Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Vulgarni pragmatizam

Vulgarni pragmatizam

1706
0

Ideologija ceðenog soka
Prošla je godina dana otkako je postavljena nova Vlada. Premijer je, povodom toga, gostovao, po ko zna koji put, u najudarnijim televizijskim emisijama i dao je intervjue za, gotovo sve, dnevne i nedeljne novine. Naravno, èlanovi Vlade su svojim nastupima potpuno pokrili medijski prostor kao da su time hteli da isprave: ”lošije uspelu komunikaciju o reformama sa graðanima kako bi se pozitivna motivacija prenela i na ljude”. Kako bi izgledala dobra komunikacija Vlade sa graðanima o reformama teško je zamisliti, pošto su tokom godine gosti specijalnih i glavnih emisija bili samo reformatori. Ponekad bi, ali zaista vrlo retko, neki nezavisni struènjak ili smeliji novinar uspeo da se provuèe kroz medije iznoseæi svoj kritièki sud o reformskom kursu Vlade. Nažalost, ali ta kritika bi vrlo brzo izbledela u poplavi samohvalisanja o najboljoj Vladi u tranziciji, timu snova, ekspertima koji operišu bez anestezije i igraèima Manèester Junajteda koji su ”pod kontrolom èitavog sveta”. Sledi da je posle godinu dana ”statistièki, nema sumnje stanje mnogo bolje”. Ali, to „nije rasporeðeno na pravedan naèin pa da je sada svakome procentualno bolje – nekima je mnogo bolje”.

Slušajuæi i èitajuæi sve te agresivne nastupe razmetljivaca, prateæi šta su govorili u predizbornoj kampanji i tokom prošle godine, èovek ostaje zapanjen pred drskom, rigidnom i iskljuèivom retorikom novih vlastodržaca. Pošto je glavni menadžer èitave te kampanje sam Premijer, koji se žali da mu treba još nekoliko hiljada menadžera u Vladi da bi izveo reforme, onda je najbolje da izanaliziramo njegove najkarakteristiènije izjave i povuèene poteze jer æemo tako prikazati zaokruženu ideologiju vulgarnog pragmatizma koja je danas na delu.

Pragmatièar je, još dok je bio opozicija, otvoreno govorio da morala nema u politici i da oni naivni, koji se pozivaju na moral, nemaju šta da traže u politici, veæ treba da idu u Crkvu. Tim stavom široko je otvorio prostor svog politièkog delovanja tako da je, voðen pragmatiènim interesima, dozvolio sebi da sklapa i krši dogovore sa svima: nacionalistima, mundijalistima, akademicima, vrhom državne bezbednosti, samim Despotom, pripadnicima nevladinog sektora, poslovnim ljudima, predstavnicima meðunarodne administracije, ratnim profiterima, nezavisnim struènjacima, politièarima i raznoraznim problematiènim tipovima koji su, po njegovoj ispovesti, zahvaljujuæi samo njegovoj pregovaraèkoj veštini,bili presudni u oktobarskom prevratu.

Kada morala nema, onda je u politici sve dozvoljeno jer cilj opravdava sredstva. Pozivanje na Makijavelija trebalo je da pokaže graðanima, koliko su sreæni što imaju tako obrazovanog i sposobnog Pragmatièara na delu. Tako je Ideolog Vulgarnog Pragmatizma došao na vlast. Podigavši se iz politièkog mrtvila vešto se koristeæi narodnim nezadovoljstvom i graðanskim protestom, praktièno je dobio potvrdu ispravnosti svoje nemoralne politike i shvatio je da mu sada više niko ne stoji na putu i ubrzano je poèeo da gradi sopstveni autoritativni sistem na razvalinama prethodnog režima. Glavne poluge despotizma stavio je pod svoju liènu kontrolu i ništa nije hteo da promeni u sistemu upravljanja i zbog toga se danas nalazimo ponovo u velikoj nevolji. Istovremeno, on je servilan i kooperativan prema moænijim od sebe, vodeæi raèuna da na vreme ispuni sve njihove zahteve i na taj naèin pokaže da je upravo on èovek na koga treba da raèunaju. Pošto nema jasnu državnu i ekonomsku strategiju preporoda, neumesno se hvali da dobija najbolje ocene iz sveta i da je administracija iz meðunarodnih institucija jedino merodavna da vrednuje uspeh reforme. Na taj naèin shvatamo da gubimo državnu politiku, vekovnu nezavisnost i postajemo Protektorat, a graðani podanici Imperije u Rastrojstvu, okupirani od strane multinacionalnih kompanija.

