Početna Sadržaj Ubistvo Zorana Đinđića Tko je naručio ubojstvo Đinđića

Tko je naručio ubojstvo Đinđića

4834
0
SHARE

Autor: Istraživački tim Necenzurirano.com

Promjene u Beogradu ugrozile tranzicijski poredak moći
Političke promjene u Beogradu, dolaskom na vlast Vlade premijera Zorana Đinđića, ozbiljno su ugrozile tranzicijski poredak moći na Balkanu, dogovoren prije svega tajnim sporazumima elita u Zagrebu i Beogradu tijekom 1990.-ih godina. Ubojstvo srbijanskog premijera bilo je dogovor pripadnika hrvatske i srbijanske političke i financijske elite, uz logističku i organizacijsku podršku političkog, obavještajnog i kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Međutim, sama likvidacija srbijanskog premijera naručena je i organizirana iz Hrvatske. Iako nije znao, svojim je postupcima Đinđić ozbiljno ugrozio financijsko poslovne operacije tranzicijske elite u Hrvatskoj i doveo u pitanje njihove pozicije ekonomske moći, zbog čega su donijeli odluku: „Riješiti se Zorana!“.

Ubojstvo srbijanskog premijera stvar je regionalnog kriminalnog dogovora balkanskog političkog, obavještajnog i kriminalnog podzemlja

Nedavno „otkriće“ kako su se odbjegli pripadnici tzv. „Zemunskog klana“ koji su sudjelovali u ubojstvu srbijanskog premijera Zorana Đinđića skrivali u Hrvatskoj, ponovno je otvorilo raspravu o okolnostima, ali i naručiteljima i organizatorima Đinđićevog ubojstva.

Međutim, još važnija je činjenica kako je uhićenje Sretka Kalinića u Hrvatskoj otkrilo godinama skrivane činjenice o atentatu na srbijanskog premijera.

Iako se godinama na ubojstvo Zorana Đinđića gledalo kao na unutarnji problem Srbije, odnosno isključivo kao na atentat s kojim je povezano srbijansko kriminalno podzemlje, uhićenje sudionika atentata na Đinđića otvorilo je „Pandorinu kutiju“ slučaja Đinđić i otkrilo mučnu činjenicu: ubojstvo srbijanskog premijera stvar je regionalnog kriminalnog dogovora balkanskog političkog, obavještajnog i kriminalnog podzemlja, te političkih elita čije je interese Đinđić ugrozio preuzimanjem vlasti u Srbiji.

Đinđićevi ubojice su poslovno i financijski povezani s hrvatskim kriminalnim podzemljem i hrvatskim obavještajno sigurnosnim službama

Pozadina Đinđićevog ubojstva i dokumenti u posjedu Necenzurirano.com ukazuju na mrežu naručitelja, organizatora i izvršitelja ovog atentata iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, te sa Kosova.

Točnije, do sada nepoznati detalji o stvarnom motivu ubojstva premijera Đinđića otkrivaju kako je Đinđićevo ubojstvo naručeno i organizirano iz Hrvatske, a izvedeno je u Srbiji, između ostalih, uz pomoć pripadnika dijela srbijanskog kriminalnog podzemlja, i to onog dijela koje je najuže organizacijski, poslovno i financijski povezano kako s kriminalnim podzemljem u Hrvatskoj, tako i s hrvatskim obavještajno sigurnosnim službama, ali i vrlo dobro organiziranim obavještajnim podzemljem u Hrvatskoj, koje u cijelosti kontrolira vrh ratnih kriminalnih struktura hrvatske političke i financijske elite.

Stvarni motivi, naručitelji i organizatori likvidacije srbijanskog premijera ostali su do danas nepoznati

Iako je srbijanska istraga i kasniji sudski proces, možda, identificirala dio izvršitelja ubojstva premijera Zorana Đinđića, stvarni motivi ubojstva, kao i naručitelji i organizatori ubojstva, te fondovi iz kojih je financiran atentat na srbijanskog premijera, nikada nisu u cijelosti razotkriveni.

Pogotovo motiv i naručitelji ubojstva, koji su do danas ostali u cijelosti nepoznati.

To je prije svega zbog izuzetno dobro izvedene kriminalne operacije, u kojoj su naručitelji, organizatori, financijeri ubojstva Zorana Đinđića bili potpuno razdvojeni od izvršitelja ubojstva, pa ih se tijekom istrage nakon provedene Operacije „Sablja“ nije moglo niti identificirati ni dovesti u vezu s ubojstvom srbijanskog premijera.

Pogrešan trag srbijanske istrage

Osim toga, zbog trenutka u kojem je Đinđić ubijen i okolnostima pod kojim je ubijen, kao glavni motivi njegovog ubojstva razmatrani su otvaranje Srbije punoj suradnji s Haaškim tribunalom, te sukob srbijanskog premijera s duhanskom mafijom, što je u biti bio potpuno pogrešan trag, koji je srbijanskim istražiteljima onemogućio dolazak do stvarnih naručitelja ubojstva Zorana Đinđića.

