Početna Sadržaj Reagovanja REFERENDUM

REFERENDUM

4220
3

Politička ideja da se raspiše referndum i da se građani Srbije izjasne
da li su za EU ili Kosovo , u ovom prenutku, nije dobro političko
rešenje.
Više donosi političke štete Srbiji, nego koristi izdajničkom režimu.
Tražiti da se referendum stavi ispred zahteva za vanrednim
parlamentarnim izborima je potpuno pogrešna strategije opozicionih
političkih stranaka.

Zašto?

Ima više razloga.
Navešću dva najvažnija.

Prvi, premijer Srbije drži apsolutnu vlast u državi. Pokorio je
medije, većinu intelektualaca i sve koje rade na budžetu. Obmanama i
pretnjama uspeva da dobije glasove toliko velikog broja zavedenih i
prevarenih građana koji, ipak, uprkos njegovoj katastrofalnoj
politici, zabrinuti za  svoju budućnost  i  budučnost svoje dece i
unučadi, nemajući nikakvu političku alternativu, glasaju za  poludelog
srpskog Kralja Ibija.

Pogoršavanje ekonomske situacije je dovelo većinu građana Srbije na
rub borbe za životni opstanak, socijalni kriminal je zahvatio čitavo
društvo i apatija i beznađe je toliko rasprostanjeno da ubija svaku
nadu i veru u bolju budućnost.

Mislim da u takvim  nenormalnim političkim uslovima nije politički
mudro ići na referendum, jer se otvara velika mogućnost da Aca
Dramoser ubedljivo trijumfuje i da tako, vešto  zamenivši teze ,
izbegne svoj politički poraz na vanrednim parlamentarnim izborima.

Trijumf će nastati u gotovo sigurnoj i velikoj, izrežiranoj pobedi
opredeljenja za nastavak puta u bankrotiranu EU, jer će režim
siromašenim, uplašenim i ucenjenim građanima postaviti ultimatum da li
su za bolji život, veće plate i penzije, bolji životni standard u
okviru EU ili građani hoće da izgube i to malo što imaju braneći
Kosmet, braneći ono, kako kaže režim, što se odbraniti ne može, što je
davno izgubljeno i što sada samo treba realno priznati, kako bi se,
prema tumačenju eurofanatika i izdajnika, oslobodili balasta
prošlosti, kako bi se otkačili od kosovskih stega koje nas
onemogućavaju da živimo bolje, koje nam ne dozvoljavaju da uđemo u
bolji život, kao da je EU rajski vrt gde nas čeka bogat i udoban
život, pa će režim građane staviti pred svršen čin – hoćete li da vi i
vaša deca danas živite bolje ili ćete da ostanete izolovani i
siromašni u odbrani umrlog kosvskog mita?

Građani će biti primorani da glasaju za EU, što će režim pripisati
sebi kao veliku istorijsku pobedu.

Ako verujete da će građani glasati za odbranu Kosmeta, onda se varate,
ne poznajete dobro situaciju u društvu i precenjujete trenutne
mogućnosti našeg naroda.

U gebelsovskoj propagandi da će građani ostati bez plata i penzija,
ako budu glasali protiv ulaska u EU, ogromna većeina ucenjenih birača
će glasati za režim, jer će biti uplašeni za svoj lični opstanak.
Između teške borbe za lično preživljavanje i preživljavanje svoje
porodice i opredeljenja da treba da se odreknu i to malo nade što
imaju, kojim krpe svoj rasparani život, izbezumljeni i sluđeni građani
će ustati u odbranu svog ličnog života i života svoje porodice, neće
stati u odbranu Kosmeta ne zbog toga što oni ne vole Kosmet, što su
izdali kosovski zavet i što se odriču svoje kosovske tradicije, nego
zbog toga što je građanima stavljen oštar nož pod vrat, što su
ucenjeni od izdajnika i bitangi, što nemaju drugo rešenje nego da
pogaze sami sebe i glasaju za ono u šta ne veruju.

U takvim nedemokratskim uslovima održavanje referenduma je izlišno,
nepotrebno, suludo i potpuno pogrešno, jer referendum donosi sigurnu
pobedu režimu i oni stiču ogroman kapital za ulazak u brze
parlamentarne izbore, na kojima će krunisati svoju referendumsku
prednost.

Zašto da im pružimo takvu mogućnost?

