompanija.
Centralna banka Cipra, odnosno njezin guverner i njegovi najbliži suradnici, koji su znali da je turiječ o srpskim kompanijama koje rade u korist tadašnjeg Predsjednika Republike Srbije i kasnije predsjednika SRJ, Slobodana Miloševića, imali su ulogu prikrivanja pravih vlasnika prema vanjskom svijetu, a prije svega prema zahtjevima UN, SAD i Europske unije, koji su odmah po uspostavljanju sankcija, tražili od ciparskih vlasti da zamrznu poslovanje srpskih firmi na Cipru.
Time se zamagljivalo pravo stanje, te proizvodio dojam da su mogući vlasnici Rusi, Englezi, ili netko treći, jer se informacija o vlasniku može dobiti samo od Centralne banke Cipra, i to samo na zahtjev Suda.
Uloga Popular banke i njenog predsjednika i njenog predsjednika Lazaridesa je bila omogućiti hitno i nesmetano otvaranje svih potrebnih bankovnih računa budućih novoosnovanih kompanija u Popular banci na Cipru, kao i u svojoj filijali u Grčkoj – European Popular Banci i da naravno, promet tih kompanija, preko tako otvorenih računa, drži u najvećoj tajnosti.
Pored toga Kikis Lazarides i njegova Popular banka su prihvatili uspostaviti mrežu tajnih računa, onih koji nigdje nisu zavedeni niti registrirani i kojih nema u kompjuterskim izvješćima dostupnim klijentima, što je omogućilo manipulaciju ogromnom gotovinom.
Taj „kod“ ili šifra tajnog računa je bila poznata samo uskom krugu sudionika dogovora, koji su znali što treba raditi sa novcem koji je na tom tajnom računu i pod određenim, tajnim „kodom“ pristigao u banku.
Već 2. lipnja 1992. godine, dakle samo tri dana poslije uvođenja UN sankcija protiv SRJ, odvjetnička kancelarija Tassos Papadopoluos šalje Centralnoj banci Cipra zahtjev za registraciju prve i najvažnije od svih kompanija osnovanih u korist Beogradske banke i režima bivšeg predsjednika SRJ, firme Antexol Trade Ltd.
Treba posebno istaknuti da poslovanje ove firme, kao i detaljna analiza velikog broja njenih dokumenata, događaja i radnji vezanih upravo za nju, predstavljaju srž, glavni izvor i dokazni materijal o tvrdnjama o nestanku ogromne količine novca.
Pokraj ove firme, analizirani su i dokumenti firme „Browncourt Enterprises Ltd“. Analiza poslovanja ove dvije kompanije je manje ili više, istovjetna kao i u ostalim kompanijama.
Obje kompanije su međusobno povezane i osobama čija su imena zloupotrebljena kao njihovi vlasnici i osobama koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama i aktivnostima ove dvije kompanije“, navodi se u kaznenoj prijavi odvjetnika Lojpura od 17. veljače 2006. godine.
„Bankarsku referencu“ za osnivanje Miloševićevih offshore kompanija na Cipru dala Anglo Yugoslav Bank Limited iz Londona čiji je osnivač i suvlasnik u tom trenutku bila Zagrebačka banka d.d. Zagreb
„Iz pisma odvjetničke kancelarije „Tassos Papadopoluos“ od 2.6.1992. godine, vidi se da je ta advokatska kancelarija uputila Centralnoj banci Cipra zahtjev za odobravanje registracije firme „Antexol“ na osnovu naloga „svojeg klijenta“ po imenu gospođa Ljiljana Radenković, sa prebivališem u Londonu.
Dalje, u tom pismu navedena kancelarija tvrdi da će se kompanija baviti „generalnom trgovinom“, da se „neće baviti bilo kakvim investicijskim poslovima za treće osobe i da će koristiti isključivo svoja sredstva“.
Također, u istom pismu, ova kancelarija izvješćuje Centralnu banku da je uz zahtjev „priložena odgovarajuća bankarska referenca budućeg vlasnika“.
U istom zahtjevu odvjetnici iz navedene kancelarije tvrde da njihove dvije kompanije „Taslaw Nominees Ltd“ i „Taslaw Services Ltd“, koje ih opslužuju, preuzimaju na sebe da drže dionice vlasnika Ljiljane Radenković, kao njezini nominalni vlasnici“, navodi se u kaznenoj prijavi.
Drugim riječima, iz sadržaja kaznene prijave protiv Mlađana Dinkića i ostalih, razvidno je kako je jedan od ključnih dokumenata prilikom osnivanja mreže Miloševićevih offshore kompanija za pranje novca opljačkanog iz Srbije 1990.-ih godina bila neka vrsta bankarske garancije, nazvana „Bankarskom referencom“, koju je izdala s vlasnikom povezana inozemna banka, u ovom slučaju kako se to vidi iz nastavka prijave, Anglo Yugoslav Bank Limited iz Londona, čiji je osnivač i suvlasnik u tom trenutku bila Zagrebačka banka d.d. Zagreb.
Iz navedenog jasno proizlaze dokazi o dogovoru političkog Zagreba s Miloševićevim režimom u Beogradu o pružanju logističke potpore Slobodanu Miloševiću u izvlačenju novca iz Srbije na privatne račune u inozemstvu, kao i u opracijama pranja novca opljačkanog iz Srbije preko tih tajnih računa.