Postavši Premijer on, suprotno izbornoj volji graðana, ne stvara Vladu struènjaka, iskusnih i odgovornih privrednika i javnih liènosti koji æe, shvatajuæi istorijski trenutak, otpoèeti sveobuhvatni graðanski, nacionalni, demokratski i ekonomski Preporod države, veæ, uplašen da neæe izdržati konkurenciju sposobnijih i boljih, svestan sopstvene nestruènosti i neiskustva, pravi kompromis sa svojim koalicionim partnerima i predsednike stranaka proglašava potpredsednicima Vlade, dok ”eksperte” bira meðu neiskusnim kadrovima sa instituta i fakulteta koji æe, zadivljeni njegovom pragmatiènom umešnošæu da pliva u svim smerovima, bespogovorno sprovoditi politiku meðunarodne finansijske birokratije. Otuda toliko junoša u novoj vlasti. Ostrašæeni, željni dokazivanja, materijalno neobezbeðeni, postaju avangarda reformskih snaga, mladi lavovi spremni da se bore za svog Gospodara.

Oni su istovremeno i prva brana u odbrani vulgarnog pragmatizma. Oni operišu bez anestezije, kako kaže Pragmatièar, i ko bude sa njima saraðivao taj æe preživeti! Ovakvu otvorenu pretnju javnosti, ogoljenu i surovu, nikada javno nije smeo da izgovori svrgnuti Despot, koji se tajno služio svim sredstvima da eliminiše svoje opasne konkurente. Prošli režim se trudio da se populistièki dodvori naciji i pazio je da što više sakrije svoje prave namere. Novi vlastodršci preziru to licemerno dodvoravanje svetini i smatraju, podržani spoljnim pohvalama, da otvoreno, bez uvijanja, treba da pokažu svoje prave namere. Zato pragmatièar poruèuje:“ ako vam neko ponudi DM 500.000, onda vas ne interesuje odakle njemu te pare, da li je pošteno to stekao ili ih je opljaèkao, vi polazite od toga da ste opozicija da vam novac treba za rušenje režima, da u politici nema morala i uzeæete ponuðeno.“

Ako vas, pak, naèelnik državne bezbednosti despotskog režima, verni sluga i izvršitelj svih naloga Despota, pozove na veèeru i saradnju, dok u okruženju besni krvavi rat, dok kriminalni tipovi pljaèkaju državu a na ulicama se vode mafijaški obraèuni oko plena i teritorije, vi æete kao pragmatièni politièar otpoèeti prijateljstvo sa njim jer ko zna kad vam njegove usluge mogu zatrebati. Kada stotine hiljada graðana budu u protestnim šetnjama, tražeæi da se odbrani njihovo izborno pravo, kada se uplašeni Despot sakrio u mišiju rupu, umesto da ispoštuje koalicioni dogovor, Pragmatièar žuri na tajni sastanak sa Despotom, izvlaèi ga iz mišolovke i dogovara se o podeli vlasti, jer je on veæ toliko puta pregovarao sa njim bez uspeha, ali sada, kada je narod na ulici, veæe su šanse da ga primora na ustupke.

