Početna Sadržaj Reagovanja Mišković i Tadić

Mišković i Tadić

829
0

Vitezovi tranzicije su u panici. Sluge svih režima, koji su svoje imperije podigli na povlaščenim privilegijama i monopolskim pozicijama, koji su koristili kredite primarne emisije, koji su kupovali devize po zvaničnom kursu a prodavali po tržišnom sa ulice, koji su opelješili državne fondove, posebno zdravstvene i penzione, koji su postali gazde Srbije u procesu privatizovane pljačke državne i društvene imovine, te sluge režima danas šene pred Tadićem.

Mišković i kompanija su, po ko zna koji put u poslednjih 18 godina, pozvani od predstavnika režima da se dogovaraju oko ekonomske politike u zemlji. Da li su baš pozvani ili su, preko marketinških savetnika predsednika, izlobirali da budu pozvani nije uopšte važno. Bitno je da se ista prevara ponavlja po ko zna koji put.

Razlika je samo u tome što neki vitezovi tranzicije, koji su isto ovako sedeli sa predstavnicima ondašnjeg režima, više nisu prisutni jer su ili pobegli iz zemlje kao gangsteri sa potrnica ili su bankrotirali i čekaju hapšenje. Sve ostalo je isto. Isto slikanje, ljubljenje, rukovanje i ista prevarantska priča.

Vitezovi tranzicije traže od države da se brzo zaduži kod međunarodnih finansijskih institucija i da dinar drže stabilno. Zašto oni to traže? Stvar je vrlo jednostavna. Novim zaduživanjem prezadužene države obezbediće se neophodni krediti za vitezove tranzicije. Naime, vitezovi tranzicije su nastali na preduvanom kredutnom balonu koji je Vol Strit odveo u bankrotstvo. Njihovo bogatstvo je nastalo na namenskim i dirigovanim kreditima bankarske oligarhije, koje su odobrovoljili visoki funkcioneri države, ali sada, kada banke povlače kapital, braneći svoje interese, tajkuni više ne mogu da izdrže bez narkotika da uspešno posluju, ne mogu da narede poslovnim bankama da im daju novac i ne preostaje im ništa drugo, pre nego što objave bankrot, da državu primoraju na zaduživanje.

Tajkuni traže da država brzo uzme kredite i da ih tako spasi, umesto da štampa pare i da im podeli taj doštampani novac. Oni su svesni da bi štampanjem novca bez pokrića došlo do finansijske eksplozije koja bi potpuno razorila ekonomiju države. To je opasno i vrlo skupo rešenje. Mnogo je praktičnije da se država zaduži i da se tako agonija produži i izbegne. Do kada? To njih ne zanima. Svaki dan opstanka na monopolizovanom tržištu njima donosi ekstra zarade. Pohlepa nema granice.

Zašto bi prezadužena država, koja ne može da otplaćuje kredite, uzimala nove kredite. Ko će joj dati kredite? MMF je nagovestio da je spreman da ubaci 520 miliona evra pomoći. Ali samo kada kriza bude eskalirala. Kriza u Srbiji je tek na početku. Tajkuni idu ispred događaja. Oni osećaju da sledi socijalna revolucija na ulicama, uprkos potkupljivim vođana sindikata koji snižavaju prag zahteva, i oni sada traže taj novac za sebe da bi spasili svoje kompanije.

Tajkuni se jadaju na ugroženu likvidnost u privredi, ali ne govore da Mišković guli proizvođače u Srbiji godinama, da im odlaže plaćanje na 180 dana, da im traži besplatno prvo punjenje i da uzima na svakom koraku, što je proizvođače dovelo u kolonijalno ropstvo. Ko je kriv za to? Mišković. On je otvorio tu Pandorinu kutiju i sada se nalazi u njoj. Sada kada je i sam nelikvidan, kada banke ne smeju više da ga prate, kada mora da vrati uzeti novac i kada ne može da preproda nikome svoj monopolizovani trgovinski lanac, postaje zagovornik državne intervencije.

U Engleskoj je u proteklih meseci bankrotiralo preko 1.134 trgovinska lanca. Država nije htela da stane iza njih. Zašto bi naša država stala iza Miškovića?. Zašto bi se parama poreskih obveznika plaćala njegova likvidnost.? Neka izađe na tržište i tamo potraži kreditore. Ako ne može, neka ide u stečaj. Koliko je samo on firmi i radnika oterao u stečaj?

