Početna Tekstovi i kolumne Svedok Prizivanje diktature

Prizivanje diktature

1616
0

U nedelji koja je za nama tri dogaðaja su obeležila naše dalje dramatièno posrtanje i ta tri dogaðaja na najbolji naèin odslikavaju dubinu naše društvene propasti. Te dogaðaje sam nazvao: Ajfelova kula, Razmaženi oligarh i Prizivanje diktature. O svakom od njih želim da progovorim na liniji odbrane zdrave pameti i ljudskoga dostojanstva.

Ajfelova kula ili reformska slavljenièka torta je nastavak one iste proslave Pariske torte o kojoj sam pre nekoliko godina pisao, ukazujuæi na obmanu reformatora koji slave otpis dugova Pariskog kluba. Nažalost, ništa se nije promenilo u scenariju proslave, osim što se pozornica sa surèinskog aerodroma prebacila u prostorije šifrovane organizacije, koja je, prezrivo ponižavajuæi svoje koalicione partnere, uspeh u otpisu dugova pripisala iskljuèivo svojoj sektaškoj organizaciji. Obmana se nastavila i danas i niko u našoj javnosti nema smelosti da progovori o tom aranžmanu otpisa dugova koji je izveden na najgori moguæi naèin , a koga lažni eksperti slave kao svoj istorijski uspeh.

Meðutim, kada malo bolje uðete u sam problem dugova primetiæete kako se, ispod te slavljenièke Ajfelove torte krije velika prevara. Naime, na poèetku 1999, kada sam sa grupom struènjaka iz zemlje i rasejanja, pisao Program za spas Srbije, pokazujuæi put kojim nesložna opozicija mora da ide ako hoæe da sruši Despota, kada smo tim Programom, koji je do danas ostao bojkotovan od strane kako medija, tako i pseudoelite, udarili državotvorne temelje jedne moderne Srbije, napisali smo da imamo proverene informacije iz naših poslovnih krugova da su finansijski upravljaèi sveta spremni da nam punude, nakon rušenja despotije, otpis dugova u visini od 62,9% na dan uvoðenja sankcija. Znaèi, otpis glavnice dugova bez pripisa kamata, redovnih i zateznih, koje nismo mogli, sve i da smo hteli, da plaæamo jer su nam uvedene bile sankcije.

Ta ponuda je bila spremna pre sramnog NATO bombardovanja. Taj procenat otpisa dugova smo stavili u našu knjigu koja je izašla odmah nakon bombardovanja.

Ali nakon bombardovanja, pored ljudskih žrtava, Srbija je dobila razorene vitalne strateške grane i ukupni gubici koji su nam naneti procenjivani su na preko 100 milijardi dolara. Šifrovana organizacija je tada bila nevladina organizacija, plaæena iz inostranstva da uèestvuje u organizovanju rušenja despotije, i oni su èak otvoreno izašli sa tvrdnjom, odmah nakon bombardovanja, želeæi da se dodvore narodu, kako materijalne štete iznose više od 4 milijardi dolara i kako zapadne zemlje, koje su uèestvovale u tom kriminalnom èinu bombardovanja jedne evropske i nezavisne države, moraju da plate ratnu odštetu.

Kada su došli na vlast, preobuèeni u lažne reformatore, zaboravili su sva svoja predizborna obeæanja i poèeli su da sprovode program reformi koji je bio smišljen u tuðim glavama i koji je imao za cilj da konaèno slomi vojnu i ekonomsku moæ Srbije. Birokrate iz Pentagona nisu mogli da oproste ponižavanja koja su doživljavali zbog nesposobnosti da se brzo bombama slomi jedan mali narod. Kazna je usledila dovoðenjem na vlast malograðana koji su, svesni svoje nesposobnosti i neznanja, poèeli da puze pred treæerazrednim èinovnicima MMF-a. Tako je zadat smrtni udarac nezavisnosti naše države.