To su sve prilozi za politiku bez morala. Sve je dozvoljeno ako vam donosi liènu i politièku korist i promoviše vaš vulgarni pragmatizam. A danas, kad imate svu vlast mnogo je lakše da budete pragmatièan jer je mnogo šire polje vašeg delovanja. Opet, s druge strane, lakše se možete obraèunavati sa onima koji se ne slažu sa vašom utilitaristièkom politikom. Èemu tržište kad je nesavršeno i nesigurno? Bolje se i brže radi sa – monopolistima. Èemu dosadne parlametarne rasprave, kad se uredbama brže uvodi lièna vlast? Zašto bi na medijima gostovali kritièari reformi i unosili dodatni nemir u graðanstvo, kad ministri ne mogu da pokriju sve medije i ne stižu da prenesu pozitivnu motivaciju na ljude? Šta æe nam slobodno preduzetništvo i privatna incijativa kad Pragmatièar može da preusmeri novac od onih koji ga imaju ka onima koji ga nemaju, a treba im za posao. Dovoljno je da on ljubazno ”zamoli” one koji imaju i predloži im da ga poslušaju jer, u suprotnom, poèeæe operacija bez anestezije. ”Ja ne mogu da im naredim, zapretim…”, tri taèke znaèi da ne vredi dalje nabrajati šta sve može da se desi neposlušnima, zato je ljubaznost siguran znak da æe ga svi pacijenti poslušati jer æe on znati ”to da ceni”. Ne, dakle Vlada da ceni, kako su nekad populisti govorili, veæ njen Gospodar. “Pa, ja to cenim!”

Tako smo dobili novo poimanje tržišne ekonomije. Interesantno je da niko od nekadašnjih nezavisnih novinara i struènjaka nije ustao u odbranu tržišnih institucija. Pragmatièar je vešto postigao dogovore mimo tržišta i nikome više ne smeta pragmatizam na delu. Naravno, Pragmatièar zna da to što radi nije ni demokratski ni tržišno, ali to je ipak – korisno! Za koga je korisno? Pa, verovatno, za sve uèesnike u dogovoru. Korisnost se, dakle, meri po tome koliko saraðujete sa režimom. Zapravo, režim i pacijenti koji se plaše operacije bez anestezije su akcionarsko preduzeæe koje sprovodi reforme i uèestvuje u podeli koristi. Što je veæi stepen saradnje, to je veæi procenat u ostvarenoj koristi.

Ako argumentovano kritikujete režim i govorite o pogrešnom pravcu reformi, vi ste ostatak prošlosti, zastarelih shvatanja, razmaženi disidenti, knjiški experti bez iskustva, zlonamerni koènièari, pristalice SEX partije, nestruènjaci, nihilisti koji, mrzovoljni sami na sebe, ne žele da dele procenat. A procenat se svima nudi! Pa šta je onda to? Kakva je to politika u kojoj se ne uzima ponuðeni procenat? Zbog takvih je Pragmatièar primoran, na posletku, da napravi Mapu „svih koji bi mogli da budu opasni po reforme”. Ovo, naravno, nije ništa novo u politièkoj istoriji vlastodržaca. Pogledajte ko je sve pravio mape, spiskove, bele knjige, tajne planove za kolone nepoželjnih protivnika koji nisu hteli da uzmu procenat. Bolje je da ovde ne navodimo njihova imena. Zašto se pravi Mapa opasnih? Da bi pragmatièar pokušao da ih dobije za saradnike. A šta ako ne uspe u tome pokušaju? Teško onda: sindikatima, Crkvi i poslovnim ljudima, svim onima koji : ”imaju moæ u zateèenom ekonomskom sistemu” i koji su ucrtani na Mapi. Nije jasno kakve veze ima Crkva sa zateèenim ekonomskim sistemom, ali Crkva je dobila svoj procenat uvoðenjem veronauke u škole i postala je saveznik. I ostali æe pristati na saradnju jer æe to i za njih biti – korisno!

Tako se teorija sveopšte korisnosti širi po èitavom društvu. Po istom principu Pragmatièar može na svoju Mapu da upiše bilo koga ko je neposlušan i koji neæe da saraðuje, koji prezivro odbija procenat i govori o moralu, može da ga zamoli da uzme deo procenta ili da bude ljubazan da prihvati operaciju bez anastezije. „Ja ne mogu da im to naredim, zapretim…” i tri taèke su dovoljan dokaz da æe oni to prihvatiti, jer znaju da On to ceni.Graðani moraju takoðe da znaju šta Pragmatièar ceni i nastojaæe da ga ne razoèaraju. Sporazum je postignut i neka strahuju oni koji su izvan principa korisnosti.