Obzirom na kriminalno, policijsko, obavještajne, paraobavještajne strukture u Srbiji koje su očito bile umiješane u samo izvršenje ubojstva, logičan prvi zaključak o motivu atentata bio je suradnja Đinđićeve Vlade s Haaškim tribunalom, što se s vremenom pokazalo kao ključna zabluda srbijanske istrage, s kojom su stvarni naručitelji i organizatori Đinđićevog ubojstva i računali, kako trag istrage ne bi doveo do njih.

Oficir za vezu naručitelja i organizatora ubojstva i izvršitelja operativno funckionirao iz BiH

Međutim, da se malo detaljnije istražilo organizacijske veze tih struktura sa strukturama obavještajnog podzemlja na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, bilo bi potpuno jasno kako ubojstvo srbijanskog premijera krije puno širu priču, od internog obračuna srbijanskog podzemlja sa Zoranom Đinđićem.

Naime, upravo je u Bosni i Hercegovini bio oficir za vezu između izvršitelja atentata na Zorana Đinđića i stvarnih naručitelja i organizatora ubojstva u Hrvatskoj.

Operativci POA-e uhvatili Damjanovićevu komunikaciju o Đinđiću

O toj vezi Đinđićevih ubojica i naručitelja i organizatora ubojstva čuo sam neposredno nakon Đinđićevog ubojstva, kada me skupina iskusnih, dugogodišnjih operativaca tadašnje Protuobavještajne agencije kontaktirala vezano za sve okolnosti beogradskog atentata.

Tijekom operativne obrade nevezane za atentat na Đinđića, operativci tadašnje POA-e presreli su komunikaciju izvjesnog Milana Damjanovića, koji danas živi u Slatini pokraj Banja Luke, s nekada visokopozicioniranim državnim dužnosnicima Hrvatske, predsjednikom Uprave jedne poslovne banke u Hrvatskoj i predsjednikom Uprave jednog hrvatskog koncerna, u kojoj komunikaciji se spominjalo „rješavanje Zorana“.

Istovremeno uhvaćena je Damjanovićeva komunikacija s pojedinim fizičkim osobama u Srbiji, koje su bile povezane sa sada već osuđenim izvršiteljima Đinđićevog ubojstva, kao i drugim pripadnicima tzv. „Zemunskog klana“, odnosno onoga što je do toga klana ostalo.

Damjanovićeve razgranate veze u Hrvatskoj

Pritom je dodatno važna i činjenica kako je Milan Damjanović održavao operativne veze s pripadnicima obavještajnog podzemlja u Hrvatskoj, kao i visokopozicioniranim djelatnicima Hrvatskih sigurnosno obavještajnih službi, posebno s visokopozicioniranim dužnosnicima tadašnje POA-e i Lončarićeve OA-e.

Ukratko, izbor Damjanovića, anonimnog umirovljenika sa srbijanskim i BiH državljanstvom, nekada visokopozicioniranog obavještajnog oficira saveznih, jugoslavenskih obavještajno sigurnosnih služba, koji je i u vrijeme rata bio oficir za vezu srbijanskih i hrvatskih obavještajnih službi, bio je idealan izbor za koordinatora i oficira za vezu za izvođenje ovakve paraobavještajne, kriminalne operacije.

Operativna mreža uspostavljena još 1990.-ih godina za koordinaciju međunarodnog šverca između Beograda i Zagreba

Iste operativne linije komunikacije između srbijanskih i hrvatskih obavještajnih službi, te kriminalnih organizacija u Srbiji i Hrvatskoj, korištene su i tijekom 1990.-ih godina, kada su ih uspostavili internim dogovorima Franjo Gregurić, kao ratni premijer hrvatske Vlade u dogovoru s tadašnjim HDZ-ovim državnim vrhom i Slobodan Milošević, tadašnji srbijanski šef države.

Upravo su tim kanalima dogovarani multimilijunski poslovi međunarodnog krijumčarenja oružja, narkotika, cigareta i nuklearnih materijala preko Hrvatske i Srbije, a crni prihodi takvih poslova završavali su u zajedničkim financijskim operacijama hrvatske i srbijanske političke, financijske i kriminalne elite, preko tajnih računa na Cipru, u Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Francuskoj, ali i samoj Hrvatskoj.

Zajedničke financijske operacije tranzicijskih ratnoprofiterskih elita u Srbiji i Hrvatskoj

Istovremeno milijarde američkih dolara koje su pripadnici hrvatske i srbijanske tranzicijske elite iznosili iz Hrvatske i Srbije, završavali su također u zajedničkim financijskim operacijama u bankama u zajedničkom tajnom suvlasništvu u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Austriji.