Sve vlade koje su došle bile su pod kontrolom meðunarodne finansijske oligarhije. Poslušno su izvršavale sve što im je bilo nareðeno, dok su graðanima Srbije širili laži o transparentnoj tranziciji i brzom privrednom razvoju koji æe nam doneti blagostanje. Ali danas je svima jasno da blagostanja nema i da smo postali žrtve jednog potpuno pogrešnog koncepta bez privrenog razvoja.

Prevara je bila mnogo veæa jer smo slavili našu finansijsku kapitulaciju, kao što je Despot slavio pobedu nad NATO snagama i gubitak Kosmeta, kojom smo priznali sve redovne i zatezne kamate u vreme sankcija, kada nismo mogli da otplaæujemo kredite i kada su državna sredstva ostala blokirana na raèunima stranih banaka za koja nismo dobijali kamatu. Na nerealno uveæanu glavnicu dobili smo otpis od 51% plus 15% u naredne tri godine, pod uslovom da reformatori budu dobri u sprovoðenju pogrešnog koncepta reformi. Tako su naši poverioci, umesto da umanje dugove koje su veæ otpisali, dobili poveæanje glavnice i sigurnost da æe sve naplatiti, pošto su njihovi ljudi bili u vlasti i garantovali im naplatu. Zauzvrat tim reformatorima su obeæana visoka mesta u stranim bankama koje su bile ili su tek nameravale da doðu u Srbiju.

Ako danas pogledate gde su zaposleni bivši ministri ili visoki èinovnici vlade biæe vam jasno kako je prevara uspela. Umesto, dakle, nakon bombardovanja da dobijemo potpuni otpis svih dugova ili, makar kao Irak, otpis od 85% , mi smo dobili uveæanje glavnice za redovne i zatezne kamate i otpis od 51% plus 15%. I umesto da se toga stide, akteri svih afera, sramno slave što su nas prevarili, smeju nam se u lice, seku Ajfelove kule lažnih obeæanja i uveæavaju svoja lièna konta demagoškom prièom o tržištu i modernom kapitalizmu. O kapitalizmu u kome æe oni koji su bogati postati još bogatiji, a oni koji su siromašni postati još siromašniji.

Najbogatijem od njih, Miroslavu Miškoviæu, èije bogatstvo jedan varšavski list procenjuje na 1,4 milijarde dolara, samo za jednu godinu je poveæao bogatstvo, prema pisanju toga lista, za 800 miliona dolara, Srbija je postala tesna dok, na drugoj strani, radnicima PIK Zemun svinjac u koga su se zatvorili postaje sve tesniji jer i drugi radnici privatizovanih preduzeæa hoæe da im se prikljuèe. Hoæe da im se prikljuèe jer nemaju posla, jer su otpušteni, siromašni, ne mogu da se leèe, ne mogu decu da školuju, ne mogu da prežive tranziciju i ne preostaje im ništa drugo nego da se zatvore u taj smrdljivi svinjac koji je slika i prilika njihovog života. Miroslav Miškoviæ o tome ne haje. On pohlepno grabi dalje. Uprkos opomeni kapitalnog ministra da stane, on se ne zaustavlja. Na sveèanoj sednici svoje kompanije on poruèije „Mi moramo napred! Ne možemo da stanemo, jer onaj ko stoji, taj zapravo pada. Moramo stalno da ulažemo i ne znamo gde je kraj“.

