Početna Sadržaj Ubistvo Zorana Đinđića Tko je naručio ubojstvo Đinđića

Tko je naručio ubojstvo Đinđića

4960
0

Tajna Đinđićevog ubojstva: Opljačkanom deviznom štednjom financirano preuzimanje ZABE

Upravo sredstva od tzv. stare devizne štednje, pohranjena na tajnim inozemnim računima, kod inozemnih banaka u vlasništvu same Zagrebačke banke, bila od strateškog značaja, jer je tim novcem, opljačkanim od građana, pod izlikom kako ih je opljačkao Miloševićev režim u Beogradu, Uprava Zagrebačke banke financirala odabranim članovima svoje Uprave, kao i odabranim pripadnicima tehnomenadžerske elite kupnju dionica Zagrebačke banke. Iz tog istog „crnog fonda“ financiran je i otkup tzv. Miloševićevih dionica Zagrebačke banke, odnosno otkup paketa dionica Zagrebačke banke, koje je preko tajnih povjerenika i punomoćnika, a kasnije preko tajnih skrbničkih računa kontrolirao Slobodan Milošević, najčešće upravo preko Borke Vučić, koja je ionako koordinirala Miloševićeve financijske operacije preko Zagrebačke banke. U okviru usvojene Poslovne politike za 1991. godinu, Uprava banke i Skupština tada su posebno razradili plan aktivnosti banke i njezinih komitenata u ekonomsko financijskoj konsolidaciji. Bio je to, zapravo, jedan od strateški najvažnijih dokumenata kojima je otvorena mogućnost operacionalizacije plana dogovorenog ranije s Miloševićem, nakon čega su već 1992. godine započele Miloševićeve financijske operacije pranja novca preko financijskog sustava Zagrebačke banke.

Opljačkani novac stare devizne štednje plasiran u kredite strateški važnim poduzećima koje je ZABA kasnije preuzimala na temelju tih sumnjivih potraživanja

Devizni depoziti građana, poznati kao stara devizna štednja, bili su Zagrebačkoj banci neophodni kako bi se s jedne strane pokrili financijski gubici banke zbog ulaganja u strateški važna poduzeća, koja je kasnije Zagrebačka banka preuzimala upravo na temelju sumnjivih financijskih potraživanja, dok je s druge strane upravo taj opljačkani novac kasnije reinvestiran u tzv.

Menadžerske kredite, kojima su menadžeri državnih poduzeća u privatizaciji kupovali većinske pakete dionica svojih tvrtki.

Taj se proces vodio pod kontrolom Zagrerbačke banke.

Za opljačkanu staru deviznu štednju Uprava Zagrebačke banke i vrh HDZ-ove vlasti kreditno zadužili Republiku Hrvatsku

Međutim, treća, manje poznata operacija financirana iz sredstava stare devizne štednje građana bilo je zaduživanje države, nakon što je Vlada na prijedlog Franje Gregurića i njegove političke struje u HDZ-u, a u dogovoru s Upravom Zagrebačke banke obvezu isplate stare devizne štednje navodno oštećenim bankama pretvorila u javni dug Republike Hrvatske.

Tako su Uprava Zagrebačke banke i vrh političke elite HDZ-a dodatno, osim građana kojima su opljačkani devizni depoziti kod poslovnih banaka u Hrvatskoj, oštetila i državu za iznos stare devizne štednje koja je pretvorena u javni dug Republike Hrvatske, kojeg je država prema dogovoru Lukovića i Gregurića, ali i ostalih tada vodećih bankara, vraćala i za koji se iznos država zadužila kod same Zagrebačke banke i ostalih poslovnih banaka.

Dio sredstava opljačkanih deviznih depozita građana reinvestiran u preuzimanje kontrole nad vlasništvom same Zagrebačke banke

I konačno, značajan dio gotovinskih sredstava od opljačkane stare devizne štednje građana reinvestiran je u samu Zagrebačku banku, odnosno u sumnjivo preuzimanje njezinih dionica, kako bi se osiguralo da kontrolu nad Zagrebačkom bankom i sumnjivim poslovima države, odnosno HDZ-ove Vlade preko Zagrebačke banke, zadrži izabrana grupa ljudi iz Uprave Zagrebačke banke, koju je za tu zadaću izabrao i davao im političku zaštitu upravo ratni HDZ-ov premijer Franjo Gregurić.

Ovaj je dio reinvestiranja stare devizne štednje, koja je u dogovoru s Miloševićevim režimom u Beogradu opljačkana preko Zagrebačke banke i pohranjena na tajne inozemne račune, zapravo, u bliskoj vezi s ostalim operacijama u koje je uložen novac opljačkan od deviznih depozita građana.

Milošević tražio kontrolu nad utajenim srbijanskim dionicama u Zagrebačkoj banci

Naime, prilikom registracije Zagrebačke banke d.d. Zagreb, kao dioničarskog društva, prema tada novom tzv. Markovićevom Zakonu o bankama i drugim financijskim institucijama, ključni dio dogovora sa Slobodanom Miloševićem bio je u tome da i Milošević, ali i sama Uprava Zagrebačke banke i nakon njezine privatizacije, odnosno nakon njezine pretvorbe u dioničarsko društvo zadrži vlasničku kontrolu nad bankom.