Zašto se onda èudimo što se ljudi ponovo plaše? Zašto se èudimo što govore da æe novi vlastodršci biti gori od prošlih? Meðutim, više od svega nas èudi zašto nema otpora represiji novoj vlasti. I Pragmatièar je zaèuðen. Vrlo èudno, kaže, da posle godinu dana teških reformi nema organizovane opozicije. I to je, hvali se, njegov uspeh. U drugim zemljama u tranziciji je bilo velikih lomova, a kod nas ništa. Rasprodaje se društvena imovina u bescenje, ljudi ostaju na ulici bez posla, uništava se domaæe bankarstvo, vlada malograðanska pink ideologija, a mladi sve više odlaze iz zemlje u kojoj nema buduænosti, dok srpska javnost æuti. Zaslužan za to je Pragmatièar. I on to priznaje. Zar otvoreno nije zapretio da æe preživeti samo ko bude saraðivao? Ostali neka napuste zemlju ako im se ne sviða. Ionako æemo postati deo multinacionalnih kompanija, izgubiæemo sopstvenu državnost, jer je to zastarela i primitivna tvorevina, pa æe biti potpuno svejedno gde æete živeti. Bitno je da budete u ponuðenom procentu.

A šta je alternativa? Nema alternative, tvrdi Pragmatièar i pita se treba li da uvede diktaturu? Zašto diktaturu? Ko je prvi rekao diktatura? Ko razmišlja o diktaturi? Èija diktatura? Zar nismo imali dovoljno diktatura? Ko izgovara i priziva diktaturu vulgarnog pragmatizma?

“Zašto izigravati puritanca”, pita se Pragmatièar, koji priziva diktaturu, “ako možeš bez kršenja zakona na osnovu odreðenog položaja da dobiješ nešto za državu bez plaæanja, a to ništa ne košta zemlju u kojoj su ti od kojih ti dobijaš imali jako puno koristi?” Da li je neko razumeo ovu reèenicu? Ko su TI? Kakve koristi su – TI – imali od zemlje koju –TO- ništa ne košta? Šta je – TO? Koliko je – jako puno koristi? Ko je TI i TO? Šta TI i TO želi? Može li on da donese para? A onda sledi logièan zakljuèak bezliènog velièanja korisnosti – „ali ne možeš da im to naplatiš na neki drugi naèin”. Koje – TO? Zašto ne možeš da im naplatiš? Koji drugi naèin? Zašto bi neko državi nešto davao bez plaæanja? Zar ne živimo u pragmatiènom komercijalnom svetu gde vladaju samo interesi? Zašto bi se neko odrekao svog liènog interesa u korist neke državne zajednice? Otkuda, odjedanput toliki agresivni altruizam?

Pragmatièar je izmešao pojmove, teorije, principe, metafore, liène i državne interese, sve u cilju da dokaže kako je uspešan i kako njegovom autoritativnom shvatanju politike nema alternative. Zaslepljen sopstvenom ideologijom pragmatizma, filozofijom bešæašæa i nemorala, on govori otvoreno da njegove kolege iz inostranstva priznaju da je kod njih veliki „problem kad neko državni avion koristi za privatne svrhe, a nikad se nije desilo da neko besplatno uzme privatni avion za državne svrhe”. Pragmatièaru je stoga „žao što se kod nas proizvodi afera koja je potpuno suprotna od osnovne afere”.

Šta zaboravlja Pragmatièar?