Režim se ponaša kao okrutni i surovi drumski razbojnici, koji  na putu
zaustavljaju porodicu koja se preseljeva, pištoljima na slepoočnici i
noževima pod vratom traže od porodice da im dobrovoljno predaju  sve
svoje stvari, preteći im da će izgubiti živote ako ne budu pristali da
budu opljačkani.

Razumem naše građane i ne osuđujem ih za to što brane svoj život.

Ali ne mogu da razumem političare koji se bore protiv totalitarnog režima.
Ljude koji bi morali da politički promišljaju i da ne dovode građane u
zabludu.
Osim, ko će to više znati, teško je danas nekom političaru verovati,
ti isti političari, koji napadaju režim, ne rade , zapravo, za taj
izdajnički režim i tako dobijaju neke mrvice sa stola, šro im
omogućavaju da oni opstanu na političkoj sceni.

Najbolji primer referendumskog linča građana desio se u Hrvatskoj,
kada su građani dobili priliku da glasaju za ulazak u EU.
Znate koliko je građana podržalo ulazak Hrvatske u EU?
Samo  25%  građana.
I?
Ništa.
Eurofanatici su slavili ubedljivu pobedu većine.
Otkad je 25% građana većina?
To nikoga nije zanimalo.
Briselska mašinerija je mlela dalje i tu više  ništa nije bilo moguće
da se vraća unazad .

Isto bi se desilo i u Srbiji.
Tako bi režim dobio pokriće za svoju izdaju.
Zarobili bi nas u EU tamnice.
I to bi bio konačna smrt Srbije.

Zato sam protivnik da se toliko insistira na referendumu.

Obrnuto, potrebno je prvo izaći na vanredne parlamentarne izbore,
pobediti tiranina i tek onda raspisati referendum na kome će se
građani slobodnom voljom izjasniti.

Drugi razlog, raspisivanjem referenduma, umesto vanrednih
parlamentarnih izbora, građani bi glasali za nešto što je mnogo uže
pitanje od niza drugih pitanja na koga režim treba da odgovara na
vanrednim parlamentarnim izborima. Referedumsko pitanje za EU ili
Kosmet isključuje pitanja koja se moraju nametnuti na vanrednim
parlamentarnim izborima : zašto živimo sve gore, zašto cene rastu,
zašto cveta korupcija i kriminal u vlasti, zašto raste socijalni
kriminal, zašto privreda nije pokrenuta, zašto smo nelikvidni, zašto
raste nezaposlenost, zašto nema privrednog rasta, zašto se vlast
zadužila 7,4 milijardi  evra, zašto se samo zadužujemo, zašto se
zapošljavaju partiski kadrovi, zašto je zdravstvo uništeno i lekari
odlaze, zašto mladi beže iz Srbije, zašto nema investitora, zašto se
falsifikuje BDP, zašto lažno prikazuju budžet, zašto lažu o
finansijskoj konsolidaciji, zašto su potpisali briselski sporzum,
zašto tajkuni nastavljaju da se bogate, zašti su mediji
cenzurisani…………….

Hiljade zašto građani žele da postave korumpiranoj i nestručnoj vlasti.
Nikad takve neznalice i preletači nisu bili u vlasti.
Skupio se ološ do ološa.

Ta pitanja se rešavaju na vanrednim parlamentarnim izborima.

Na ta pitanja, režim nema odgovor.
Tu možemo sigurno da ga pobedimo.

Zalaganje da se režim izvede na referedum, umesto na parlamenrane
izbore, donosi veliku štetu za pobedu demokratije u društvu.
Redosled poteza je obrnut.

Moramo prvo pobediti totalitarni režim i njegovog suludog vođu, koji
se smučio građanima Srbije, moramo uspostaviti demokratske institucije
i vladavinu prava, moramo doneti  nova pravila igre funkcionisanja
građanskog društva i moramo oslobodtit medije, kako bi se pokazalo
bogatsvo različitosti u demokratskom društvu.

Tek kada to uradimo, kada građanima sklonimo pištolj sa slepoočnice i
sklonimo nož pod grlom, kada im pokažemo sve mogućnosti i sve
kombinacije direktne demokratije, onda možemo da raspišemo referendum
da li su građani za to da nastavimo da idemo u provaliju zvanu EU.

Samo jedno pitanje se postavlja.

Da li ste za ulazak Srbije u EU?

Odgovori su: DA i NE.

