Početna Sadržaj Osvetljenja Noćne more umjesto europskih snova

Noćne more umjesto europskih snova

961
0
SHARE

Piše: Marjan Horvat

Život i priključenija Europske unije

U današnjim okolnostima zamisli o federalnoj Europi koje je 2000. godine u govoru na berlinskom sveučilištu Humboldt otkrio nekadašnji ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, zvuče možda kao pobožna želja o novoj Europi, koja nam izmiče. Fischer se zauzeo za preoblikovanje Europske unije iz labavog saveza država u federaciju s „tijesnom integracijom njenih vitalnih interesa i s transferom nacionalne suverenosti na nadnacionalnu razinu institucija Europske unije.“ Time bi europske države spriječile nacionalne sporove koji su potresali kontinent od 1945. godine. Samo tako bi Europa mogla „(od)igrati svoju ulogu u globalnim ekonomskim i političkim silnicama koje vladaju u svijetu“, kao što je rekao Fischer. Ali nacionalne države u oblikovanju takve Europske unije sudjeluju , naravno, s figom u džepu. A treba izvaditi ruke iz džepova ako želimo da nova, postmoderna Europa bude ugodna domovina novim generacijama Europejaca

Europska centralna banka je počela kupovati obveznice država eurozone da bi spasila gospodarstva Grčke, Španjolske, Italije, Irske i Portugala i sačuvala zajedničku valutu, ali mnogi poznavatelji europskih tema upozoravaju da su se s teško načetim prvim stupom Europske unije, kamo spadaju i ekonomska i monetarna unija, jako uzdrmali temelji na kojima stoji projekt udruživanja kontinenta. „Eurozona je u životnoj opasnosti. Europska vanjska politika razvija se brzinom pijanog puža. Odnosi moći pomiču se prema Aziji. Povijesni motori europske integracije su izgubljeni ili su zastali. Europski vođe premještaju stolce na Titaniku dok Europa svijet poučava o navigaciji na oceanu“, zapisao je britanski povjesničar Timothy Garton Ash. Još se sudbonosnije sadašnje prilike čine francuskom političkom filozofu Etienneu Balibaru: „Je li ovo početak kraja Europske unije, tvorbe koja se rodila prije pedeset godina na temelju tisućljetne utopije, a sad se iskazalo da nije sposobna ostvariti svoja obećanja? Odgovor je, nažalost, potvrdan: prije ili kasnije to će se dogoditi. To je neizbježno i vjerojatno će taj proces pratiti nasilje. Ako Europa ne bude mogla početi iznova, na radikalno drukčijim temeljima, to je mrtav politički projekt.“

Balibar i Garton Ash nisu euroskeptici, već se smatraju europskim realistima. Proteklih dvadeset godina pratili su i komentirali projekt udruživanja Europe s priličnom pouzdanošću i idealizmom. Spadaju u krug europskih intelektualaca koji u transnacionalnom projektu ujedinjavanja Europe vide mogućnosti za razvoj novih oblika upravljanja Starog kontinenta, koje bi mogle biti uzor i u razdoblju globalnosti. Svojim prilozima se uključuju, prije svega Balibar, u rasprave o Europi kao „stjecištu kultura“, o „kozmopolitizmu“ te u promišljanja o tome kako da Europa u razdoblju globalnosti iskoristi svoju bogatu baštinu socijalne i liberalne države. To su zanimljive rasprave u kojima sudjeluju intelektualci različitih profila i pogleda. Riječ je o protagonistima ideje o ujedinjenoj Europi koji, unatoč poteškoćama s kojima se suočava stari kontinent, još nisu odustali. Među njima su brojni (neo)marksisti, i Balibar spada u taj krug, koji se svojim zamislima o Europi kao mreži novih oblika demokracije, gdje bi svoj glas dobile i marginalizirane i deprivilegirane društvene skupine, aktivno uključuju u raspravu o budućnosti kontinenta. Zašto, dakle, odjednom takav (euro)pesimizam?

Vjerojatno se pojavio i zbog razlika između „politike snova“ i „realistične politike“, odnosno između mogućih scenarija razvoja Europe i stvarnom mogućnošću Europske unije da ostvari obećanja koja je dala Europejcima. Na nju je profesor europske povijesti i europski političar Bronislaw Geremek upozoravao 2008. godine, netom prije za njega fatalne automobilske nesreće. Mislioci su zidali kule u zraku, a premalo su se bavili onim što stvarno gradi Europska unija. Zato ne iznenađuje da je danas više političke filozofije o Europi, nego same Europe, ali ona u razvoju Europske unije pomaže jako malo. U djelovanju Europske unije u zadnjih dvadeset godina puno toga nije valjalo, ali su joj svi, jer je u sebi nosila plamen transnacionalne tvorbe, mnogo toga oprostili. Sve do prije desetak godina, kad su i institucije Europske unije zajahale val neoliberalizma, među tim misliocima živjela je nada da će poslušati progresivna promišljanja i politike koje su se bavile njenim razvojem. Ali nije bilo tako. Ne samo da se ne ostvaruje koncept oblikovanja socijalno-tržišnog gospodarstva, već su, također zbog protekcionističke politike njenih članica u traženju izlaska iz krize, oslabile veze koje bi je trebale ujedinjavati. Jednostavno rečeno: Europska unije nije dovoljno dobro pripremljena za loša vremena. Kriza koja ju je zahvatila bila je očekivana, a traženje izlaza iz nje bit će dugotrajno. Zato ne iznenađuju pozivi, koji dolaze i od zagovornika Europske unije, da počne iznova i na drukčijim temeljima. Ali pitanje je koliko je, nakon sadašnje krize koja je nemilosrdno razotkrila sve slabosti strukture Europske unije, to uopće moguće.

