Praksa autorasizma toliko je raširena na brdovitom Balkanu da je u nama susjednoj i koliko do jučer neprijateljskoj Srbiji da je jedan vrlo zanimljivi kolumnist (lista Tabloid) koji je bio jedan od prvih kritičara režima Slobodana Miloševića, ali i osnivač prve privatne banke u Srbiji i uspješni financijski poduzetnik, Branko Dragoš, odlučio stati u obranu srpskoga naroda. Evo što je napisao u podlisku objavljenom pod naslovom Narod: “Državna mudrost je ono što nam nedostaje kao narodu. Miloš Obrenović je ima trgovačku lukavost i smisao za špekulaciju.“
Prošla su puna dva tjedna otkad je Nadan Vidošević kod Ace Stankovića grubo i primitivno, zapravo autorasistički izvrijeđao nas Hrvate. A institucije sustava još uvijek – šute. Ne glasa se pučki pravobranitelj Jurica Malčić (koji je morao reagirati i podnijeti kaznenu prijavu zbog govora mržnje i rasizma); ni da zucnu saborski zastupnici; ne javljaju se Milorad Pupovac i Furio Radin, poglavari naših manjinskih naroda koji bi morali zaštiti dobar glas nas, njihove građanske „braće Hrvata“. Utihnuo je i hrvatski mučenik i predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak.
Nije se javio ni predsjednik Laburističke stranke Dragutin Lesar, ali ni istarski pučki tribun Damir Kajin. Mukom su zamuknuli vođe sindikata, a grubu objedu prešutjele su i sve lijeve i desne stranke. Nije se javio ni bivši, ali ni sadašnji predsjednik Republike. Konačno, nije se oglasili ni kaptolski pastiri našega naroda.
A evo što je nesuđeni (i zbog toga očito na Hrvate ljuti) predsjednik Hrvatske rekao 18. travnja 2010.: „Hrvati su lijen, neobrazovan narod koji nema radne navike i navikao je živjeti na tuđem novcu. I to je temeljni problem zbog kojega nijedna vlada nije u stanju riješiti prave probleme.“ Za nas su Hrvate mnogi DRUGI tvrdili da smo nepovijestan narod (primjerice Hegel), da smo pokvareni, zli, ustašoidni i genocidni, ali nitko do sada nije tvrdio da smo lijeni, neobrazovani, bez radnih navika i da živimo kao paraziti, „na tuđi račun“.
Čak se i slovenski ekscentrični, nacionalistički političar Zmago Jelinčič javno ogradio od objede da nas je primitivno verbalno izvrijeđao: „Nisam rekao da su svi Hrvati stoka, već da su hrvatski političari stoka.“ Kod rečenog Stankovića također je objasnio svoj stav: „Rekao sam da su hrvatski političari goveda i ostajem pri tome. Nisam rekao da su Hrvati stoka”. Primitivno, rasističko vrijeđanje vlastitoga naroda nije, kad su u igri političari poraženi na izborima, rijetka pojava na Balkanu. Bilo je kod nas i ranije predsjedničkih kandidata, navodnih liberala, građana svijeta i moralnih vertikala, koji su, nakon gubitka izbora izjavljivali kako su krajnje razočarani hrvatskim narodom.
Praksa autorasizma toliko je raširena na brdovitom Balkanu da je u nama susjednoj i koliko do jučer neprijateljskoj Srbiji da je jedan vrlo zanimljivi kolumnist (lista Tabloid) koji je bio jedan od prvih kritičara režima Slobodana Miloševića, ali i osnivač prve privatne banke u Srbiji i uspješni financijski poduzetnik, Branko Dragoš, odlučio stati u obranu srpskoga naroda. Evo što je napisao u podlisku objavljenom pod naslovom Narod: “Državna mudrost je ono što nam nedostaje kao narodu. Miloš Obrenović je ima trgovačku lukavost i smisao za špekulaciju.
Današnji političari nemaju ni to. Današnji političari nemaju ništa valjano što ih predodređuje da vode narod. Srbi nemaju državnike. Na vlasti su gomila ološa. Taj ološ prodaje nacionalne interese zbog svoje lične sujete. Nema državne vizije i strategije. Nema posvećenja i žrtvovanja. Na vlasti su kokošari, jajare, secikese, poltroni, psihopati, đilkoši, foliranti, japijevci, šibicari, narcisoidni manijaci, seksualni perverznjaci, mekušci, paraziti i gomila neznalica i lenjivaca. Srpski narod je upao u nesreću zbog takvih ljudi na vlasti. I ne može se izbaviti iz propadanja dok takvi upravljaju narodom.” Za Vidoševića ne vrijede demonski atributi kojima je Dragaš počastio srbijanske političare.
Za njega bi se moglo slobodno kazati da je suvremeni hrvatski Obrenović. Uglađen je, načitan, zanima ga lijepa priroda i lijepa umjetnost, ima neke europske građanske manire, a prilično je lukav trgovac i dobar burzovni i životni špekulant. Postoji, na žalost za Nadana, velika razlika u korist Miloša – Prosvjetitelja. Njemu nije nikad palo na pamet da rasistički vrijeđa vlastiti narod koji je u to doba doista bio zapušten i neobrazovan.
Da zaključim. Prilično davno u Indiji sam, u jednom sirotištu, pročitao misao Majke Tereze: „Ako prosuđuješ vlastiti narod, nemaš vremena da ga voliš.“ Da Nadan ne cijeni vlastiti narod, čini mi se očitim. Pitanje je, i to ne samo teorijske naravi, ovo: odnose li se zakonske inkriminacije govora mržnje i rasizma i na vrijeđanje i ponižavanje vlastitoga naroda.
http://www.vecernji.hr/kolumne/vidosevicev-autorasizam-kolumna-132998
