Početna Sadržaj Reagovanja URUŠAVANJE

URUŠAVANJE

952
0

 URUŠAVANJE

Branko dragaš, 27.06.2013

Neoliberalni totalitaristički koncept, koji se prikriva iza ideja o slobodnom tržištu, građanskim pravima i slobodama i parlamentarnoj predstavničkoj demokratiji, namerno urušava sve nacionalne institucije, urušava državu, privredu i nacionalnu kulturu. Na vlast se dovode ucenjeni političari koji sprovode koncept urušavanja. Država je okupirana iznutra i tako, zbog ličnih interesa političara na vlasti, potpuno se uništava. Haos vlada zemljom. Pljačka se sve što je državno i društveno. Pljačkaju se građani. Širi se apatija, beznađe i očaj. Širi se propaganda da su svi ljudi pokvareni, nestručni i da nam nema pomoći. To je oblik specijalnog rata Velikog Brata.

 

Srbija je klasičan primer kako se sprovodi specijalan rat protiv jedne nezavisne države, njene privrede, nacionalne kulture i nacionalnog identiteta. Operativne službe Velikog Brta više neće da dozvole nikakav voluntarizam u politici, kako je bilo u vreme Miloševića.Koji je bio uvažavan kao ozbiljan partner i ponuđeno mu je da, sam u svojoj režiji, reši balkanski problem, ali prema isključivom dogovoru sa operativnim službama Velikog Brata. Niko ništa ne sme da uradi bez njihove saglasnosti. Milošević nije razumeo kakva mu se prilika ukazala nakon rušenja berlinskog zida i bahato, samouvereno i nepromišljeno povlači pogrešne poteze. Umesto da prvi u Istočnoj Evropi skine komunističku košulju i da je baci, da razvali lažnu jugoslovenske federaciju i zatraži konfederaciju nezavisnih država, da bratske odnose svede na poslovne odnose, da stvori kapitalističku državu sa jakim socijalnim institucijama, da oslobodi monopolizovano tržište, da modernizuje zemlju i izgradi građanske institucije, umesto, dakle, da se prilagodi novom tranzicionom vremenu, braneći državne i nacionalne interese, Milošević nije razumeo svoje vreme i povlačio je sve pogrešne poteze u inat Velikom Bratu. Bila je to neviđena glupost, jer mala Srbija ne može da se suprostavi Velikom Bratu, nego može da se skloni sa svetske pozornice i sa upaljenih istorijskih reflektora, može da se skupi, prikloni i  da ne nervira i izaziva pomahnitale ludake koji nasilno upravljaju svetom. Naša komparativna prednost je bila, hajde da upotrebim taj ekonomski termin, što smo mali na svetskom tržištu i trebali smo na tome da gradimo mudru državnu politiku za opstanak Srbije. Veliki neka se bore za svetsku premoć, mi treba da pravimo pare na tržištu, uredimo državu i čekamo ishod tih svetskih sukoba moćnih.

Milošević se srpski inatio sa tim robotizovanim i programiranim krvolocima, koji su hteli sve da stave pod svoju kontrolu, kurčio se do iznemoglosti svoga naroda, protivio im se i izazivao ih je do njihovog besnila, dok oni nisu odlučili, u svojoj manijačnoj obnevidelosti, da bombama sa osiromašenim uranijumom kazne drevni evropski narod i nekadašnje svoje ratne saveznike. Milošević i njegova Roza Luxemburg su i dalje verovali u marksističke floskule o svetskoj proleterskoj revoluciji ,koja je trebala svakog trenutka da se desi, samo se tražio istorijski povod, verovali su da mi, Srbi, zaista imamo istorijsko pravo da se žrtvujemo za svetsku pravdu, iz dedinjske persektive zaljubljenih skojevaca to izgleda zaista primamljivo, pa su zlikovačko NATO bombardovanje doživeli kao inicijalnu kapislu za pobunu obespravljenog proletarijata.