Ali pogledajmo te odnose i s druge strane. S aspekta dosadašnjeg razvoja Europske unije moguće je reći da joj dosadašnje krize nisu štetile. Upravo suprotno, čak su joj i koristile. U skladu s uvjerenjem da će „ako se samo vidi svjetlo na kraju tunela, netko u Europskoj uniji sigurno produljiti tunel“ uvijek se, kad bi počela kriza, našlo rješenje koje je integraciju podigla čak na višu razinu. O tome je 2006. godine, kad je Europska unija bila u krizi jer se našla u slijepoj ulici s prihvaćanjem ustavnog sporazuma, pisao politolog Ludger Kühnhardt: „Ujedinjavanje je dobilo nov polet ne unatoč krizi, već zbog krize.“ Ali taj dobri poznavatelj europskih tema ujedno je upozorio da je to vrijedilo samo za „krize u integraciji“, odnosno kad je bila riječ o problemima u implementaciji nekih europskih politika, ali „krize integracije“ u kojima se problematizira smotrenost (posebnog oblika) ujedinjavanja, teže su rješive. U dosadašnjem razvoju ujedinjene Europe, tvrdi Kühnhardt, bile su dvije takve krize. Prva je, po njegovim riječima, započela 1945. godine i rasplela se 1957. Rimskim sporazumima i osnivanjem Europske ekonomske zajednice, a druga je počela 1989. padom Berlinskog zida, kad je Europa morala ponovno razmisliti kako dalje.

Ta kriza još uvijek traje jer Europska unija nije uspjela provesti političke reforme i u to vrijeme se pouzdala u uspješnost svog gospodarstva. Njene razvojne zamisli vrhunac su dosegle 2000. godine Lisabonskom strategijom, čijim bi ostvarenjem Europska unija morala postati „najkonkurentnije i najdinamičnije, na znanju utemeljeno gospodarstvo na svijetu, sposobno osigurati trajni gospodarski rast s više radnih mjesta i boljim radnim mjestima te s većom socijalnom kohezijom“. Put za „punu zaposlenost i jačanje socijalne kohezije u Europskoj uniji“. Zbog pridržavanja neoliberalne maksime po kojoj je socijalnu državu moguće „kupiti“ ako je gospodarstvo dovoljno uspješno, nije se dovoljno bavila europskim socijalnim modelom. Iako je već 1961. pripremila Europsku socijalnu povelju koja regulira pitanja socijalne isključenosti i potiče članice da ostvare preporuke, ona među državama članicama nije pobudila pretjeranu pozornost. Jednaka sudbina je stigla još 2006. godine osnovani Europski fond za prilagodbu globalizaciji, koji je bio zanimljiv eksperiment uspostavljanja kolektivnog mehanizma kojim bi spriječili negativne socijalne učinke prestrukturiranja pojedinih grana, npr. automobilske industrije. Ali on je danas pothranjen i premalo iskorišten.

Osim toga, što je još manje razumljivo, nije napravila dovoljno da Europu uspostavi kao demokratsku tvorbu. Demokratski deficit, koji se pokazao kod prihvaćanja europskih ustavnih sporazuma, a posebno u raspravama koje su 2008. godine pratile potvrđivanje i ratifikaciju Lisabonskog sporazuma u državama članicama, a također i europske izbore, nije se smanjio i ostaje duboka rana koja potkopava legitimnost projekta ujedinjenja.

Ako tome dodamo da je potpuno usklađivanje socijalnih i poreznih politika u Europskoj uniji skoro nemoguć projekt njene administracije, jer se tome protive države članice koje bi svojim administracijama time oduzele važne nadležnosti, onda je, naravno, traženje izlaza iz krize, usporedo s traženjem najbolje moguće institucionalne organiziranosti, velik zalogaj. Danas su također i prilike teže za realizaciju takvog projekta. Do kraja osamdesetih godina Europa se rađala iz „duha ugljena i čelika“, u zatišju svjetske politike koju su krojile Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, a onda je zapljusnuo val gospodarske globalizacije sa svim posljedicama uvođenja neoliberalne paradigme u razvoju, a tada se Europska unija u gospodarskom smislu našla u novim okolnostima, gdje pravila igre određuju SAD i Kina te sve više i države poznate po akronimu BRICs (Brazil, Rusija, Indija i Kina).

