Početna Tekstovi i kolumne Svedok MUèitelji i MUèenici

MUèitelji i MUèenici

1069
0

Zašto srpski politièari preziru svoj narod? Šta im je to narod uradio da ga baš toliko ponižavaju, ugnjetavaju i zamajavaju? Ako pogledamo kroz našu tragiènu i krvavu istoriju videæemo da je taj naš naivni narod uvek bio žrtva svojih bandoglavih, sujetnih, narcisoidnih i patološko devijantnih politièara koji su se, baš u inat istoriji, okrutno svetili narodu odmah po preuzimanju vlasti.

Ako su svoju politièku delatnost otpoèinjali kao narodni tribuni, prosvetitelji i revolucionari gotovo uvek se njihova vlast završavala despotijom, zlostavljanjem ili pljaèkanjem sve siromašnijeg naroda. Ako su poèinjali kao reformatori obièno bi se tokom vladavine odmetnuli u zulumæare i šefove kriminalnih bandi. Uvek su oni gledali interese stranih sila, kojima se nisu hteli odupreti veæ su se ponosili što im izdajnièki služe ili su radili za sopstvene interese i manje grupe odroda koji su im služili.

 

Malo je srpskih politièara koji su imali istorijsku odgovornost, narodnu mudrost, politièko strpljenje i vladarsku promišljenost pri donošenju presudnih državotvornih odluka. To je naše nacionalno prokletstvo. Recimo, posle podizanja ustanka i proterivanja dahija voðe narodne pobune su zaseli na upražnjena mesta i poèeli se ponašati gore od Turaka, tako da su hronièari zabeležili pobune prevarenog naroda. Malo je njih imalo državotvornu viziju i nacionalnu strategiju kojoj su bili spremni da služe, shvatajuæi da oni lièno nisu važni u tom vekovnom lutanju i poniranju, da su osuðeni da nestanu bez traga u toj kosmièkoj praznini, ali da postoji nešto mnogo znaèajnije i važnije od njihove isprazne banalnosti i materijalnog koristoljublja, nešto što vekovima traje, uprkos pokušajima politièkih prevrtljivaca i šašamaša da sebe nametnu kao istorijsku èinjenicu, nešto što æe opstati i u vremenu meðuplanetarnih letova, kada æe naši potomci odlaziti u goste kod roðaka na Mars i Veneru, nešto što ne može nijedna nauèno tehnološka revolucija da uništi jer je neuništivo, sve dok èovek bude ljudsko biæe i dok bude pobednik u ratu sa robotima, nešto u èemu se ogledamo i što nas u stopu prati, poput vlastite senke na zidu sujete i taštine, nešto što se zove – nacija i država.

Bez obzira što su nauènici, prema poslednjim istraživanjima, uspeli da milimikronski premeste èesticu iz jedne taèke u drugu, što æe dovesti do toga da æemo kao poslovni ljudi i turisti lakše putovati u buduænosti, dovoljno æe biti da stanemo pod jedno zvono da bi nas prebacili tamo gde budemo hteli, bez velike zvonjave u glavi, bez obzira, dakle, na sva ta tehnièka dostignuæa i olakšice prilikom transporta, nema više neljubaznih službi, pasoških kontrola, tranzitnog èekanja, turbulencija u avionu, tesnih toaleta, hrkanja saputnika, èekiranja karata i vezivanja pojasa, ostaje uvek jedno te isto pitanje na koga æe morati da odgovori svaki meðuplanetarni putnik – ko sam ja i odakle dolazim?

