Početna Tekstovi i kolumne Svedok Graðani bez akcija

Graðani bez akcija

1184
0

Da li, poštovani èitaoci, imate akcije? Nemate. Nemojte se previše ljutiti. Niste usamljeni. Više od pet miliona punoletnih graðana Srbije, takoðe, nemaju akcije. Ne, nisu zakasnili da upišu akcije, kako se to desilo mnogim prevarenim radnicima èija su preduzeæa bila u procesu privatizacije, nego jednostavno ti graðani nisu dobili nikakvu priliku da dobiju akcije. Zakon o privatizaciji koga su doneli reformatori u leto 2001 godine, sramno nazvan – POÈETAK ZA IMETAK, ostavio je milione ljudi bez akcija jer je režim imao nameru da za kratko vreme rasproda najbolje firme.

Taj nesretno skrojeni zakon, koga sam odmah napao tvrdeæi da æe dovesti do rasprodaje nacionalnog bogatstva i velikog bogaæenja ne samo Despotovih tajkuna, nego i samih reformatora; doveo je, nažalost, državu i privredu pred sam rub propasti. Banditska i razbojnièka privatizacija smišljena je namerno da bi se, konaèno, slomila nacionalna ekonomija i Srbija dovela u stanje protektorata. Cilj reformi je, dakle, bio da oligarhija uveæa svoj opljaèkani kapital, a za uzvrat, da politièki mentori, bez obzira na stranku i ideologiju, uzmu reket za stvaranje takvog zakonskog ambijenta u kome je to pljaèkanje države i graðana moglo da se odvija.

Deo ukradenog bogatstva prelio se tim novokomponovanim reformatorima koji danas bez ikakvog stida ili kajanja, javno priznaju da nisu nikada bolje živeli. Naravno, ranije su bili bezimeni èinovnici na institutima i fakultetima, referenti u bankama ili veèiti studenti bez dana radnog iskustva. Meðutim, oktobarska kontrarevolucija je dovela te diletante na važne državne funkcije koje su oni, sve pod parolom promena i evropskih integracija, zloupotrebili da bi opljaèkali sopstveni narod.

Neki su direktno uèestvovali u pljaèki, dok su mnogi èuvali stražu dok je pljaèka bila u toku. Kako inaèe objasniti to da su kupci preduzeæa ljudi bez kapitala koji su, shvativši da je otpoèela rasprodaja države, otimali sve što im se svidelo? Kakvi su to strateški investitori koji su kupovali preduzeæa na kredit, prethodno položivši kao garanciju za uzeti kredit imovinu privatizovanog preduzeæa? Kako je moguæe da nepoznata apoteka kupi veliku izvoznu fabriku lekova? Kako je moguæe da prevarant iz dijaspore kupi za nikakve pare ogromnu imovinu turistièke kompanije?

Šibicari kupuju poljoprivredna dobra. Bivši, propali ministri najbolje lokacije u gradu. Despotova oligarhija sve što im doðe pod ruku. