Početna Sadržaj Društvo SPORT

SPORT

5229
2
Horizontal B&W photograph of children playing football on a fall day in Arlington, MA

Kada smo mi bili mali sami smo igrali sport.
Niko nas nije vodio na treninge.
Živeli smo na ulici i nadmetali smo se u svim sportovima.
Nismo se jedino igrali između dve vatre.
To su se igrale devojčice.

Ni žmurke se nismo igrali.
To nam bilo je baš bezveze.

Igrali smo se kauboja i Indijanaca.
Partizana i Nemaca.
Trule kobile. Klikera. Tapkanja sličica.
Klis-klas. Kulara. Vijanja.
I, naravno, fudbala.

Fudbalsku loptu nismo imali.
Igrali smo se nekim imitacijama lopte.
Potom, probušenim i zalepljenim loptama.
Fudbalsku loptu je imala samo naša škola.

Igrali smo fudbal na svim terenima.
Ulici, ugaženoj zemlji,  šljaci, strmoj livadi, betonu i pravom igralištu.
Igrali smo u svim vremenskim prilikama.
Nije nam smetalo žarko letnje sunce, niti jesenje kiše, sneg što
škripi pod nogama, niti prolećna košava.

Igrali smo po ceo dan, kada nismo imali obaveza da pomažemo
roditeljima dok grade kuću.
Igrali smo više bosi, nego obuveni.
Jeftine BOROVO patike su imali bolje stojeći u našem radničkom kraju.
Jednom je došao neki dećak u posetu svojim prijateljima u našu Koloniju B.
Otac mu je bio visoki oficirski čin i živeli su na Novom Beogradu kod Fontane.
Mi smo znali za fontanu iz dečijeg filma „Bagdadski lopov“, koga smo
gledali na prvom crno belom FILIPS televizoru, pa nam je taj dečak
izgledao kao da je doleteo na bagdadskom  letećem ćilimu.
Imao je patike ADIDAS, kožne, plavo bele boje i mi smo svi
zaprepašćeno gledali u njegove patike.
Kada nam je nabio pet golova za redom, proturajući nam loptu kroz bose
noge, mi smo se kasnije pravdali da je to zbog patika, nismo hteli da
priznamo da igra bolje od nas.

Moja generacija je teško podnosila poraz u sportu.
Naše utakmice su bili rat do pobede.
Naša nadmetanja su bila borbe na život i smrt.
Zato su kratke i brze tuče redovno izbijale.
Roditelji se nisu mešali u te naše tuče.
Ostavljali su nas da sami rešavamo svoje probleme.
Oni su imali dosta svojih muka.
Brinuli su kako da porodicu prehrane i obezbede nam krov nad glavom.

Nije bilo važno da li se igra fudbal ili tapkaju sličice, da li se
skače u dalj ili igraju klikeri, mi smo živeli za to da se nadmećemo i
da se borimo za pobedu.
Učenje nije bilo previše popularno, malo nas iz kraja se opredeljivalo
da upiše  gimnaziju, većina je odlazila na zanate i tehničke škole,
kako bi se što pre zaposlili, oni najnemirniji su brzo dolazili u
sukob sa zakonom i mnogi su bili osuđeni i odležali su zatvorske kazne.

Iz zatvora su se vraćali mišićavi i istetovirani.
Pokazivali su nam karate, džudo, rvačke i bokserske zahvate i udarce.
Učili su nas tehnikama uličnih tuča.
Bio sam najmlađi u toj generaciji i nisam imao snage da se oduprem
veštijim i jačim.
Mi , mlađi, morali smo više da grizemo i da se naprežemo, jer smo
najčešće izvlačili deblji kraj.
Tako smo se čeličili. Direktno na slobodnom tržištu.

Jači i bolji su nametali svoje principe i svoju volju.
Slabiji su morali da se pokoravaju i trpe, dok ne postanu jači.
Sramota je bilo da se zaplače nakon poraza ili izgubljene tuče.
Stisnutih zuba i stegnutih pesnica krišom smo  pred noć ulazili u
tesne sobice, sakrivali rane od udaraca i povreda, pokrivali se
debelim jorganom preko glave i tiho plakali.
Plakali smo zbog povređene sujete i vežbali smo svakoga dana da bi što
pre ojačali.

Mi nismo imali ni trenerke, ni dresove, ni patike, niti sportske čarape.
Igrali smo u starim majicama i radničkim, skraćenim pantalonama.
Leti smo svi igrali goli i bosi.
Razlupana i oguljena kolena smo posipali domaćom rakijom ili pepelom.

