Početna Tekstovi i kolumne Svedok Poslednja pljaèka

Poslednja pljaèka

895
0

Državni ured za reviziju pretvorbe, tako Hrvati zovu svoju privatizaciju, objavilo je pre neki dan da je 90 odsto pretvorbe poslužilo da se opljaèkaju preduzeæa. Otpuštani su radnici, proizvodnja nije pokrenuta, tajkuni su se dokopali za male pare luksuznih poslovnih prostora i atraktivnih lokacija. Tako se neoliberalni koncept, zasnovan na politici da bogati svet bude još bogatiji, a siromašni još siromašniji, savršeno sprovodi u praksi.

Isto danas možemo reæi i za srpsku privatizaciju. Ako se braæa u pljaèki u bilo èemu fenomenalno slažu, to je u tajkunizaciji države. Prema poslednjim podacima za novembar mesec u privatizaciju je išlo 1560 preduzeæa, privatizovano je 1235, a u 105 preduzeæa je veæ poništena privatizacija. Udruženje malih akcionara Srbije – UMA, koje je osnovano na moju inicijativu u junu mesecu, danas okuplja 35.000 akcionara i zastupa skoro 300 preduzeæa koja su opljaèkana u procesu banditske privatizacije. Pored onih 105 preduzeæa u kojima je poništena privatizacija, u još 500 preduzeæa je pokrenut proces za reviziju i poništavanje privatizacije, a još 500 preduzeæa se tek javljaju, osloboðeni straha, da se preispita i poništi privatizacija.

Kakvog je smisla imala takva brza i toliko hvaljena privatizacija, seæate li se onog glupog slogana – poèetak za imetak, kada æe 90 odsto ovakve nakaradne privatizacije, pre ili kasnije biti poništeno?

Uprkos svemu iznesenom, legalistièka Vlada premijera Koštunice, koji je izgubio svaki legitimitet u narodu, uporno nastavlja da sprovodi jedan, sada veæ u praksi dokazano promašeni koncept. I ne samo to, zaslepljeni trenutnom vlasti i pod kontrolom prevejanih tajkuna, nedavno mi je jedan privrednik priznao da je pozvan na veèeru sa premijerom na kojoj je bio jedan oligarh koji je najveæi pljaèkaš preduzeæa u procesu privatizacije, ministri u Vladi najavljuju još ubrzaniju privatizaciju. Ako veæ država ide u propast, onda da se taj samoubilaèki èin ubrza, kako bi se agonija što pre završila.

Na samom poèetku tranzicije i privatizacije otvoreno sam pisao i govorio šta æe se desiti. Pokojni premijer Ðinðiæ nije hteo da me posluša i naivno je poverovao lažnim obeæanjima sumnjivih eksperata iz šifrovane organizacije. Postoje novinski èlanci, intervjui i kasete sa mojih gostovanja po lokalnim televizijama gde se jasno vidi šta sam govorio i predlagao. Nažalost, revolucionari bez kapitala, došavši sa ulice na državne funkcije, nisu hteli da otvore javnu raspravu o tranziciji i privatizaciji, veæ su postigli dogovor sa Despotovim oligarsima da zapoène klanje srpskih preduzeæa. Tako su srpska preduzeæa, posle hiperinflacije, sankcija i bombardovanja, ostavljena na milost i nemilost pohlepnih i krvožednih tajkuna tranzicije.

Ðinðiæeva Vlada je otvorila ogradu tora kako bi hijene tranzicije otpoèele svoj krvavi pir u stadu preplašenih ovaca, a Koštunica je zakljuèao vrata pastiru da ne izaðe iz kolibe i kazni krivce. Zakljuèao je vrata tvrdeæi da promaja može da probije pastira. Eto, to je žalosna slika naše privatizacije. Preduzeæa su ostavljena da se sama bore protiv gramzivog èopora hijena. Institucije sistema i sudovi su potkupljeni od tajkuna, tako da je naša titanska borba protiv zla veèito ponavljanje jedne te iste istorijske pobune za dobro i pravdu. Umesto da se ujedinjeni i složni borimo da se dobro organizujemo, mnogo više radimo, bolju robu proizvodimo i izvozimo je osvajajuæi strana tržišta, umesto da se na tržištu takmièimo i nadmeæemo, mi se razjedamo i otimamo oko kolaèa koji je sve manji.

Živeæi i radeæi danonoæno na tržištu mogu da kažem da nevolje tek stižu pošto ništa nije uraðeno, mada se mnogo obeæavalo, na promeni nakaradnog koncepta i na uspostavljanju novog privrednog sistema. Nažalost, tog novog privrednog sistema nema. Ko je za to kriv? Pa isti oni koji danas govore o Šestom oktobru i modernizaciji, dok su za vreme svoje vlasti uèestvovali u kriminalizaciji društva. Teško je praviti preporod u društvu sa strankama koje kradu glasove u parlamentu i do današnjeg dana ne otkrivaju poèinioca te skupštinske blamaže. Ako se u parlamentu kradu glasovi, potpuno je za oèekivati da æe svi akteri bliski vlasti podražavati svoje parlamentarne lupeže.