Te financijske operacije ujedno kriju i tajnu financijske moći tranzicijskih elita na Balkanu, s kojima je Zoran Đinđić, po dolasku na vlast u Srbiji odbio sklopiti nove dogovore i aranžmane o podjeli interesnih sfera i podjeli moći i utjecaja.

Pokretanjem istrage o Miloševićevim tajnim računima Đinđić pokrenuo procese koji su doveli do njegovog ubojstva

Štoviše, ubijeni srbijanski premijer je odmah po dolasku na vlast pokrenuo inicijativu za istragu o tragu novca kojeg je Milošević sa svojim suradnicima iznosio iz zemlje na tajne račune pod njegovom kontrolom, te je pokušao pokrenuti proces za povrat tih sredstava u srbijanski državni proračun.

Taj proces kojeg je pokrenula Đinđićeva Vlada u Beogradu, dakako, imao je znatno dalekosežnije posljedice nego što je sam Đinđić u tom trenutku mogao predvidjeti, a zadiranje u same temelje strukture moći balkanskih tranzicijskih elita srbijanskog je premijera na kraju stajalo života.

Istragom o tajnim računima Đinđić ugrozio interese hrvatske tranzicijske elite na čelu s Franjom Gregurićem

I ne znajući kamo će odvesti istraga o tajnim računima, Đinđić je pokretanjem beogradske istrage manje ugrozio interese tranzicijske elite u Srbiji, dok je značajnije ugrozio interese hrvatske tranzicijske elite na čelu s trojicom ključnih ljudi koji su kontrolirali zajedničke financijske operacije srbijanske i hrvatske elite: Franjom Gregurićem, ratnim premijerom, Franjom Lukovićem dugogodišnjim predsjednikom Uprave Zagrebačke banke, koji je kao Gregurićev čovjek od povjerenja s hrvatske strane rukovodio zajedničkim financijskim operacijama u bankama na Cipru, u Velikoj Britaniji, Austriji i Francuskoj, te Antom Vlahovićem, predsjednikom Uprave Adris Grupe, koji je kontrolirao glavninu balkanskog krijumčarenja cigareta, ali je istovremeno bio zajednički predstavnik tajnih srbijanskih i hrvatskih suvlasnika u TDR-u i Adris Grupi.

Mlađan Dinkić preko Miroslava Miškovića informirao Gregurića i suradnike o tijeku srbijanske istrage o tajnim računima

S druge strane, upavo je iz Đinđićevog kruga bliskih suradnika Greguriću i njegovim suradnicima „procurila“ informacija o istrazi o tajnim računima koju je pokrenula Đinđićeva Vlada.

Današnji ministar financija u Vladi Srbije Mlađan Dinkić, bio je tada jedan od Đinđićevih ljudi u komisiji koja je trebala istražiti tzv. Miloševićeve tajne račune, međutim, kako je vrijeme pokazalo upravo je Dinkić bio „slaba točka“ ove komisije i istrage u cjelini.

U vrijeme pokretanja istrage Đinđićeve Vlade o tajnim inozemnim računima, Mlađan Dinkić obnašao je dužnost guvernera Narodne banke Jugoslavije, te šefa tima eksperata pri Komisiji za ispitivanje zlouporaba u području privrede i financijskog poslovanja Vlade Republike Srbije, te je po funkciji bio jedan od najvažnijih ljudi koji su po nalogu Đinđićeve Vlade trebalo provesti sve istražne radnje o tajnim inozemnim računima.

Veza Dinkić – Mišković – Gregurić

Dinkić je, naime, rodbinski blisko povezan sa srbijanskim tajkunom Miroslavom Miškovićem, koji je, pak, u bliskim odnosima upravo s Franjom Gregurićem i njegovim klanom u Hrvatskoj, pa se smatra kako je upravo Mišković iskoristio Dinkića kako bi preko njega dolazio do podataka o tijeku srbijanske istrage o tajnim računima, nakon čega je podatke proslijeđivao svojim hrvatskim partnerima, točnije Franji Greguriću i njegovim bliskim suradnicima, prije svega Franji Lukoviću i Anti Vlahoviću.

Mišković je, naime, i životno bio zainteresiran da se istraga o tajnim računima ne proširi na Hrvatsku, prije svega jer je i sam bio povezan s pranjem novca sumnjivog porijekla preko Zagrebačke banke, kojim je operacijama koordinirao upravo Franjo Luković.