Zaboravlja da državni èinovnik u razvijenim parlametarnim demokratijama ne sme sebi da dozvoli taj rizik, plašeæi se iznad svega moralnog suda javnosti, da uzme privatni avion za državne svrhe jer je to upravo suprotno od njegove trenutne javne funkcije koju obavlja. Ako bi država dozvolila svom èinovniku da posegne za privatnom imovinom nekog graðanina, bez sudske odluke o tome, bilo bi to neèuveno nasilje nad jednom od osnovnih tekovina pravne države. Koji su kriteriji po kojima državni èinovnik odreðuje od koga æe pozajmiti privatnu svojinu? Šta ako državni èinovnik ne bude mogao da se zaustavi u tom svom pozajmljivanju za državne svrhe? Opet, s druge strane, da li je u interesu države da bude povezana da svakim ko je spreman da joj pomogne? Šta ako namere tog nisu dobre? Šta ako je taj sumnjiv i problematièan tip? E, zbog toga to niko ne radi u razvijenim demokratijama, jer zna da je to – zabranjeno! Mi smo u tranziciji i imamo pokriæe za sve amoralne radnje koje su za Pragmatièara korisne. On kaže da je „to i ranije radio”. Priznaje da je „koristio – mesec, dva ili tri – dok nije izbila afera”, a onda je prestao da koristi ponuðene usluge. Zašto je prestao? Zar sam ne tvrdi da tu nema afere? Zašto da izigrava puritanca? Pa, on zna da ceni ponuðene usluge. „Moj posao je da svoj autoritet iskoristim pa da pomognem i onome, ko je meni pomogao”. A onda, sledi zakljuèak „i to je politika”!?! Jer „to je suština politike u demokratskim zemljama”, po mišljenju Pragmatièara u tranziciji koji zna da ceni ponuðene usluge jer ne voli da nareðuje i preti, ne voli ni tri preteæe taèkice koje mnogo nekima govore o njegovim pravim namerama. Konaèno, kad smo saznali šta je politika u demokratskim zemljama, onda možemo reæi da „to nije korupcija, jer obièno kad se radi o korupciji onda nema takve društvene koristi”.

Šta ovo znaèi?

Sledeæi misao Pragmatièara u tranziciji možemo reæi da je demokratija kad državni èinovnik svoj autoritet iskoristi i pomogne onome koji je njemu pomogao, a da nije demokratija kad državni èinovnik ne pomogne onome koji je njemu pomogao, veæ da je to izdaja investitora koji rizikuje ulažeæi u buduæeg državnog èinovnika. A onaj koji izda biæe kažnjen od investitora u demokratiju, jer se ne drži predizbornih obeæanja i ne saraðuje pa æe, shodno sopstvenoj samoanalizi, biti podvrgnut operaciji bez anestezije. I to je politika. Ali ne državna, na svu sreæu, veæ neka druga u kojoj se cene usluge i ljubazno se moli da se prihvati saradnja i ponuðeni procenat da ne bi, nespretnim sluèajem državnog beležnika, zalutali na Mapu i tako izgubili moæ koju ste imali u zateèenom stanju.

A tamo gde nemate tri taèkice koje mnogo govore, gde nemate pomagaèe i autoritete koji trguju osvojenom vlašæu, gde je demokratija razvijena jer državni èinovnik ne sme da pomisli da pozajmi tuðu privatnu svojinu, tamo nema ni korupcije, »jer gde ima društvene koristi nema više korupcije«?!?

Tako smo dobili, moram priznati, novu teoriju društvene korisnosti.

Radi što boljeg shvatanja Ideologije Vulgarnog Pragmatizma, poslušajmo još jedne u nizu nesuvislih metafora poimanja države i politike. Ako, gospodo, niste znali mesto u Vladi je »dobra investicija jer je Vlada kao Manèester Junajted. Nepoznati igraèi treba da plate Manèester Junajtedu da igraju u njemu, jer æe biti poznati«.

Kako to? Vrlo jednostavno.

Ako ste nepoznati i ako nemate para, ne može vam se pomoæi i ostaæete takvi veèno. Ako pak, imate para, onda imate priliku da postanete poznati. Dovoljno je da uplatite novac i da zaigrate u timu Vlade. Tada æete postati poznati. Kada završite posao u ovoj Vladi moæi æete da dobijete mesto u svetskim korporacijama koje nikad ne bi imali. A to se, naravno, na kraju sve »finansijski izražava«.

Tako Vlada postaje berza nepoznatih koji imaju para, a žude da rade u svetskim korporacijam, a Premijer berzanski mešetar koji trguje nepoznatim igraèima i pomaže stranim kompanijama da doðu do dobrih igraèa koje su veæ provereni na nesigurnom i klizavom terenu, dok su za njih radili u Vladama država u tranziciji.

Ako, pak, nemate para, a hoæete da budete poznati, želite dobro da se finansijski izrazite u nekoj svetskoj korporaciji, onda vam ne preostaje ništa drugo nego da služite u timu Pragmatièara koji æe vam, ceneæi vaše usluge, pomoæi da svoj san ostvarite. Usput, boreæi se protiv sive ekonomije, kao deo reformskog tima imate priliku da – »odeæu koju morate da nosite, kupite na crnom tržištu gde: odelo od 2.000 DM može da se kupi za 300 DM«:

Ej, samo 300 DM! Zar nije povoljno?