Ta pitanja æe buduæi putnici postavljati dok god budu ljudska biæa, uprkos pokušajima planetarista da nas po svaku cenu uvedu u meðuplanetarnu uniju – MU, jer, kao tvrde, bez meðuplanetarnih integracija nema nam opstanka u zvezdanom meðuprostoru i zato svaki MUèitelj mora MUkotrpno da èinodejstvuje na MUkanju o znaèaju MUvanja i MUljanja za naše konaèno prisajedinjenje MUèenicima. Pokušaji MUvatora i MUljadžija da nas po MUstri meðuplanetarnih standarda i propisa okuju i pretvore u MUtante, da izgubimo svaku razlièitost, osobenost i liènost, da se utopimo u bezliènu masu kompjuterskih brojeva, genetskih kodova i statistièkih klonova, poslednji je smrtonosni udarac ljudskom biæu koga hoæe da istrebe kao retku i divlju zverku samo zbog toga što još uvek ima oseæaje i zna da misli svojom glavom. Samo zbog toga što ima svoj zavièaj, što èuva seæanje na bezbrižno detinjstvo, što pije vodu sa vrela života, nosi u duši mirise pokošenog sena i veèno èuje reèi svojih predaka koji ga opominju na zavet èovekoljublja. Samo zbog toga što se još uvek pita ko sam, odakle dolazim, gde idem i šta treba da uradim?

Ista ova pitanja postavljao je i naš daleki predak dok je sedeo u peæinama Altamire i glodao kost ubijenog jelena, slušajuæi roktanje usnulog i prežderanog bratstva, oseæajuæi da se nešto nepoznato u njemu budi, da ga steže i obuzima, da ga plameni jezici obasjavaju, da bi, ne mogavši više da izdrži požar u sebi, naglo ustao, prekoraèio porodicu i saplemenike i svojom èupavom i neveštom rukom poèeo na zidu peæine da oslikava obrise probuðenog sveta u sebi. Zašto je ustao? Zašto nije MUnuo usnulog hrkaèa do sebe i legao do njega? Zašto se podigao? Kakva MUka ga je naterala? Na liniji liènog interesa bilo bi bolje da je bezbrižno zaspao kao svaki prežderani MUž jer ga ujutru èekaju nove životne neizvesnosti. Ustajanje je bilo opasno jer je svojim geganjem do zida peæine mogao da nagazi u mraku nekog umornog spavaèa koji bi ga, ljut i razdražen, besno napao. Zašto ustaješ? Sedi! Mogao je spokojno da se šæuæuri u tom toplom krdu i da mu se oèaran preda.

Ali, ipak, on to nije uradio. Prišao je zidu i poèeo da utiskuje ono što oseæa u sebi rizikujuæi da ga ujutru, kada se èopor probudi, podrugljivo ismevaju. Možda æe neki biti okrutni i tražiti kaznu zbog toga što se usudio. Nije poštovao uspavane standarde èopora, veæ je remetio javni red i mir svojim ustajanjem i, što je još gore, što se ne može više tolerisati niti opravdati, švrljanjem po zidu zajednièke peæine. Opasnosti su bile velike. Mogli su i da ga izbace iz èopora. Šta æe im buntovnik? Sve je bilo moguæe. Ali on se nije predao. Zašto? Umetnik je pobedio strah. UM je nadjaèao MUkanje. Naš daleki roðak je u svojoj èvornovatoj lobanji došao do spoznaje da pod beskrajnim zvezdanim nebom prolaznosti  ostaje samo taj njegov otisak na zidu peæine kao svedoèanstvo o jednom bolu, trzaju, odsjaju i pokušaju da se prevaziðe jednoliènost hrkanja, lova, parenja, podrigivanja i pražnjenja debelog creva.

Naš daleki èupavi roðak prevazišao je svojom pameti i odvažnošæu današnje silikonske reformatore koji, zadovoljni uzetim procentom, bestidno onanišu  nad našim ukletim sudbinama, obesmišljvajuæi svaki pokušaj zdrave pameti i dobrih ljudi da se izdignu iznad te peæinske zatucanosti i gramzivosti politièkog krda na vlasti. MUcavi reformatori i legalisti, MUtavi oligarsi i kriminalci u politici nisu dosegli pamet našeg lepenskog roðaka, ne znaju ništa nekom da naprave i stvore, a iza njih æe ostati jedno veliko – NIŠTA. Sve te nelegalno podignute vile, dobijene frekvencije, luksuzni automobili koji su zagadili buduænost 200.000 gladne dece, skupe jahte na koje ne može da stane još 600.000 neuhranjene dece, sve te modne revije siromašnih 1,5 miliona penzionera, oteti stanovi od 1,5 miliona nezaposlenih, firmirana garderoba za pokrivanje bednog života 800.000 invalida i njihovih porodica, sve æe se to, prijatelji moji, raspršiti kao mehur od sapunice u beskrajnom prostoru zaborava. Niko neæe ni znati da su takvi politièki skotovi i razbojnici postojali, neæe im ni imena biti upamæena, veæ æe svi biti strpani u istu kriminalnu bandu koja je bezdušno pljaèkala sopstvenu državu i narod. Istorija æe ih osuditi zbog zloèinaèkog ubijanja nacionalnog i državnog identiteta. Neæe im oprostiti za zlodela koja danas èine svom narodu. Ako nestanemo kao narod, a na dobrom smo putu da to postignemo, oni æe biti odgovorni za tu nacionalnu tragediju.