Miškovićeva veza sa Zagrebačkom bankom

Osim toga, prema insajderskim informacijama iz same Zagrebačke banke, smatra se kako je Miroslav Mišković jedan od tajnih opunomoćenika tajnih srbijanskih suvlasnika na koje su prebačene kako dio dionica same Zagrebačke banke, tako i tajni dio suvlasništva srbijanskih suvlasnika nad dionicama Tvornice duhana Rovinj, a koje je poslove u cijelosti godinama nadzirala i operativno koordinirala pokojna Borka Vučić, osoba koja se i sama našla na udaru istrage Đinđićeve Vlade, zbog tajnih računa koje je kontrolirala kao Miloševićeva osoba od povjerenja.

Odluka o Đinđićevoj likvidaciji donesena u veljači 2002. godine

Stoga je upravo Miroslav Mišković predstavljao osobu od povjerenja Gregurićevog klana i vrha hrvatske tranzicijske elite, kako bi u svakom trenutku kontrolirali tijek istrage Đinđićeve Vlade o tajnim Miloševićevim računima, te kako bi na taj način mogli kontrolirati štetu zbog pokretanja te istrage.

Kada je u veljači 2002. godine postalo jasno kako se šteta više ne može kontrolirati i kako bi cijela stvar mogla izmaknuti kontroli, postalo je jasno kako se Zorana Đinđića mora zaustaviti u njegovom naumu da Miloševićeve financijske poslove preko tajnih računa u inozemstvu u potpunosti istraži.

Da je istraga provedena do kraja, rezultat takve istrage do temelja bi uzdrmao tranzicijske strukture moći na Balkanu i ugrozio balkanski tranzicijski poredak moći, uspostavljen tajnim dogovorima Zagreba i Beograda 1990.-ih godina.

Dvije prijave u Zagrebu i Beogradu „kap koja je pelila čašu“ u donošenju odluke o Đinđićevoj likvidaciji

Međutim, početkom 2002. godine i u veljači 2003. godine, dakle u mjesecima neposredno prije ubojstva premijera Đinđića, dvije su situacije bile presudne, a za elitu u Hrvatskoj i njihove partnere u Srbiji i ostatku Balkana, predstavljale su zvono na uzbunu.

Naime, u veljači 2002. godine u Hrvatskoj su se intenzivirale aktivnosti privatnih, fizičkih osoba, malih dioničara Zagrebačke banke koji su tražili istragu o pretvorbi i privatizaciji Zagrebačke banke, te su tražili i istragu o inozemnim financijskim operacijama Zagrebačke banke tijekom 1990.-ih godina, a otkriveni su i prvi dokumenti koji su ukazivali kako je tijekom pretvorbe i privatizacije Zagrebačke banke utajeno vlasništvo nad dionicama koje je trebalo pripasti Republici Srbiji.

Istovremeno je o temi Zagrebačke banke započela i prva neformalna korespondencija i razmjena informacija sa predstavnicima vlasti u Srbiji, koja je trajala od veljače 2002. godine, pa sve do ožujka 2003. godine.

Samo godinu dana kasnije, u veljači 2003. godine, dakle nešto manje od mjesec dana prije Đinđićevog ubojstva, u Beogradu su, najbliži suradnici pokojnog premijera Zorana Đinđića, premijera informirali o sumnjivim aktivnostima Mlađana Dinkića i ostalih, zbog prikrivanja saznanja u istrazi o tajnim srbijanskim računima u inozemstvu. Kasnije, u veljači 2006. godine zbog sumnji na počinjenje kaznenih djela protiv Dinkića i ostalih podnesena je opširna kaznena prijava u Beogradu, označena kao „strogo povjerljivo“.

Ili on ili oni

Ta dva događaja, u Zagrebu i Beogradu, bili su „kap koja je prelila čašu“, pa je aktiviran plan likvidacije srbijanskog premijera kako bi se zaustavile istrage o tokovima novca iz balkanskih država tijekom 1990.-ih godina.

Kada su podnesene prve kaznene prijave u slučaju Zagrebačke banke, početkom 2002. godine, bio je to jasan znak da bi Đinđićeve istrage mogle otići predaleko, te ih se u tom slučaju neće više moći kontrolirati.

Osim toga, da su nastavljene istražne aktivnosti Đinđićeve Vlade, oligarhijski financijsko ekonomski, društveni i politički poredak Hrvatske urušio bi se kao kula od karata, a dobar dio pripadnika tranzicijske političke elite, sam vrh financijsko ekonomske elite i najviši državni dužnosnici našli bi se na optuženičkoj klupi, ili bi u najmanju ruku njihovi prljavi, tranzicijski, ratnoprofiterski poslovi postali javna stvar.

Zato je u veljači 2002. godine grupa hrvatskih oligarha, financijskih moćnika iz sjene, te političko obavještajnih moćnika odlučila dati zeleno svjetlo za operaciju likvidacije srbijanskog premijera. Za njih bila je to stvar izbora između jedine dvije preostale opcije: ili on ili oni.

Jul 11, 2010 at 12:22 PM

1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
SHARE