Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Èikaški momci

Èikaški momci

1033
0

Ranih osamdesetih u Argentini je vladala surova diktatura. Vojska je bila izuzetno efikasna u kidnapovanju i muèenju neistomišljenika, ali je zato Ministarstvo za ekonomiju predala u ruke lokalne oligarhije koja je bila povezana sa amerièkim finansijskim grupama. Tada su u zemlju došli i »èikago momci«, tvrdokorni ekonomisti koji su do tanèina sprovodili politiku MMF-a . Oni su u zemlju preko noæi uvodili neoliberalizam, stabilnost domaæe valute, njenu vezanost za dolar, privatizaciju koja je punila budžet, devizne rezerve koje su rasle usled internacionalne privatizacije, finansijsku disciplinu i zaduživanje u inostranstvu radi pokretanja proizvodnje. Formule MMF-a i Svetske banke bile su svete i èikaški momci, koji su sprovodili takvu politiku u zemlji, uživali su neverovatno strahopoštovanje. Suverenitet je postala staromodna reè a važeæa doktrina je bila »periferni realizam« koja je sa Menemom devedesetih godina završila u klasiènoj demagogiji. Sve vreme krem poslovnih ljudi veoma je bio blizak vlasti, bez obzira da li je zemlju vodila zloèinaèka vojska hunta ili demagoški reformator Menem, i koristila je odobrene zajmove internacionalnih banaka, uz pomoæ MMF-a, za svoje dalje bogaæenje. Precenjeni pezos odrazio se na konkurentnost argentinskih izvoznih dobara i svake godine rastao je spoljnotrgovinski deficit, mada su se èikaški momci hvalili stabilnošæu privrede.

Ni neverovatne stope rasta u proseku pet procenata godišnje, nisu uspele zemlju da ozbiljnije pokrenu, mada su èikaški momci bili miljenici MMF-a i Svetske banke i dobijali su najbolje ocene za reforme. Problem je bio u tome što bi novac koji je dolazio u zemlju, oligarhija iznosila i deponovala van zemlje, sada kao svoj novac i nikada ga nije stavljala u funkciju pokretanja proizvodnje i zaposlenosti, te jaèanja srednjeg staleža. MMF i Svetska banka su bili prezadovoljni uèinkom èikaških momaka. Argentina je trebala da bude model koji bi i druge države Južne Amerike morale da sprovode. Isto su hteli da primene na Južnu Koreju, Rusiju i sve istoèno evropske zemlje.

Bila je to pobeda teorije novoliberalizma i šok-terapije koju su sprovodili èikaški momci, hvaljeni i finansijski podržani od strane moænih meðunarodnih finansijskih institucija. Administracija je likovala. Novi svetski poredak je slomio suverenitet zemalja koje su ga sledile i recept oporavka privrede niko nije smeo da kritikuje.

Meðunarodni eksperti, uobraženi u svojoj teoretskoj velièini, ocenjivali su uspeh reformi u pojedinim zemljama. Od njihovih ocena drhtali su malograðani na vlasti, jer su se plašili da æe loše ocene znaèiti dovoðenje neke vernije ekipe koja æe smelije sprovoditi teoretske spekulacije meðunarodnih birokrata. Sve vreme korupcija se širila. Naravno, MMF-u to nije smetalo. Sve je izgledalo idealno, ali, krajem 2001. god. nastao je haos u Argentini. Za deset dana promenjeno je pet predsednika, opšte društveni nemiri na ulici odneli su 28 žrtava a u zemlji je zavladala opšta anarhija. Argentinski dugovi su se popeli na 155 mld $, a stabilan pezos, kojim su se ponosili i hvalili reformatori, veæ prvog dana pošto je osloboðen izgubio je polovinu svoje vrednosti.

Danas je Argentina u velikoj nevolji. Narodno nezadovoljstvo je ogromno. Treæina stanovništva živi u krajnjoj bedi i siromaštvu. Posle decenije uljuljkivanja i laži, nacija je danas pred velikom prekretnicom.

Kuda ide Argentina?

Zašto je za nas pouèan primer Argentine?

Zato što su danas èikaški momci i u našoj Vladi i što šire iluziju i demagogiju na sve strane. Isti scenario »reformi« se sprema i našoj zemlji i bojim se da se ne naðemo u opštoj graðanskoj pobuni. Prva godina vladavine reformatora najbolji je dokaz za to. Umesto da demokratizuju i decentralizuju svoju vlast, oni, poput propalog režima, na isti demagogoški i birokratizovani naèin upravljaju bankrotiranom privredom. Rezultati takvog naèina upravljanja vide se u spoljnotrgovinskom deficitu koji je dostigao 2,9 milijardi $ i 35 odsto je veæi nego u vreme propalog režima. Takoðe, nezaposlenost je poveæana za 2,8 odsto u zemlji u kojoj veæ ima 780.000 nezaposlenih i gde tek sledi privatizacija. Nema pokretanja proizvodnje, industrijska proizvodnja je jedva dostigla pozitivnu nulu, dok je rast poljoprivredne proizvodnje od 20 odsto rezultat suše u 2000 god. koja je bila izuzetno nerodna.

Nažalost, krajem godine otpoèela je privatizacija u Srbiji na najgori moguæi naèin – prodajom cementara. Najbolja preduzeæa se prodaju umesto da se dokapitalizuju. Reforme su nastavljene i u 2002. god. i na samom poèetku zatvorene su èetiri najveæe državne banke koje potražuju 80 odsto iz najveæih i najznaèajnijih privrednih sistema.

Kuda nas to vode èikaški momci?

Gde je kraj dirigovanom uništavanju nacionalne ekonomije?

Èikaški momci, poput svojih prethodnika u Argentini, hvale se da dobijaju najbolje ocene za sprovoðenje neoliberalnih teorija i šok terapije. Za njih je, kažu, najvažnije da ih meðunarodne finansijske snage podržavaju. Ispada kao da mi, graðani, nismo bitni. Kao da graðani ne glasaju i ne biraju svoju vlast.

Èikaški momci su zamislili da smo protektorat. Zbog toga su tako arogantni i nadobudni.

Ali, sve ima svoje trajanje.

Ni njihovo sprovoðenje direktiva neæe se dobro završiti. Nije se naš narod uplašio surovosti despota, pa neæe ni podlosti i ucena èikaških momaka.

Uostalom, ni Èikago više nije u modi. Moæ su mu srušili tridesetih godina »New Deal«.

I nama æe trebati srpski nju dil.

Pre novog oktobra, svakako.

Beograd, 13.01.2002.god.