Košarku smo počeli da igramo posle svetskog prvenstva u Ljubljani 1970 godine.
Jugoslavija je bila šampion sveta i mi smo bili ludo napaljeni.
U čitavom kraju još nije bilo košarkaškog terena.
Odlučili smo da sami napravimo koš.
Čika Leka stolar nam je napravio drvenu tablu.
Majstor Duja nam je zavario savijenu žicu u obliku obruča.
Mrežicu su stariji momci ispleli od običnog kanapa.
Nabili smo tablu sa obručem na kolac i to stavili na gvozdenu ogradu na ulici.
Te godine smo dobili, naša radost je bila neiskazana,  asfalt u ulici.

Asfalt u ulici je bio statusni simbol grada.
Mi smo po prvi put osteili da pripadamo gradu i da smo se izvukli iz
sremskih njiva.
Na tom našem košu u ulici sam naučio da igram košarku.
Nismo imali trenera. Učili smo jedni od drugih i gledali na televiziji
prenose utakmica.

Nismo imali ni košarkašku loptu, jer naš koš nju ne bi mogao da izdrži.
Tako smo se pravdali. Mada niko od nas nije ni znao gde bi mogli da
kupimo tu loptu.
Problem je rešio Meca. On se jednog dana pojavio sa pravom košarkaškom
loptom. Bila je nova novcijata. Mirisala je na gumu i taj miris nove
lopte nikada neću zaboraviti.
Meca je ušao u Robnu kuću i izneo loptu.

Naučili smo da igramo rukomet i odbojku.
Nismo imali bazen, pa smo plivali u Dunavu.
Gledao sam starije momke kako sa stena skaču u Dunav.
Devojke su bile očarane njihovim gipkim telima.
Mi smo noću sanjali da smo bili oni.

Odrastali smo u zdravoj i oštroj konkurenciji.
Nije bilo privilegovanih i zaštićenih.
Znala se hijerarhija i poštovao se uspostavljeni red.
Samo se veštinom i hrabrošću moglo napredovati.
To što je neko imao kriminalni dosije, na sportu ništa nije značilo.
To što sam bio odličan đak nije mi donosilo nikakvu prednost.
Morao sam na terenu da pokažem svoje sportske sposobnosti.

Mnogi od tih tvrdih momaka su voleli da igraju fudbal ili basket, ali
nisu bili vešti.
Svoju slabu veštinu su nadoknadili snagom.
Igrali su čvrsto, oštro i muški. Nisi smeo da tražiš faul za svaki prekršaj.
Ispao bi šonja.
Tako smo naučili da trpimo udarce.

Sport pomaže u odrastanju dece, jer fizička aktivnost stvara zdravu decu.
U zdravom telu, zdrav je duh.
Ali sport pomaže da deca postanu psihički stabilne osobe.
Jedan odigran, recimo, basket do 21 je proživljen čitav jedan život.
Filmskom brzinom odvija se realan život pred nama.
Od poraza do pobede, od bola do zadovoljstva, od naprezanja do
ushićenja, od pokreta do završnice, od taktike do strategije, od
trpljenja do ispunjenja, od malih do velikih poteza, od surovosti do
fer odnosa, prolazili ste iz igre u igru i naučeni ste da budete
fajter, borac, da se ne predaješ, da grizeš, da trgaš, da se zalažeš i
da , posle poštenog poraza, pružiš  ruku boljem od sebe.

Naši motivi za igru su bili odraz našeg životnog stremljenja i mi se u
tome suštinski razlikujemo od današnje generacije, koja ne igra da bi
se dokazala, da bi se potvrdila, da bi nešto dosegla, da bi samu sebe
prevazišla, da bi pobedila, kao što smo mi igrali, nego igra zato što
to tako treba, zato što im je dosadno i zato što nije loše da se malo
rekreiraju.
Taj penzionerski pristup  današnje mlade generacije, koja se sportom
bavi iz hobija i rekreacije, razlikovala ih je od nas, jer smo se mi
bavili sportom iz samog životnog poriva.

Ovde ne govorim o onima koji su se opredelili da se profesionalno bave
sportom, jer oni uvek čine neznatnu manjinu jedne generacije, ovde
govorim o različitosti generacijskog pristupa sportu, što je posledica
pobede potrošačke  civilizacije nad ljudskom civilizacijom.

Moram i to da kažem, momci koji su postajali velike svetske zvezde,
vrativši se na teren u našem kraja, morali su dobro da se pomuče da
dokažu da su bolji, jer razlika između njih i nas , koji nismo bili
profesionalci, nego smo se opredelili da učimo ili radimo, bila je
samo u tome što su oni mogli sportom da se bave svaki dan,dok mi nismo
imali volje, želje, discipline i higijene da  dnevno treniramo.