Milošević je tada izričito tražio da mu se osigura kontrola nad paketom utajenih dionica Zagrebačke banke, koje su ionako trebale biti iskazane kao vlasništvo Republike Srbije, odnosno kao vlasništvo na temelju pravnog slijeda ulaganja nekadašnje Jugobanke u Zagrebačku banku i tadašnjih suosnivačkih prava Jugobanke u Zagrebačkoj banci, na temelju Samoupravnog sporazuma o udruživanju u Zagrebačku banku od 1. prosinca 1977. godine, te kasniji dokument koji je potvrdio pravni slijed nad ranijim sporazumom; Samoupravni sporazum o osnivanju Zagrebačke banke od 13. studenog 1986. godine.

ZABA za početne dioničare izabrala najveće dužnike kako bi kasnije za sumnjiva kreditna potraživanja preuzela vlastite dionice

Prema tadašnjem dogovoru, Milošević je omogućio Upravi Zagrbačke banke da se prešutno utaje dionice koje su trebale biti upisane u vlasništvo Jugobanci, odnosno kasnije Republici Srbiji, ali je osmišljen takav model vlasništva nad dionicama Zagrebačke banke prilikom osnivanja, koji je vrlo brzo omogućio grupi tajnih vlasnika banke preuzimanje kontrole nad većinskim paketom dionica.

Već tada, Uprava Zagrebačke banke projektirala je takvu početnu dioničarsku strukturu osnivača i vlasnika banke, kojom je kasnije, u tajnosti mogla manipulirati kako je htjela, jer se radilo većinom o poduzećima, prvo društvenopravnim osobama, kasnije trgovačkim društvima u vlasništvu države, koja su bila u dužničkom odnosu prema Zagrebačkoj banci, i koja je ZABA „održavala na životu“ stalnim reprogramiranjem dugova, čime je ujedno i kontrolirala poduzeća koja su u tom trenutku bila njezini suvlasnici.

Kako je banka u jednom trenutku bila „sam svoj dioničar“

Nakon što bi od poduzeća u državnom vlasništvu, koja su bila osnivači i dioničari Zagrebačke banke, Uprava banke pod sumnjivim okolnostima, u zamjenu za otpis sumnjivih kreditnih potraživanja, preuzela vlastite dionice, odnosno dionice banke, Zagrebačka banka je u jednom trenutku došla u poziciju da je, praktički, banka bila sam svoj dioničar.

Međutim, tako oduzete dionice od izvornih osnivača i dioničara, Uprava banke bi prodavala trećim osobama, na potpuno netransparentan način, mimo ikakve javne procedure, pod izlikom ekonomsko financijske konsolidacije banke.

Iz sredstava tzv. Stare devizne štednje financiran otkup dionica Zagrebačke banke, kao i tzv. Miloševićev paket dionica banke koje je kontrolirala Borka Vučić

U tom procesu su upravo sredstva od tzv. stare devizne štednje, pohranjena na tajnim inozemnim računima, kod inozemnih banaka u vlasništvu same Zagrebačke banke, bila od strateškog značaja, jer je tim novcem, opljačkanim od građana, pod izlikom kako ih je opljačkao Miloševićev režim u Beogradu, Uprava Zagrebačke banke financirala odabranim članovima svoje Uprave, kao i odabranim pripadnicima tehnomenadžerske elite kupnju dionica Zagrebačke banke.

Iz tog istog „crnog fonda“ financiran je i otkup tzv. Miloševićevih dionica Zagrebačke banke, odnosno otkup paketa dionica Zagrebačke banke, koje je preko tajnih povjerenika i punomoćnika, a kasnije preko tajnih skrbničkih računa kontrolirao Slobodan Milošević, najčešće upravo preko Borke Vučić, koja je ionako koordinirala Miloševićeve financijske operacije preko Zagrebačke banke.

Plan aktivnosti Zagrebačke banke u ekonomsko financijskoj konsolidaciji od 7. lipnja 1991. godine otvorio mogućnost operacionalizacije plana dogovorenog ranije s Miloševićem

Takve financijsko dioničarske operacije Upravi Zagrebačke banke omogućila je u tajnosti donesena Poslovna politika banke za 1991. godinu, koju je 7. lipnja 1991. godine potvrdila i Skupština dioničara.

U okviru navedene usvojene Poslovne politike za 1991. godinu, Uprava banke i Skupština tada su posebno razradili plan aktivnosti banke i njezinih komitenata u ekonomsko financijskoj konsolidaciji.

Bio je to, zapravo, jedan od strateški najvažnijih dokumenata kojima je otvorena mogućnost operacionalizacije plana dogovorenog ranije s Miloševićem, nakon čega su već 1992. godine započele Miloševićeve financijske operacije pranja novca preko financijskog sustava Zagrebačke banke.