Ta istorijska greška Miloševića nas je skupo koštala, nastavilo se naše srljanje i stradanje za tuđe interese, svetske revolucije nije bilo jer Milošević i Roza Luxembur nisu shvatali da u neoliberalnom društvu nema više proletarijata, koji je inkorporiran u sistem potrošačke civilizacije, nego da je propala građanske srednja klasa nova snaga koja može da izvede socijalnu revoluciji, ne zbog toga što je ona hrabra i veruje u revolucionarne promene,nego zato što je u neoliberalnom društvu raslojavanje i pohlepa Gvozdene pete  bila toliko velika da je uništila srednju klasu i njoj, osiromašenoj srednjoj klasi, nije preostalo ništa drugo nego da se pobuni u odbranu svog sopstvenog života. To se danas upravo dešava od Brazila do Turske, uz sve primese geostrateških odmeravanja snaga i novih mešanja karata moćnih sila.Današnji protesti u svetu pokazuju da je Milošević dobro predvideo šta će se zaista dogoditi, ali je preuranio u tom svom očekivanju svetske pobune i igrao je na potpuno  pogrešnu kartu.

Uprkos pogrešne strategije, koja je donela najveće zlo samom srpskom narodu i Srbiji,gubitkom teritorije i krvlju smo platili tu sumanutu politiku, moram,ipak, priznati, kao čovek koji se među prvima suprostavio despotskom režimu Miloševića i koji je iz sve snage radio na rušenju takvog režima, da Milošević nije iznutra uništio državu, privredu i institucije, kako su to kasnije uradili neoliberalni talibani, izvršavajući bespogovorno sva naređenje Velikog Brata. Ako mogu nešto da kažem u odbranu Miloševića, onda je to činjenica da je Milošević znao šta je država i kako ona funkcioniše, zato i nije rasprodao privredu, mogao je Rusima da proda NIS i Amerikancima EPS i niko ga ne bi dirao. Vladao bi do kraja života, pogotovo što nije imao tu bolesnu potrebu poput Đinđića, Tadića, Vučića i Dačića da ne silazi sa televizijskih ekrana i nije imao potrebu da  živi sa upaljenim kamerama i uključenim mikrofonima. I još jedna važna psihološka crta Miloševića. On nije podnosio da njemu neko naređuje. U susretu sa stranim državnicima je pokazivao svu svoju superiornu inteligenciju i ismejavao se sa njima, znam da ih je smatrao običnim dripcima i klošarima. Milošević nije shvatao da lične osobine ništa ne znače u državnim interesima. Ti činovnici Velikog Brata nisu ništa odlučivali. Oni su samo ispunjavali plan Familije.

Đinđić je imao sličnu psihološku crtu, bio je samo brži, intelegentniji i prilagodljiviji od Miloševića, mislio je da je to sasvim dovoljno da dobije naklonost Krstaša. Međutim, napravio je katastrofalnu grešku kada je prihvatio njihov neoliberalni koncept i tako sebe osudio na propast. Kada je shvatio da su ga izigrali, odlučio je da napravi nagli zaokret u svojoj politici. Nažalost, to je bilo suviše kasno.

Milošević je ubijen trovanjem, Đinđić je streljan.
Krstaši su uvek bili takvi – nemilosrdni.

Posle Đinđića nastaje potpuno rasulo i danas taj koncept rasula doživljava svoj vrhunac. Vladavina nesposobnog i nejakog Koštunice, ideolologa verbalnog legalizma, iza koga su se krili privilegovani tajkuni i političari kriminalci, dovela je na vlast diletanta Tadića, samozaljubljenog ludaka bez pameti, koji je izvršavao sve da se dopadne Velikom Bratom i koji je za osam godina svoje vladavine uspeo samo jedno – da dovede na vlast Nevernog Tomu, Malog Slobu i Acu Dramosera. Operativci Velikog Brata su odlično procenili da Tadić nije igrač koji može da prizna Kosmet i zato su odlučili da ga zamene političarima koji su važili za nacionaliste, koje su ucenili, isfinansirali i koji danas tačno rade ono što Tadić nije smeo ni da pomisli.