Zakljuèak, onaj koji stoji zapravo pada!? Moram da priznam, da smo, zahvaljujuæi nastupu Despotovog novobogataša, dobili i nove priloge, prave bisere, logiènom mišljenju, jer smo od najbogatijeg Srbina èuli genijalnu misao da onaj ko stoji zapravo pada, što znaèi da onaj, sledeæi tu bogataševu logiku, koji, naprimer, leži, zapravo hoda ili onaj koji mora napred, zapravo ide nazad, što dalje može dovesti do revolucionarnih logiènih obrta u zakljuèivanju tipa da svako koji mora napred pada ili svako koji mora ne može jer, zapravo, ako može ne mora i ako pada stoji, te takvo kretanje i stajanje ima samo jedan smisao da ne znamo gde je kraj, a kad priznamo da ne znamo ne stojimo, veæ se kreæemo i padamo, umesto da stojimo i idemo napred, pa se, na osnovu svega što smo èuli od najbogatijeg Srbina, može zakljuèiti da je dobro da se najbogatiji Srbin što više pojavljuje u javnosti, jer kad se on , lièno, pojavljuje njega zapravo nema, da treba što više da govori, jer kad govori on zapravo æuti, isto kao kada pada stojeæi ili stoji padajuæi, da bi bilo dobro da se politièki što pre angažuje , jer kada politièki dela on se ne angažuje i kada ne dela on je politièki angažovan, i da svojim pojavljivanjem najbogatiji Srbin skida mistièni i magleni veo sa svog bogatstva , pa svi ostali graðani, makar zatvoreni u svinjcu, mogu da prate misaone opservacije najbogatijeg Srbina o kome nezavisni novinari, analitièari i slobodni intelektualci ne smeju da napišu ništa jer nije uputno pisati o najbogatijem Srbinu koji priznaje da ne zna gde je kraj i koji, gle èuda, uplašen da ne padne, hrli napred i koji mešetari logikom i principima rasuðivanja, tvrdeæi da pada dok stoji, i koji dokazuje da kolièina nagomilanog kapitala nije u funkciji elementarne logike i da se neke lekcije u školi , ipak, ne smeju preskakati, veæ se moraju dobro nauèiti da biste, kasnije u životu, èvrsto stajali na principima ljudske pameti kako biste, makar nekako, uz puno logièkih bravura, mogli , da opravdate to sumanuto i gramzivo srljanje napred.

Kuda napred? Zašto? Po koju cenu? Koji je smisao naglog nagomilavanja tolikog bogatstva? Šta ako iza toga nema ništa? Šta ako kraj nema kraja? O tome kritièka javnost æuti. Nije problem, dakle, u onome koji toliko hrli napred, nego u onima koji se tome ne protive i koji æute. Zašto æute? Nažalost, Nušiæa nemamo da ismeje ovo zbrkano bogataško stajanje i padanje, a ni Duško Kovaèeviæ nije više pri peru. Opio se lisabonskim èarima diplomatske karijere.

Zašto javnost æuti? Ko je za to kriv? Razmažena radnièka klasa.! Za sve što se dešava u tranziciji kriva je radnièka klasa. Razmaženi oligarh, koji je bio socijalistièki direktor i visoki èinovnik u vladi Despota, ocenio je da je radnièka klasa veoma razmažena. On je podsetio da to potièe iz vremena samoupravljanja. Zato se danas radnièka klasa u tranziciji sama zatvara u svinjac. Zatvara se u svinjac i traži da se ukine demokratija i uvede diktatura.

Prema poslednjim objavljenim istraživanjima 46,6% graðana smatra da višepartijski sistem treba ukinuti. Samo 12% graðana je protiv toga da se ukine višepartijski sistem, ostali traže lidera. Voðu! Diktatora! Graðani, dakle, traže uvoðenje diktature. Ta èinjenica je porazna. Pogotovo za politièare i novobogataše. Šta æe se desiti ako se to stvarno i dogodi? Ko æe biti kriv? Razmažena radnièka klasa? Razmaženi oligarh? Ili oni koji seku Ajfelovu tortu? Ne znate kraj ? Podsetiæu sve zaboravne: Danton, Mara, Roberspjer, Jozef Fuše, Lenjin, Trocki, Staljin, Berija, Hitler, Musolini, Gebels…. I ponovo sve iz poèetka. Okreni,obrni! Komunizam, nacionalizacija, narodni neprijatelji, kulaci, progoni, Goli otok, cenzure, disidenti, hapšenja… Zašto sve ponovo? Zar ništa nismo nauèil od uèiteljice života? Treba stati na vreme. Kasnije æe biti suviše kasno.

* Integralna verzija teksta, objavljenog u Svedoku, 14. februar 2006. u kome su urednicko-cenzorske makaze isekle deo koji se odnosi na Miroslava Miškoviæa.