Umjesto da je Europska unija imala već postavljene temelje za suočavanje s time, ona je skoro na početku. Na popravnom ispitu, mogli bismo reći. Njeni scenariji za reagiranje na financijsku krizu su očekivani. Da bi u budućnosti svojim članicama onemogućila prikrivanje stvarnog zdravlja financija, što je kumovalo neodrživom javnom dugu, morat će oblikovati nove mehanizme nadzora. Prva mjera vjerojatno će biti oblikovanje fiskalne unije. za nju se već zauzela Europska komisija, a prijedlog je ovih dana podržao i predsjednik Europske centralne banke Jean Claude Trichet. „Sada imamo monetarnu uniju. Treba nam i slična fiskalna unija da bismo mogli nadzirati kako države upravljaju svojim financijama“, rekao je Trichet. To je još zadnji korak do potpune gospodarske povezanosti država članica eurozone. Ali to neće biti lako, jer bi prema tom planu države članice morale drugima otvoriti „knjigu“ financijskog poslovanja i to prije prihvaćanja proračuna u parlamentima. Osim toga, EU je morala, uz pothranjeni fond za globalizaciju, oblikovati i krizni fond koji bi trebao pomagati državama u vrijeme krize. Dogovoren je u visini 750 milijardi eura. Ali Balibar upozorava da će sva ta „rasprava o europskom monetarnom sistemu i budućnosti Europe ostati potpuno apstraktna ako ne artikulira i trendove u globalizaciji … Europska budućnost u političkom, socijalnom i kulturnom smislu ovisi o tome hoće li Europa djelovati kao učinkoviti sistem solidarnosti među državama članicama i tako ih zaštititi od ‘sistemskih rizika’ ili će samo uspostaviti pravni okvir koji će potaknuti veći stupanj konkurentnosti među njima.“ Pritom mora uzeti u obzir i trendove u međunarodnoj podjeli rada koji radikalno destabiliziraju podjelu rada u svijetu. „U novoj globalnoj strukturi Istok i Zapad, Sjever i Jug mijenjaju svoja mjesta. Europa će se morati nositi s brutalnim povećanjem nejednakosti: nestajanjem srednje klase, smanjenjem broja radnih mjesta, napuštanjem proizvodnje, smanjenjem socijalnih prava i uništenjem kulturne industrije te općih javnih servisa. To će uzrokovati povratak etničkih konflikata koje je Europska unija htjela nadvladati.“ Po njemu bi kraj Europske unije imao još teže posljedice za ljude i narode na Starom kontinentu, jer bi globalizacijski val mogao uništiti mnoga nacionalna gospodarstva na europskom tlu. Zato će biti potrebno temeljito promišljanje nove strukture Europske unije koja će omogućiti ne samo preživljavanje, već i to da EU postane značajan faktor u svijetu. Balibar se zauzima za postnacionalnu federaciju: treba oblikovati zajedničku javnu upravu koja ne bi bila država, ali ni „vladavina“ političara i stručnjaka; osigurati istinsku jednakost među narodima; boriti se protiv reakcionarnog nacionalizma i prije svega obnoviti demokraciju u europskom prostoru, što znači da se treba oduprijeti sadašnjem procesu „dedemokratizacije“ koji je počeo s neoliberalizmom.

Ako govorimo o „popravljanju“ Europske unije u postnacionalnu federaciju, taj proces sigurno neće biti brz ni lak. „Čak i da se u najboljem slučaju stari uzorak ‘izazova i odgovora’, odnosno integracije kroz krize, opet ponovi, Europa će tijekom sljedećih godina sigurno biti opterećena rješavanjem svojih unutrašnjih ekonomskih i financijskih problema“, upozorava Garton Ash. Za to vrijeme Europa će postati još umornija, izgubit će puno energije, projekt ujedinjavanja bit će zaustavljen. A to je za Europu presudno, jer (još) nije svjesna da njena moć nije samo u njenom gospodarstvu, već i u njenim socijalnim i liberalnim tradicijama, što će morati iskoristiti ako želi napredovati i opstati.

U današnjim okolnostima zamisli o federalnoj Europi koje je 2000. godine u govoru na berlinskom sveučilištu Humboldt otkrio nekadašnji ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, zvuče možda kao pobožna želja o novoj Europi, koja nam izmiče. Fischer se zauzeo za preoblikovanje Europske unije iz labavog saveza država u federaciju s „tijesnom integracijom njenih vitalnih interesa i s transferom nacionalne suverenosti na nadnacionalnu razinu institucija Europske unije.“ Time bi europske države spriječile nacionalne sporove koji su potresali kontinent od 1945. godine. Samo tako bi Europa mogla „(od)igrati svoju ulogu u globalnim ekonomskim i političkim silnicama koje vladaju u svijetu“, kao što je rekao Fischer. Ali nacionalne države u oblikovanju takve Europske unije sudjeluju , naravno, s figom u džepu. A treba izvaditi ruke iz džepova ako želimo da nova, postmoderna Europa bude ugodna domovina novim generacijama Europejaca. Ako se to ne dogodi, sadašnji način globalizacije rastrgat će Europsku uniju. A pomoć u tom procesu je i politika nacionalnog refleksa, što se pokazalo u dosadašnjim naporima za izlazak iz krize.

 

*Tekst objavljen u Mladini, prevela Sanda Dukić

SHARE