U vremenu kada se otvarao čitav jedan misaoni svet preda mnom :
Platon, Aristotel, Dostojevski, Tolstoj, Tomas Man, Strinberg, Ibzen,
Balzak, Servantes,  Rable,Dante, Njegoš, Andrić, Krleža, Pekić,
Gogolj, Frojd, Jung, Adler ili From, pretrčavati svakoga dana teren
stotinu puta tamo –ovamo nije  mi se činilo previše inteligentno i
nije me nikako privlačilo.

Kada bi se, pak, desilo da zbog obaveza ne mogu da budem na terenu
desetak dana i kada bi posle toga, željan igre i nadmetanja, došao pod
koševe, onda ni najveći profesionalci i zvezde nisu mogli da nam izađu
na crtu, a da ih mi , amateri iz kraja, ne pobedimo i ne izludimo
našom energijom, talentom, slobodom i željom da ih nadigramo.

Mi smo igrali iz ljubavi i prestiža, nismo igrali za novac i dres.
Mi smo igrali zbog  slobode igre i zbog sebe.

Ta funkcija sporta se danas potpuno izgubila.
Sport se komercijalizovao i kriminalizovao.
O tome najbolje svedoči proslavljeni sportista Duci Simonović.
Njegova kritika profesionalnog sporta je suština kritike komercijalne
civilizacije u raspadnju.

Moje razmišljanje i pisanje je na liniji vraćanja sporta  otuđenom i
izmanipulisanom, zarobljenom i prezaduženom, okovanom i poniženom,
savremenom i usamljenom čoveku.
Sport mora da oslobodi dnašnjeg čoveka, umesto što ga pretvara u
konzumenta totalitarnog sistema.

Ne gledajte sport, igrajte!

Pišem iz svog iskustva, ukazujući na fundamnetalne razlike u pristupu
sportu, nadajući se da će mladi ljudi, koji ovo čitaju, prihvatiti
moje savete, dobiti snagu da se odupru, da se ne predaju opštoj
apatiji i beznađu, da istraju u svojim životnim principima, da se
bore, da se pobune, da ne pristanu, da se stalno menjaju, da uče i da
se ne prepuste manipulacijama i ucenama gospodara nameštenih sportskih
dešavanja.

Ne gledajte sport, igrajte!

Umesto što dva sata sedite, pijete, grickate, gledate i nervirate se,
predlažem vam nešto mnogo bolje i zdravije za vas,  da dva sata
izađete na teren i igrate.
Ne da se rekreirate, tako što ćete šutnuti dva puta loptu nogom ili
ubaciti tri puta u koš, nego ćete da se borite, trčite, trudite i
naprežete da bi pobedili.

Igraćete na rezultat!
Brojaćete! Merićete vreme!
Postavićete sebi cilj!
Borićete se da ga ostvarite!

Kada izgubite, nastavićete dalje da igrate.
Osnaženi, naučićete da gubite.
Naučićete da podnesete bol.
Naučićete da stisnete zube i da pokušate iz sebe da izvučete najviše.
Taj napor će vas oplemeniti i učiniti boljim.

Ne znate da igrate neki sport?
Glupost!
Ne spremate se za svetsko prvenstvo ili olimpijadu.
Igrajte za sebe i zbog sebe!
Trčite! Šatajte!
Krećite se!
Budite vredni!
Požrtvovani!
Pratite igru!
Sledeći put će biti bolje.
Svaki put sve bolje i bolje.

To sve možete da radite i sami.
Nikakvi treneri vam ne trebaju.
Vaša volja treba da vas pokrene iz letargije.
Iz proklete lenjosti duha i malodušnosti.
Koja vas u parazita pretvara.
Parazita koji sedi otvorenih usta i čeka.
Šta čekaš, čoveče?
Krikni!
Oslobodi energiju i zaigraj!
Uhvati ritam slobode!

Igranje će vam ubrzati krvotok.
Osvežiti misli.
Ojačati mišiće.
Utegnuti telo.
Spremiti vas za životnu borbu.
Ohrabriće vas da pobedite samog sebe.
Jer to je najveća i najslađa pobeda.
Priznanje svoga neuspeha.
To je početak vaše pobede.

Roditelji daju decu na sport da bi se deca rekreirala.
Pogrešno!
Plaćaju sportske trenere, koji decu gledaju kao na profitabilnu robu.
Pogrešno!
Kupuju deci najbolje dresove, patike i sportsku opremu.
Pogrešno!
Kao da se deca spremaju za svetsko prvenstvo.
Kao da odmah počinju odlučujuće utakmice sa televizijskim prenosom.
Pogrešno!

