Početna Sadržaj Izdvajamo KAPITALIZAM KATASTROFE

KAPITALIZAM KATASTROFE

697
0

LEONID SAVIN: ŠTA JE TO „KAPITALIZAM KATASTROFE“utorak, 04 oktobar 2011 15:42 .Pojam se pojavio 1998, kada je uragan „Mič“ proleteo Centralnom Amerikom, posle čega je region zahvatila uraganska privatizacija

 

Rat je baš isplativa stvar. Posebno ukoliko protivnik ima mnogo retkih izvorišta energenata i ukoliko njegove oružane snage nisu u stanju da ta izvorišta odbrane. U tom slučaju se svi troškovi pobednika isplaćuju sa kamatom. Profesor Mišel Hosudovski je u svom skorašnjem članku posvećenom socijalno-ekonomskim dostignućima Libije za vreme Gadafija i agresiji NATO protiv te zemlje, osim upečatljive statistike, naveo i sledeću činjenicu: NATO radi u tesnoj saranji sa Međunarodnim monetarnim fondom i Svetskom bankom kao i sa nizom analitičkih centara u Vašingtonu. U skladu s tim, programi „rekonstrukcije“ koje su napravili Svetska banka i MMF usaglašeni su sa vojnim planovima SAD i NATO [1].

Pad Libije je istovremeno i perestrojka neoimperijalističke politike u Africi, i preraspodela koncesija za vađenje prirodnih energenata, i demonstracija snage, i stvaranje novog žarišta nestabilnosti kao povoda za povećanje vojnog prisustva u regionu, i posebna uloga „postkonfliktnog perioda“ kada u prvi plan dolazi obnova razrušene infrastrukture.

Prevazilaženjem posledica rata i rušenja tradicionalčno su se bavile Ujedinjene nacije, ali, pošto se taj posao pokazao kao izuzetno isplativ, njega su zgrabili Amerikanci. Godine 2004. vlada SAD je formirala novu strukturu za ekonomsko otimanje – Upravu za rekonstrukciju i stabilizaciju (Office of the Coordinator for Reconstruction and Stabilization), [2] na čije je čelo došao bivši ambasador SAD u Ukrajini Karlos Paskual. Radeći u tesnoj saradnji sa Savetom za nacionalno izviđanje SAD, [3] trebalo je da Uprava napravi planove za obnovu 25 zemalja pošto prethodno u njima dođe do rušilačkih konflikta ili elementarnih nepogoda.

„SNAGA PAMETI“ Rad Uprave je povezan ne samo sa radovima na obnovi već i sa humanitarnim programima – u duhu potrebe korišćenja „snage pameti“ (smartpower), koju je proklamovala Hilari Klinton. Sadašnji šef Uprave Robert Loftis, koji je istovremeno i viši savetnik Centra za strateška i međunarodna istraživanja (čiji su saradnici i Zbignjev Bžežinski, Henri Kisindžer, Vilijam Koen, Džejms Šlezinger, Džejms Vulsi…), izjavio je početkom ove godine da SAD imaju nameru da „podrže razvoj polietničke demokratije u Kirgistanu“. To je signal. Prema Loftisovim rečima, njegova ekipa ima jasnu predstavu o tome šta je poslužilo kao razlog za konflikt na jugu Kirgistana [4]. U toj zemlji američka agentura, sakupljena pod nazivom „Korpus za građansku reakciju“, praveći se da vrši građanski i elektoralni monitoring, aktivno deluje od sredine 2010. godine [5]. Još dva glavna objekta kojima se u 2010. godini bavila Uprava za rekonstrukciju i stabilizaciju su – Avganistan i Sudan. Mislim da nećemo pogrešiti ako pretpostavimo da je i do podele Sudana na dve države došlo prema planovima navedene Uprave. Amerikanci ne kriju svoje zasluge u vezi sa organizacijom referenduma o priznanju nezavisnosti Južnog Sudana [6].

Postoji još jedna vašingtonska struktura koja aktivno deluje u zemljama u razvoju – American Enterprise Institute. To je jedan od nastarijih neokonzervatizatora.

Što se tiče radova na obnovi, najjači primeri isplative obnove (naravno, ne i za zemlje koje se „obnavljaju“) su Irak i Avganistan. Tamo je samo Haliburton, čiji su mnogi akcionari bili članovi Bušove administracije, dobio deeset milijardi dolara od ugovora za isporuke i građevinske radove, a američka firma Bearing Point [7] može da se ponosi time što je njen prihod iz tih zemalja „za pet godina porastao četiri puta“.