I biæete moderno, japijevski obuèeni. A to je najvažnije u komunikaciji sa graðanima kada budete objašnjavali reforme i prenosili pozitivne motivacije na ljude koji ne mogu da plate struju, koji nemaju zaposlenja, ali kojima plata u devizama stalno raste zbog stabilnog deviznog kursa i bezgraniènog poverenja koje se budi prema nacionalnoj štedionici i stranim bankama. Eto pragmatiènog objašnjenja kako državni èinovnici žive sa 12.000 dinara ili 400 zamenjenih maraka ili 205,128205 ujedinjenih evra.

Ali, Pragmatièar, prirodno, »ne živi od svoje plate«. On »živi od – para!« »Ja finansiram svoj životni projekat jer mislim da mnogo više dobijam – ceo svet zna za mene, pa da me još neko plati za to«. A to je »neprocenjivo ako imaš ikakvu ambiciju u poslu kojim se baviš«. I taj posao u kome se živi od para je »vrlo lukrativna trgovina«. Trgovina u kojoj ne znate koliko košta hleb, kojim se hrani narod na koga se odnose reforme, jer tvrdite »ja ne trošim hleb«. Ili, ispravka, malograðanski preciznije, »po nekom svom planu za kondiciju, ne jedem obièan hleb«.

Prirodno. Zašto bi èovek koji živi od para izigravao puritanca? Reforme se ne odnose na njega, on ima svoj biznis plan za kondiciju, spreman je da zamoli i da pomogne onome ko je njemu pomogao, ali ne ceni tri taèkice jer su mu one sumnjive i zato ih stavlja na Mapu opasnih protivnika procenta i vraæene usluge. Reforme se odnose iskljuèivo na graðane i èlanove Vlade. Štednja mora da se uvede na svim nivoima vlasti. Svako domaæinstvo u državi mora to da shvati. Zato je Pragmatièar uveo drastiène mere štednje u administraciji i zabranio je ceðeni sok koji se trošio u Vladi jer je dnevno odlazilo 20 ili 30 gajbi pomaranði.

Kakvo rasipništvo! Kada se rasprodaju cementare strateškim prijateljima i kada se zatvaraju nacionalne banke, kada 1.360.000 ljudi traži zaposlenje a kupovna moæ graðana realno iznosi svega 90 nevažeæih maraka, u isto vreme èinovnici u Vladi piju dnevno 20 ili 30 gajbi sve ceðenog soka od pomarandže.

Kakva drskost! Kakva ironija, licemerstvo!

Da li je ceðeni sok najzad pronaðeni koènièar reformi!

Pomarandže je administraciji dostavio uvozni lobi koji koristi prednosti stabilnog deviznog kursa da bi stekao extraprofit i podržao stranku SEX.

A naši ljudi, graðani? Šta oni na sve to kažu?

»Ljudi su nezadovoljni jer su zahvaèeni promenama i nešto treba da žrtvuju«. Ti tvrdoglavi ljudi nikako da shvate da se Vlada prva žrtvovala, da je kupila odela od šanera i odrekla se ceðenog soka od pomaranðe. Šta ti kritièari i koènièari još hoæe?

Neka prestanu da kupuju od uvoznog lobija!

Dosta je bilo »punih 600 godina neregulisanih pravnih statusa«.

Neka graðani slede svog ljubaznog Pragmatièara što ceni tuðe napore. Napravite, gospodo graðani, samoanalizu i izložite je u svim medijama, skrojite lièni biznis plan, podignite adrenalin, prestanite da jedete obièan hleb i oslobodite se, napokon, tog prokletog ceðenog soka od pomarandže, pa æete videti kako, posle 600 godina neregulisanih statusa, bez kršenja zakona, dobijate puno afera koje su potpuno suprotne osnovama za aferu.