Nema pitanja za Kosmet.
To pitanje se ne postavlja.
Kosmet nije referendumsko pitanje.
Kosmet je sastavni deo našeg nacionalnog bića.

Srbi nikada neće priznati nezavisnost Kosova.
Srbi nikada neće prodati  Kosmet.
Nema te cene koja se može platiti.
Srbi nikada neće izdati Kosmet.

Pitanje Kosmeta ostavlja se za budućnost.
Njega će rešavati buduće generacije.

Osim, ako Rusija ubrzo ne postavi i to pitanje na dnevni red.
Ukoliko Putinove rakete na Bliskom istoku donesu brza politička
rešenja, onda ima nade da počnu ozbiljni razgovori sa Albancima na
Kosmetu.
Ali, u potpuno izmenjenim okolnostima i sa drugim akterima.

To je naša velika prilika.
I nju ne smemo da propustimo.

Beograd, 18.10.2015.

3 KOMENTARI

  1. Braćo i sestre biću iskren: U jednom trenutku, sasvim slučajno, podržavao sam žute. Nakon ubistva Đinđića potpisao sam pristupnicu i to više iz revolta nego zbog nekog tamo „programa“. Po inerciji, podržavao sam i BO-TA, čak aktivno učestvovao i u njegovoj kampanji. „Znamo te kao finog momka, znamo ti i roditelje čestite kaldrmaše“ govorili su. „Šta ćeš sa tim belosvetskim izdajnikom?“. Jebi ga, nisam se razumeo u politiku, niti me zanimala kao takva. Imao sam dobre namere i mislio da „radim“ sam za opšte dobro.

    Kasnije, pošto sam se malo „opametio“ rešio sam da batalim te „više interese“ pa da konačno nešto uradim i za sebe i tako se slizah sa „ekspertima“. Smišljeno je to bilo, da se ne lažemo. Računao sam da i gori od mene već primaju platu pa ako već ne mogu da ih pobedim onda ću bar da im se pridružiim, a onda tek probam nešto da menjam. Lako sam se i brzo „nametnuo“. Kompijuterske ludororije učinile su me „zvezdom“ narednih lokalnih izbora koje smo u Kragujevcu prosto rečeno razvalili. Po mnogima, upravo tu, na tom virtuelnom prostoru. Sva vrata bila su otvorena, a ruke odrešene. Upravljao sam poslom koji najbolje znam da radim. Priznanje, slava, tapšanje po ramenu. Ruku na srce i ja počeh da primam platu. Mislio sam to je to. Bio sam neizmerno zahvalan, spreman da poginem za svoje „spasitelje“. Ali „Šta ćeš sa tim lopožama čoveče“, govorili su mi „Pa ti ćeš tu načisto propasti, iscediće te ko limun, bićeš im dužan dok si živ“. I bi tako. Pet godina trebalo je da shvatim da za platu od 300e u čitavom „paketu“ poslova na grbači vučem nesposobne i nepismene parazite, kumove, rodbinu i švalerke koji za trice mogu da me kupe. Bio sam nov i neiskusan u toj priči. Na mojoj muci „zarađivali“ su šefovske i direktorske plate. Fukara! Opis posla, radno vreme i porodica bile su stvari na koje sam mogao da zaboravim. Ubrzo, morao sam da znam i ono što ne znam. Partijski klovnovi, raspoređeni na direktorska mesta između dve kampanje, navirali su kao mravi sa svojim „vizionarskim idejama“ koje se jednostavno nisu više mogle pratiti. Za ove, Nemci su bili humanitarna misija, konačno mi je doprlo do ispranog mozga.

    Ali kao i svemu i njima dođe kraj! Upravo u Kragujevcu doakao im je „tatin sin“. Skroman dečko kome eto „zli novinari“ smeštaju zvrčke sa milionskom imovinom. Razbi se stara „imperija“ ko kula od karata, istopi se „lepenička lokalpatriotska žvaka“ kao mehur od sapuna. Nebo se crnelo od preletača.“Preleti i ti budalo, zajebi moral“, govorili su mi „nemaju kadrove, bićeš hit“, ali ne!

    Ovoga puta ne, koči! Ne želim više da pomažem propast ovde države. Isti oni koji su mi za prvog govorili da je izdajnik, za drugog da je lopuža, za ovog sada govore da je genije? Pa ljudi jeste li vi normalni? Možda sam ja glup čovek, ali sve mi se čini da će upravo ovaj teritorijalno da nas konačno nabije pod šljivu, a ekonomski da nas dovede na nivo Bušmana.