Današnji režim je prevazišao sve  prethodne nenarodne režime u brzini urušavanja Srbije i svih njenih državnih institucija. Operativci Velikog Brata su im dozvolili da selektivno hapse po Srbiji, kako bi prevarenom i opljačkanom narodu ulili makar nekakvu nadu, ali su zato morali da odmah prodaju Kosmet, da izdaju Srbe na Kosmetu i da potpišu izdajnički Sporazum, koji je protivan našim državnim i nacionalnim interesima.  Obećavaju im neki Datum , koga nikada neće dobiti, dok Srbija propada i nestaje pred našim očima.

Plan konačnog kažnjavanja Srbije se sprovodi. Tačku po tačku. Dosledno i uporno. Kako je to moguće? Da li je to sudbina? Da li to baš tako mora? Imali nam spasa?

Građani su izbezumljeni,siromašni, uplašeni i više ne veruju nikome. Građani su postali defetisti i misle da sve tako mora da bude. Svi Srbe mrze, hoće da nas iskorene i naši političari ništa ne mogu da urade. To nije tačno! To je propaganda! To je specijalni rat protiv nas Srba! To je bežanja od glavnog problema.

Gde je problem?

Tri decenije pišem da je jedini problem u – srpskim političarima! Tu je glavni problem. Sve sam već napisao i objasnio. Izneo sam konkretna i operativna rešenja. Niko ih ne prihvata. Ne interesuju ih, jer političari rade samo za sebe i svoje partijske mafijaške organizacije.  Sada smo došli do kraja. Država se raspada. Urušavanje na svakom koraku. Budžet su promašili za 100%, malu maturu obesmislili, zdravstvo upropastili, privredu razorili i namerno sve umrtvili. Istovremeno, oni se bogate i dalje kradu. Međusobno se optužuju, ali brane ukradeni i oteti kapital. Nema zakona o konfiskaciji imovine. Nema zakona o reviziji čitave privatizacije, stečaja, restrukturiranja i dokapitalizacije.

Cilj urušavanja je da se sve obesmisli. U tome su uspeli. Cilj urušavanja je da se sve umrtvi. Kada se sve umrtvi, kada sve stane, onda rade samo nesposobni političari,njihove stranke i njihove kompanije. Nema konkurencije. Nema nadmetanja. U mrtvilu stradaju sposobni.Sposobni ne mogu da opstanu u učmaloj sredini. To ih nervira. Ubija u pojam. Ne mogu to stanje psihičkog mrtvila i propadanja da izdrže. Zato sposobni napuštaju Srbiju. To političarima savršeno odgovara, jer se oslobađaju konkurencije. Sredina postaje sve mrtvija i sve smrdljivija. U tom smradu, u toj kloaci, parazitiraju politički skotovi. To je njihovo prirodno stanište. Na taj način se čitavo društvo degeneriše. Nema protoka svežeg vazduha. Nema protoka čiste vode.Čitavo društvo se pretvara u žabokrečinu, koja smrdi na sve strane. Političarima je potreban takav ambijent, jer oni jedino u takvom okruženju mogu da opstanu i da vladaju. Pristojan čovek drži do higijene. Uljudan građanin ne može da se valja u takvoj kaljuzi. Dostojanstveni čovek ne može da se bavi takvom politikom, jer to vređa njegovu inteligenciju. Vređa njegov moral. Čist čovek ostaje po strani. Stoji, gleda i propada.

Postavlja se pitanja – do kada će ovo stanje da bude ovakvo? Odgovor je jednostavan – sve dok pošteni, čestiti, stručni i iskusni ljudi budu stajali i posmatrali. Oni moraju da uzmu stvari u svoje ruke. Oni moraju da uzmu šmrk i očiste političku scenu od prljavštine. To je jedini način da se nešto uradi. Sve ostalo je gubljenje vremena.

Čekam da se građani probude.
Čekam da dođu sebi.
Čekam da shvate šta moraju da rade.

Nadam se da neću dugo čekati.
Sve je spremno za – REVOLUCIJU!

Beograd, 27.06.2013