Ujedno, usput, evo jedne besplatne usluge, da se altruisti iz privatnih avio-kompanija ne bi oseæali usamljeno. Društvenim grupama koje, koristeæi se slabostima graðanskog društva, ne mogu da se opoziciono organizuju u prelaznoj fazi iz nepopularnosti ka neuspešnosti, njima svima šaljemo pragmatiène poruke: prestanite da se skrivate iza izborne volje, izaðite iz svojih stranaèkih interesa, nemojte biti zabrinuti za buduænost države, koristite metafore koje niko neæe razumeti, postanite aktivni vernik i prošetajte ponekad do Crkve, èitajte obavezno Makijavelija i Kako je valjan duvan, preselite se na Ukleto Brdo u interesu graðanskih naroda i nacionalnih manjina, napravite sopstvenu Mapu i transparentno iscrtajte imena svih koji ne saraðuju i koje vam smetaju.

Možda æete ipak jednog dana uspeti, kad više niko nikad ne bude tražio nove izbore, kad se zabrane sumnjive tri taèkice, da se domognete vlasti u razvijenim demokratskim zemljama u kojima nema korupcije jer ima društvene koristi, u kojima èinovnici administracije pilotiraju u sopstvenim privatnim avionima, otkupljenim na tenderu za rasprodaju cementara.Pošto æe se Ideolog Vulgarnog Pragmatizma direktno povuæi u svetsku misiju širenja svoje uspešne ideologije o Buduænosti i Integraciji po meðunarodnim institutima, plaæen uvek toliko da veruje da može tražiti i više, dozvoljavajuæi, pritom, svakome da »proèešlja njegove finansije« kad god hoæe, pošto on ne jede obièan hleb i živi od para, pošto zna koliko mu treba i zna da ne treba da bude bogat jer bogatstvo su prijatelji kojima mora da vrati uslugu kako bi mogao mirno sa njima da prošeta duž èitave Knez Mihajlove ulice ili, ako mu je izborna volja, da privatnim avionom sam skokne do Leskovca i naruèi integralnu pljeskavicu bez lepinje, jer zbog biznis plana i kondicije hleb ne jede.

A onda glasno, da ga svi zlobnici na CNN, BBC ili u Davosu èuju, naruèi veliku èašu sveže ceðenog soka od pomarandže, uprkos statistièkom protivljenju monopolista iz uvoznog lobija, ne razmišljajuæi da li su pomarandže ocarinjene ili nisu, jer se više tom lukreativnom trgovinom ne bavi, pošto su to preuzele slabe graðanske snage u protestu. I tada shvatajuæi da pravda nije procentualno dobro rasporeðena, pozivajuæi se na autoritet, zatraži od onih kojima je on pomogao da zadrže opljaèkano bogatstvo, pre nego što Agencija za razvoj malih preduzeæa napokon uspe da plasira onih 8 miliona DM, prebaci na novogodišnji derbi izmeðu uvek neugodnog i opasnog Manèester Junajteda u napadu i demokratske federalne reprezentacije Ujedinjenih Bogataša Srbije, koji nisu platili razrezani extra profit. I da tamo, kao nevidljivi Poreznik bez lica, na meti svih osloboðenih medija i sumnjivih kritièara reformi, na miru uživa u pravoj tržišnoj utakmici ravnopravnih partnera u poslu, dok njegovi berzanski ministri i dalje budu iz sopstvenih predstava finansirali aktivnosti u koalicionoj Vladi, plaæali skupe Hotele bez belih miševa i plašili se da ih šaneri ne prevare, zato ih je i policija naoružala pištoljima, veèito zabrinuti da ih razjarena javnost, koja »statistièki živi dobro jer u proseku jede sarmu«, ne optuži za èistu demagogiju, nemanje stila, neznanje svetskih jezika, da ih ne okrivi za vulgarni pragmatizam u narastanju, donošenju loših vesti, raðanje demonizma, plagijat, kiè, ideologiju ceðenog soka i korupciju u funkcionisanju uvozne društvene koristi i da, na kraju svih krajeva, oni jedini budu krivi što je donatorska utakmica unapred bila nameštena.

Zbog èega?

Zbog ceðenog soka od pomarandže!

A šta da se radi?

Navršilo se samo godinu dana.

Slede tri taèkice …

Beograd, 27. januar 2002.godine