Deci nije potreban trening, nego duh igre.
Nadmetanja.
Borbe.
Vežbe.
Deci nije potreban trener, nego učitelj igre.

Deca moraju da  uče da dobijaju i gube.
Sport treba da im pomogne da postanu ljudi.
Život da zahvate u  njegovoj celovitosti.

Nije cilj treninga da se razviju mišići, nego mozak.
Nije cilj treninga da se proizvode fah idioti, nego vispreni borci.
Nije cilj treninga da se dobije poslušno stado, nego kreativan tim.
Nije cilj treninga da sva deca postanu sportisti, nego da svi postanu ljudi.

Treneri, vi što radite sa našom decom, zapamtite ove savete.
To je vaš dug prema zajednici i mladom pokolenju.
Koje odrasta u najgorim uslovima za vaspitavanje mladeži.
To što su deca razmažena, to je greška roditelja.
To što deca imaju skupu opremu, to neće doneti željeni kvalitet.
To je uzaludno bacanje para i suludo trošenje vremena.

Vaš zadatak je da naša deca dobiju fizičko vaspitanje i obrazovanje.
Vi ste njihovi učitelji igre.
Prenesite im svoja životna iskustva.
Naučite ih da se igraju i bore.
Naučite ih da izgaraju i da ne odustaju.
Naučite ih da podnesu poraz i neuspeh.
Tako od njih stvaramo ljude spremne za surovi život.

Učitelje fizičkog vaspitanja i obrazovanja mora da ima svaki vrtić.
Svaka školska ustanova od vrtića do fakulteta.
Oni moraju da imaju veće plate nego državni sekretari za sport.
Njihov zadatak je da obrazuju i vaspitaju naciju za sve fizičke aktivnosti.
Oni moraju da nauče sve uzraste da pravilno vežbaju.
Od deteta pred kompjuterom do penzionera pred televizorom.

Ugasite kompjutere!
Ugasite televizore!
Ne gledajte sport!
Igrajte!
Spremajte se za duhovni i ekonomski preporod Srbije.

Beograd, 20.10.2015

2 KOMENTARI

  1. U EX YU NA SPORT I FIZICKU KULTURU SE ULAGALO MNOGO ; OD PRVOG RAZREDA OSNOVNE SKOLE PA SVE DO KRAJA SREDNJE SKOLE SPORT JE BIO NEZAMENJIV U ODGOJU OMLADINE; DAKLE KOMUNISTI SU VISE ZNALI O SPORTU I ZDRAVLJU NOVIH POKOLENJA OD OVIH LOPOVA NABEDJENIH DEMOKRATA KOJI NA SPORT NE DAJU NISTA A ZASTO BI DAVALI ONI SAMO UZIMAJU AKO MOGU KITE SE TUDJIM USPESIMA NA VELIKIM TAKMICENJIMA: ONI NISTA NISU ULOZILI U OVE MLADE DANASNJE NASE SAMPIONE: SAMPIONI SU POSTALI SAMPIONI ZATO STO SU ONI TO TAKO HTELI SVOJOM VOLJOM UPORNOSCU I VEROM U USPEH SAMOFINANSIRANJEM KO ZNA ODAKLE I IZ KOJIH SVOJIH FONDOVA UZ POMOC RODITELJA KOJI SU VEROVALI U NJIH:NASE GENERACIJE SU DRUGACIJE ODRASTALE ODGAJANE I VASPITAVANE :NAZALOST NOVE GENERACIJE SU NAM ZASTRANILE A KO JE KRIV ZA TO PA PRVO RODITELJI PA DRUSTVO I VREME KOJE SU NAM PROMENE DONELE A NISTA DOBRO NAMA SRBIMA NISU DONELE MISLIM NA OBICAN NAROD POLITICARI SU SE DOBRO SNASLI I OBOGATILI:

  2. NA OVAJ CLANAK JA NAPISAH KOMENTAR ALI VI GA NISTE OBJAVILI.ZAO MI JE AKO SAM JA VISE OD VAS KRITICAN ILI KAKO TO DA NAZOVEM RADIKALANA.VI NIKADA NECETE SHVATITI DA SRBIJU MOZE DA PROMENI SAMO ZAOKRET OD 360 STEPENI I NIKAKO DRUGACIJE SVO OSTALO JE KOZMETIKA KOJA NECE USPETI.NECU VISE KOMENTARISATI VASE TEKSTOVE ALI CU IH KAO I DO SADA CITATI SA PAZNJOM;