    Ja neću da učestvujemo u tome! Ni za kakve pare, a kamoli za ovu sramotu koju oni zovu platom! Kompjuter ću baciti kroz prozor, knjige koje su koštale po pola roditeljske plate ću zapaliti. U ovoj i ovakvoj državi znanje ne vredi ništa. Bežim na selo! O njemu ne znam mnogo, ali ni o komjuterima ništa nisam znao kada sam počinjao. Naučiću da proizvodim hranu, pa makar samo baštensku, bez mesa. To je dovoljno čoveku da preživi, bez ostalog se može.

    Znam da su upravo oni koji nas hrane najveći „nepriatelji“ ove države. Uprkos tome što sad već i kurta i murta na tv naglabaju da naša budućnost hrana, sve se radi da se selo uništi odnosno ništa se ne radi da selo oživi. Kao čovek koji radi suprotno od svih – iz grada „beži“ u selo, ja sam živi dokaz za to. Obijao sam pragove, molio, kumio, dosađivao. Pitao sam za savete, tražio invesitore, nudio svoju (sasvim slučajno dobijenu) zemlju u kooperaciju i svoj znoj jer para jednostavno nemam, gledali su me bledo kao telad, mislili su da sam lud. Biroktartsko-parazitski kadrovi nadmeno su me isterivali iz kancelarija kao da sam kod njih došao po milostinju. Kao da ja treba da živim od njih, a ne oni od mene.

    Danas podržavam Dragaša! Zašto? Eto zato što mi se može! Nego, da manemo mi filozofiju, znate li nekog boljeg koji se već nije kompromitovao? Ne znate? Pa u čemu je onda problem? Ako želimo da menjamo, menjajmo stvarno, a ne kobajagi!

  2. 1. „Kosmet je sastavni deo našeg nacionalnog bića.“ – Kosovo i Metohija su nas DNK! Bez Kosovskog zaveta mi vise ne postojimo kao Srbi. Mozemo biti neki „gradjani“, „stanovnistvo“, „gomila“, ali Srbi nikako bez najsvetijeg dela nase zemlje i istorije!
    2.“Ukoliko Putinove rakete na Bliskom istoku donesu brza politička rešenja, onda ima nade da počnu ozbiljni razgovori sa Albancima na Kosmetu.“ – Dace Bog da Suhoji dolete! Zakasnili su pre 16 godina, ali sada je vreme za ofanzivu. A sto se tice pregovora sa „juznim plemenima“, mozemo diskutovati samo oko toga kojim ce pravcem nazad odakle su dosli. I to ograniceno na sat vremena (isto koliko je Rusija dala amerima da napuste nebo Sirije). Ovo nije sovinizam vec jedino istorijski ispravno rezonovanje posle svega sta su nam uradili.

  3. Lično sam prošao put od proevropski orijentisanog čoveka, do ne bih baš mogao da se nazovenm euroskeptikom, ali definitivno mislim da mi nemamo šta da tražimo u EU jer nismo ekonomski dorasli mnogoljudnijim i efikasnijim državama.
    Moje pitanje gospodinu Dragašu bi bilo sledeće: Šta bi Srbija radila sa trećinom albanskih poslanika u sred Beograda?
    Dalje, principijalno, ne treba mi nikom ništa da damo, sve i da nam ne treba. Ne verujem da geografska odrednica može biti srž i suština nacionalnog identiteta. Ako je zapravo tako, onda tu nema puno u tom identitetu. Mislim da je srž nacionalnog identiteta prvo u svakom pojedincu, i treba da bude rad, rad, rad, red i poštenje, ljudskost. A kod nas to nije slučaj. Možemo imati Kosovo 1000 godina još. kad u nacionalnom identitetu rad nije na prva 3 mesta, pa zatim red i poštenje.
    Drugo pitanje je , ko će da živi na tom Kosovu? Srba tamo je jako malo ostalo.
    Zaista, jedina verovatna opcija uspostavljanja srpske dominacije na kosovu opet, je da se uradi ono što su šiptari radili 8’ih i 90ih, znači, otkup nekretnina od šiptara, po cenama većim od tržišnih, jer i oni tamo vole pare a gladni su. A sad, odakle nama pare za to? E to bi moglo od ekonomskog programa gospodina Dragaša, koji u potpunosti podržavam!