Planiranim prezaduživanjem komitenata Zagrebačka banka držala pod kontrolom vlastite osnivače i dioničare

„Zagrebačka banka unatrag nekoliko godina provodi poslovnu politiku vlastite konsolidacije i sanacije pojedinih svojih komitenata.

U tu svrhu reprogramirala je obveze, odobravala sanacijske kredite, pripisivala dospjelu kamatu dugu, a i otpisivala potraživanja koja je ocijenila nenaplativim.

Istodobno, radi sanacije, dakle realističnijeg iskazivanja vlastite bilance, ispravljala je vrijednost nekih potraživanja i za tako povećane rashode angažirala prihode, jer je ocijenila da je dubioznost naplate takvih potraživanja velika, te da iskazivanje znatnije dobiti ne bi pružilo stvarnu sliku rezultata poslovanja banke.

Međutim, svim poduzetim radnjama nisu otklonjena tzv. kontaminirana potraživanja, već su ona u teškim ekonomskim prilikama posebno pogoršana u drugoj polovici 1990. godine i početkom 1991. znatno povećana.

To se očituje u broju i visini stečajeva pojedinih poduzeća, rastu sumnjivih i spornih potraživanja, manjem koeficijentu naplate obračunate kamate i sve višim ispravkama vrijednosti tih potraživanja“, stoji u planovima aktivnosti banke i njezinih komitenata u ekonomsko financijskoj konsolidaciji, u Poslovnoj politici Zagrebačke banke za 1991. godinu.

Iz ovoga,zapravo, jasno proizlazi kako je Uprava Zagrebačke banke, već u drugoj polovici 1990. godine planiranim prezaduživanjem komitenata banke držala pod kontrolom vlastite osnivače i izvorne dioničare banke, kojima je ujedno plasirala i najveći dio sumnjivih i rizičnih kredita, koje je kasnije naplaćivala preuzimanjem vlastitih dionica, kao i preuzimanjem vlasničkih udjela i vlasništva nad dionicama u samim tim poduzećima, pa bi se u takvim slučajevima vlastite dionice banke jednostavno „izgubile“.

Ostvarivanje plana dogovorenog s Miloševićem: Već 1991. godine Uprava Zagrebačke banke razradila plan „vlasničke preobrazbe i postupnog uklanjanja rizičnih subjekata u upravljanju bankom“

Postojanje ovakvog plana najbolje potvrđuje kako su te operacije manipulacija dionicama banke od strane Uprave Zagrebačke banke, bile samo dio širih, ranije dogovorenih operacija o preuzimanju kontrole nad bankom, što je dogovoreno s Miloševićem potkraj 1989. godine.

Ovo još izričitije potvrđuju razrađene aktivnosti iz navedenog plana aktivnosti banke i njezinih komitenata u ekonomsko financijskoj konsolidaciji, kojim je Uprava Zagrebačke banke već u planu za 1991. godinu razradila plan „vlasničke preobrazbe i postupnog uklanjanja rizičnih subjekata u upravljanju bankom“, koji je u konačnici osigurao punu kontrolu nad vlasničkom strukturom banke, čime je već 1992. godine omogućen početak Miloševićevih i Gregurićevih tajnih financijskih operacija i pranja novca preko Zagrebačke banke.

„Ocjenjuje se da će u procesu sanacije u godini 1991. znatan dio kontaminiranih potraživanja prestrukturirati u kamatonosnu aktivu, te da će ostatak procijenjenih rizičnih potraživanja biti reguliran ovim djelatnostima:

omogućiti internu prodaju dionica banke, otkupljivati vlastite dionice od poduzeća i njihovom prodajom novim vlasnicima naplaćivati svoja potraživanja i ujedno disperzirati vlasništvo na što veći broj sposobnih dioničara. Istodobno, banka će u toj akciji eventualno upotrijebiti i mogućnost zamjene dionica na ime u dionice na donosioca i tako pridonijeti vlasničkoj preobrazbi i postupnom uklanjanju rizičnih subjekata u upravljanju bankom“, stoji u navedenom planu iz lipnja 1991. godine.

Taj je plan u cijelosti izveden, a dobrim dijelom je preuzimanje vlasništva nad takvim dionicama financirano upravo iz sredstava opljačkane stare devizne štednje, čime je dugoročno osigurana vlasnička kontrola nad Zagrebačkom bankom, što je omogućilo kasnije Gregurićeve i Miloševićeve aktivnosti preko banke.

Istraga Vlade srbijanskog premijera Zorana Đinđića o tzv. Miloševićevim tajnim računima na Cipru, naišla je upravo na trag ovim operacijama, te je mogla dovesti do razotkrivanja jedne od najvećih financijsko političkih prijevara u tranzicijskoj Hrvatskoj i Miloševićevoj Srbiji 1990.-ih godina, a što je spriječeno Đinđićevim ubojstvom.

Vrijeme nakon Đinđića to je i pokazalo: ubojstvom Zorana Đinđića obustavljene su sve istrage o Miloševićevim tajnim financijskim operacijama u inozemstvu 1990.-ih godina.

Aug 03, 2010 at 07:44 PM