Kraða je postala sastavni deo vladanja. Niko se više ne èudi što neko na vlasti krade, veæ se svi pitaju koju kolièinu novca i privilegija je ukrao. Tako, naprimer, otežano formiranje lokalne vlasti posledica je trgovine politièkih stranaka oko preraspodele vlasti. Politièke stranke smatraju da su državne funkcije osvojeni feudalni posedi koji, posle neprincipijelnih koalicija i kohabitacija, pripadaju onima koji su pristali na raznorazna ponižavanja i uslovljavanja. Državna funkcija se doživljava kao plen koga treba brzo rastrgati. Brzina se uveæava oseæajem politièkih aktera da se država po svim funkcijama raspada. Pljaèkaški povik – ko ugrabi danas završio je posao –  kako mi je na samom poèetku nesmotreno priznao Plejboj tranzicije, preneo se danas na veæinu javnih funkcionera. Naravno, èast brane oni u manjini koji ne mogu da pojedu sami sebe.

Pošast kruži Srbijom. Pošast pljaèkanja. Izgleda da stradaju samo oni koji se usude da ukradu èokoladnu bananicu iz supermarketa. Veliki tajkuni gutaju državnu imovinu za male pare, a onda opljaèkano preprodaju, obièno strancima. Kada isplate provizije politièkim moænicima i funkcionerima u državnim službama, ostaje im dovoljno bogatstva da mogu nastaviti dalje svoju zloèinaèku delatnost protiv države i sopstvenog naroda. Pošast se toliko proširila da je zahvatila sve pore bolesnog društva. Direktor društvenog preduzeæa namerno vodi preduzeæe u steèaj pošto je kapital izneo na firme svojih roðaka i kumova. Najveæi broj menadžera u preduzeæu otvoreno radi protiv interesa akcionara i uništavaju namerno imovinu kako bi se dokopali velikih provizija. Kada se mali akcionari udruže i postanu veæinski vlasnici u preduzeæu, menadžeri organizuju sopstvenu privatnu vojsku da spreèi prave vlasnike da preuzmu upravljanje u firmi. Ne priznaju nikakve skupštinske odluke i nasilno uzurpiraju imovinu drugih vlasnika.

Svako se ponaša kao da stiže Sudnji dan i treba što više opljaèkati tuðu imovinu. Sad ili nikad! Otmi! Udri! Neka svako uzme šta može pre fajronta! Brod tone i treba pokrasti sve kabine koje su putnici namestili. To što æe ih ukradeno zlatno posuðe, kada budu upali u hladnu vodu punih džepova, odvuæi na dno sada nije toliko važno. Mnogo je bitnije da se, makar na tren, živi punim pluæima džep – seta. Nikada više neæe imati priliku da za tako kratko vreme obezbedi sebe i svoje pokolenje. Pljaèka je ušla u završnu fazu pre Velikog Praska. Zaraza se širi munjevito.

Pre neki dan sam saznao da je jedan radnièki buntovnik u preduzeæu, koga sam zbog hrabrosti i odluènosti podržavao u borbi protiv direktora koji je letinu odnosio sa državnih poseda, preuzeo vlast u firmi i da je odmah tov piliæa iz državne farme preneo kod sebe kuæi, da je prodao 100 krava kako bi uzeo proviziju i odluèan je da zabrani sve radnièke proteste. Opet, druga direktorka jedne centralne beogradske firme, pošto je obezbedila sebi i bratu kuæe sa bazenima na Ukletom brdu, dok radnici primaju 7.000 dinara meseèno, nemaju èetiri godine uplaæen radni staž, a mali akcionari nikakva prava, posle udruživanja malih akcionara poèela je histerièno da plaèe i traži da se spreèi zakonsko udruživanje i da skupštinu akcionara saèinjava sedam ljudi u koje ona ima poverenje, meðu kojima se našla, sasvim prirodno i zasluženo , majka od direktorke preduzeæa. Kad mogu svi da kradu, možemo i mi jer oni uvek više kradu od nas. Tako razmišljaju srpski tajkuni i njihovi lopovski sledbenici.

Mladi ljudi uzimaju za uzore najveæe prevarante koji velièani od žute štampe, okruženi silikonskim sponzorušama, besnim limuzinama i jahtama pokazuju kako se u Srbiji može živeti od legalne pljaèke države. Bolje da je ja ojadim, reèe jedan tajkun, nego da to isto uradi neko drugi. Hijene su svuda oko državne svojine. Pastir je zakljuèan. Ostalo je još malo plena. Treba prodati NIS, EPS, ŽTP, Telekom. Izvore voda, puteve i poljoprivredne gigante. Treba po ubrzanoj metodi privatizacije sve to rasprodati uz dobre provizije. Treba slomiti kièmu države. Šta æe kièma državi? Beskièmenjaci bolje prolaze u životu. Lakše se saginju da ih uzjaši bahata oligarhija. Lakše puze pred portirima koji stoje ispred zgrade MMF-a.

Kako prekinuti poslednju pljaèku? Bolje je pitanje: a kako se prekida bilo koja pljaèka? Hapšenjem! I donošenjem pravih zakona. Recimo, Zakona o poreklu kapitala od 1987 – 2004 godine. Nakon toga treba nacionalizovati imovinu oligarhije. Napuniti penzione i socijalne fondove. Ko æe to da uradi? Rusija je imala Putina koji je spasio državu. SAD je angažovala Eliota Nesa. Sve je veæ poznato. Treba samo poèeti. Ko je prvi?