Ali odgovorni æe biti i svi njihovi savremenici koji su okretali glave pred zloèinom i nisu ništa uèinili da spreèe zloèinaèko divljanje narkotizovanih politièara. Biæu otvoren i jasan. Odgovorni ste svi vi koji to trpite i æutite.Svi vi koji u dosadi bednih života gledate fudbalske utakmice MUcavih diletanata èije bogatstvo može iskoreniti siromaštvo na planeti, slušate silikonske pink pevaljke, a ne èujete krik oèajnika i bolesnih, svake godine 30.000 ljudi više umre nego što se rodi i 30.000 oboli od teških bolesti, svi vi što okreæete glavu od podatka da 2 miliona graðana u Vojvodini imaju samo 2 (dve) magnetne rezonance od kojih jedna ne radi, dok kraljevi  šeæera i njihovi kumovi tuže državu za višemilionske devizne odštete, krivi ste i svi vi što primate poljoprivredne penzije iz maja 2002, svi nezaposleni i otpušteni, svi mali akcionari koji nisu upisani ili koji su upisani i pokradeni, svi ste vi, gospodo, krivi što sudelujete u tom zloèinu i ne postavljate pitanje: ko smo? Odakle dolazimo? Gde idemo? Šta je svrha? Gde je smisao?

Ako je naš daleki predak imao snage da ustane iz peæinske udobnosti krda i vatru svog nemira i nezadovoljstva otisne na zidu sudbine, tako smo mi postali svedoci njegovog dostojanstva i identiteta, zašto danas poniženi graðani ne ustanu da odbrane pionirski pokušaj našeg roðaka da se domogne dalekih zvezda? Zašto trpite? Èega se plašite? Šta još treba da se desi da shvatite svu tragiènost našeg postojanja? Malograðanska pseudoelita prima nagrade za zaglupljivanje i zamajavanje naroda. Malograðanska pseudoelita u glamuroznom kièu obesmišljava naš uspravan hod ka bratskoj zajednici svih naroda i rasa i pokušava, potkupljena od Mutanata oligarha, da nas ponizi, uvredi, zgnjeèi i ismeje, sve u cilju da odbrani opljaèkane kapitale od nezadovoljstva poraženih, prevarenih i potlaèenih. Malograðanska pseudoelita izmišlja špikovane reforme koje æe još više uveæati bogatstvo oligarha, a još više smanjiti nadu i veru siromašnih za boljim životom.

Zašto æutite? Zašto æute naši KAKAdemici? Zašto primaju nagrade od primitivnih oligarha? KAKAdemici nemaju MUdrosti. Nemaju ni MU… Potrebna nam je nova elita. Nepotkupljiva, struèna i poštena. Elita koja æe kao MUnja zasijati nad našim glavama i pokazati put izbavljenja. Elita koja æe zlokobno zvrndanje politièkih MUva isterati iz našeg jalovog javnog života. Elita koja æe imati svoje korenje i identitet. Koja æe znati ko je, odakle je, i kuda ide. Elita koja æe svojim životnim principima pokazati šta treba ostali da èine. Ako se elita danas ne izdigne iznad banalnosti, postoji realna opasnost da naš daleki potomak, kada izaðe ispod zvona, stane pred robota i odgovori mu: MUUU…..