Ima jedan izvrsan vic o Miškoviću. Kupio Mišković zatvor u Srbiji. Zatvorenici, kad su to čuli, počnu da se raduju. Kada ih začuđeni upravnik zapita zašto se raduju, oni mu odgovore da su u svim firmama koje je tajkun Miškovič privatizovao radnici završili na ulici, pa se nadaju da će i oni tako proći.

Tajkun Mišković traži i stabilan dinar. Kaže da će bilansi na kraju 2008 pokazivati lošije rezultate firmi. Kojih firmi? Njegovih? Kome ne odgovara rast evra? Ko gubi kada evro raste? Uvozni lobi. Tajkun Mišković je gubitnik kada je kurs dinara došao na 94. Zamislite kako bi poslovao ovaj privilegovani tajkun kada bi kurs došao na realnih 160 dinara za evro. Stabilan nerealan kurs je smrt za privredu Srbije. Bolje da Mišković izgubi kapital, nego da propadne srpska privreda.

Guverner Jelašič je diplomatski bio oprezan. Nije hteo da prvi izleće. Nije to kao kada se vozio vozom od Budimpešte do Beograda i kada je muvao svoju buduću ženu. Ovo je nešto mnogo opasnije. On neće da se zameri gazdi Srbije. On traži da novo kreditno zaduženje odobre činovnici MMF-a. Guverner zna da činovnici imaju negativno mišljenje i da to neće da dozvole. Guverner je lukav i proračunat. Zašto da rizikuje svoje preplaćeno mesto? Zašto da rizikuje svoju vilu?

Tadić nije takav. On je mangup sa telohraniteljima. On se ne plaši Gazde Srbije. Narod kaže da se samo rukovao, ali se nije hteo da poljubi. To pokazuje Tadićevu državotvornu mudrost. zato je odlučio da bude pametan i na sastanaku. On pati od toga da pokaže svoju veliku pamet. Tadić je uobražena beznačajnost. Sve polaže na detalje i protokol. Uzeo je banku i govorio o stvarima o kojima ništa ne zna. Ali on je uvek takav. Njegov marketinški tim ga uvek sprema da govori o temama o kojima ništa ni oni ne znaju. . TakvA politika se zove folirantska, marketinška demokratija.

Posle floskula o evropskim i evroatlanskim integracijama, Tadić se uzvisio do spoznaje da, kako kaže, sve snage treba usmeriti na održavanje postojećeg sistema. Dakle, treba održavati postojeći sistem koji se nalazi pred bankrotstvom. I ne samo to, nego Tadić traži da se konzerviraju i sačuvaju kapaciteti dok kriza ne prođe.

Ova originalna budalaština predsednika koji je istovremeno i premijer i ministar i načelnik vojnog štaba i ministar spoljnih poslova, najbolje govori u kakvim se mi danas problemima nalazimo. Ne samo da je režim punih šest meseci zatvarao oči na moje opomene da nastupa velika kriza, nego su oni danas uvereni da se konzerviranjem lošeg stanja može preživeti kriza.

Pošto takvo rešenje ne može spasiti Srbiju od propasti, Tadić se dosetio da, za svaki slučaj, pozove tajkune na odgovornost i svest o dubini problema. Mišković je to oberučki prihvatio i traži da se takvi sastanci održavaju mesečno. Seanse su potrebne svima. Njegov problem je toliko gorući da vremena za oklevanje nema. Ukoliko se dubina krize produbi i u 2009 i ukoliko Mišković hitno ne pronađe novac za svoju uzdrmanu imperiju na papiru, onda postoji opasnost da , slično krahu ruskih tajkuna, država preuzme Miškovićeve kompanije.

Hoće li Mišković, dolaskom nove vlasti, pobeći iz zemlje kao Berezovski i Gusinski ili će završiti kao Hodorkovski, ostaje da se tek vidi. Nova vlast ne sme ponoviti iste greške Zorana Đinđića. Nova vlast neće ni imati prilike da koketira sa tajkunima. Nezaposleni narod na ulicama će tražiti brza i operativna rešenja.

Tadić je samozaljubljen. Neguje sopstveni kult ličnosti. On je, kako reče neko od tajkuna sa privilegovanog sastanka, bio proaktivan na sastanku. To je siguran dokaz da nema nikakvog rešenja. Sve je samo poza za novinare. Ali lukavi prevrtljivac Mišković dobro zna da se nešto veliko sprema u narodu. Zato je izašao iz ilegale. Putuje od Brisela do kabineta predsednika očekujući da će ponovo pronaći nekoga koga će prevariti. Hoće li uspeti? Videćemo. Jedino što znam je da ne može da izbegne ili prevari narastajući finansijski cunami.