Fenomen sa kojim imamo posla dobio je naziv „kapitalizam katastrofa“. Prema mišljenju eksperata, on se prvi put projavio u oktobru 1998. godine, kada je uragan „Mič“ proleteo Centralnom Amerikom i usmrtio više od 9.000 ljudi. Posle toga taj region je zahvatila isto takva uraganska privatizacija. U Hondurasu su privatizovane vazdušne i pomorske luke, putevi, državna elektrokompanija. Zakonodavstvo je brzo promenjeno – pojednostavljena je kupovina i prodaja nekretnina strancima. U Gvatemali je ponuđena za prodaju telefonska kompanija, a Nikaragva je saopštila da ima nameru da proda svoj naftni sektor.

„Porušene zemlje su za Svetsku banku privlačne iz jednostavnog razloga: poslušne su. Posle katastrofa vlade tih zemalja obično čine sve što se od njih traži samo da bi dobile finansijsku pomoć, čak i ako ta pomoć bude značila ogromno dugovanje i traumatične političke reforme“, piše poznati kritičar zapadnog sistema Naomi Klajn u knjizi „The Rise of Disaster Capitalism“ (Uspon kapitalizma katastrofe).

ULOGA MMF I SVETSKE BANKE Poimajući nemoć zemalja koje su stradale zbog sukoba ili prirodne katastrofe, Svetska banka i MMF pomoć ne daju u obliku subvencija, već kao zajam pod određenim uslovima koji, ukoliko ih neka država prihvati, od nje prave državu sa „ograničenim suverenitetom“. U Avganistanu su proverenim modelima za ograničenje suvereniteta uspeli da privatizuju sektor zdravstva – sredstva su stizala na račun „poverljivih“ naučno-proizvodnih udruženja, koja su birana među stranim preduzimačima. U Iraku su vodovodni sistemi koje je popravljala korporacija Bechtel vrlo brzo prestali da rade. U Sri Lanki, gde je 600 hiljada ljudi nastradalih u cunamiju ostalo da živi u privremenim objektima, glavna sredstva su se brzo istopila u džepovima malog broja privilegovanih.

Prema mišljenju Klajnove, u svetu danas postoji „paralelna vlada“ koja se sastoji od predstavnika firmi za konsalting, inženjerskih kompanija, krupnih naučno-proizvodnih udruženja, agencija za pomoć UN i međunarodnih finansijskih organizacija koje se bave „geopolitičkim inženjeringom.“

Tome se mora dodati i vojna premisa, o čemu piše Hosudovski. U kolektivnom istraživanju Civilian Surge, izdatom 2009. godine, Nacionalni univerzitet za odbranu SAD na osnovu statističkih podataka, analize političkih rizika i sl. napravio je sheme upada u različite zemlje. Te sheme se diplomatski zovu „kompleksne operacije“ [8]. Za 2009. godinu kao objekti „kompleksnih operacija“, a zatim i „stabilizacije i rekonstrukcije“ viđene su ne samo Sirija, Severna Koreja, Irak, Iran i Avganistan – . „klasične zemlje odmetnici prema shvatanju Vašingtona – već i Indonezija, Kuba, pa čak i Ukrajina (očigledno je da se podrazumeva konflikt sa Rusijom). Za svaku od tih zemalja već je proračunat potreban broj okupacionih snaga, predviđene su različite varijante korišćenja uslovno građanskih struktura itd.

Tako da „meko delovanje“ vašingtonske diplomatije na zemlje partnere, koje se karakteriše davanjem finansijske pomoći i fotografijama sa mesta događaja koje zauvek pečatiraju radost Aboridžina, vrlo brzo mogu da budu zamenjene čvrstom rukom uz primenu ekonomskih sankcija, blokade i borbenih letova vazduhoplovnih snaga SAD i NATO. Iz toga se u stvari i sastoji Obamina doktrina. Jer smart power predstavlja samo dodatak vojnoj snazi.

U beleškama vašingtonskih analitičkih centara postoji i scenario za konflikte u Rusiji. Ako se tako nešto dogodi, možete biti stoprocentno sigurni da će „paralelna vlada“ spremno da preuzme na sebe „rekonstrukciju i stabilizaciju“ beskrajnog ruskog prostranstva.