Ukratko, vlasti u Zagrebu su, preko Zagrebačke banke d.d. Zagreb, pomagale Miloševiću kako u pljački novca iz srbijanskog državnog proračuna, tako i u pranju tako nezakonito stečenog novca.
Osim toga, što i nije baš manje bitno, Franjo Luković i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, ali i politička elita u Zagebu na taj je način bila izravno umiješana u pružanje pomoći režimu Slobodana Miloševića za kršenje međunarodnih sankcija, određenih od strane Vijeća sigurnosti UN-a.
Tako je politički Zagreb, preko Zagrebačke banke, ne samo pomagao Miloševiću u njegovim kriminalnim financijskim operacijama, nego je ZABA bila jedna od strateških financijskih institucija za pomaganje Miloševićevog kršenja međunarodnih sankcija UN-a.
Borka Vučić i Franjo Luković operativno su kontrolirali Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu
„Analiza ovog dokumenta dala je prijavljenima precizne odgovore o namjerama sudionika dogovora opisanog ranije u točki 2. ovog obrazloženja, Borke Vučić, Tassosa Papadopoluosa i Aksentisa Aksentijua.
Gospođa Ljiljana Radenković iz Londona nikada nije bila klijent odvjetničke kancelarije Tassosa Papadopoluosa i nije joj dala nikakav nalog za registraciju navedene kompanije u lipnju 1992. godine.
Ukoliko je odvjetnička kancelarija smatrala za svojeg klijenta Beogradsku banku na Cipru u čije ime i za čiju korist je i registrirala firmu „Antexol“, onda ona nije mogla niti smjela registrirati je na privatnu osobu, Ljiljanu Radenković, već na onoga tko im je takav nalog dao.
Firma „Antexol“ se od svojeg osnivanja nije bavila nikakvom trgovinom, već isključivo prijemom ogromnih količina novca, ilegalno iznesenog iz Srbije, i distribucijom prema potrebama Miloševićevog režima, a po nalozima rukovodstva Beogradske banke d.d. COBU i njezinog šefa Borke Vučić.
Prema tome, „Antexol“ je jednostavno preuzeo, tajno, one funkcije Beogradske banke d.d. COBU, koje su joj bile zabranjene UN sankcijama – platnim prometom sa Jugoslavijom.
Tvrdnja iz navedenog pisma, da će novac biti korišten za poslovanje firme, biti isključivo privatni novac vlasnika, dakle Ljiljane Radenković, značila je da taj novac postaje privatno vlasništvo Ljiljane Radenković.
Novac srpskih banaka, privrednih poduzeća, Fonda za razvoj, Narodne banke i građana Srbije postaje privatno vlasništvo Ljiljane Radenković.
Dalje upravljanje tim novcem je nelegalno bez odobrenja vlasnika i sve daljnje radnje tim novcem postaju pravno ništavne i nelegalne, ukoliko nemaju njezino odobrenje. A nisu ga imali!“, navodi odvjetnik Lojpur u kaznenoj prijavi protiv potpredsjednika Vlade Srbije Mlađana Dinkića.
Međutim, iz sve dokumentacije o poslovanju Anglo Yugoslav Bank Limited, koja je odigrala ključnu ulogu u Miloševićevim financijskim operacijama, jasno proizlazi kako su vlasništvo nad Anglo Yugoslav Bank u Londonu kontrolirale dvije financijske institucije: Zagrebačka banka i Beogradska banka, odnosno Franjko Luković i Borka Vučić.
Zagrebačka banka sudjelovala u pljački Srbije preko Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu
„Podizanje novca sa računa kompanije „Antexol“, sva plaćanja i doznake, su nelegalne financijske transakcije i predstavljaju pljačku novca koji pripada Republici Srbiji.
„Bankarska referenca“ priložena uz navedeno pismo kancelarije Tassos Papadopoluos, koja je glasila na ime Ljiljane Radenković, a izdana od strane Anglo Yugoslav Bank iz Londona, je običan falsifikat.
Ljiljana Radenković nije bila klijent Anglo Yugoslav Bank, već njezin službenik, pa je takva referenca nevažeća.
Pored toga, očigledno je da je Borka Vučić mogla narediti nekom od drugih njoj podređenih službenika u Anglo Yugoslav Banci, kao mješovitoj banci pod kontrolom Begradske banke a.d. Beograd da napiše takvu referencu, bez znanja i naloga Ljiljane Radenković“, stoji u kaznenoj prijavi od 17. veljače 2006. godine.
Ono što podnositelju kaznene prijave u tom trenutku očito nije bilo poznato jest činjenica da je upravo Zagrebačka banka d.d. Zagreb osnivač i suvlasnik Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu, zajedno sa Beogradskom bankom a.d. Beograd, te je u tom smislu i kontrola nad operacijama te inozemne banke bila dvostruka, u ime Srbije za kontrolu tih operacija bila je opunomoćena Borka Vučić, dok je u ime Hrvatske kontrolu nad Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu držao dugogodišnji predsjednik Uprave Zagrebačke banke d.d. Zagreb Franjo Luković.
To je, međutim, bilo dobro poznato bivšem guverneru Narodne banke Jugoslavije, danas potpredsjedniku srbijanske Vlade Mlađanu Dinkiću, kojeg se navedenom kaznenom prijavom najvećim dijelom i tereti za prikrivanje ključnih činjenica o tzv. Miloševićevim tajnim računima, od Đinđićeve Vlade, odnosno od samog ubijenog premijera Zorana Đinđića.
Jul 22, 2010 at 02:08 PM
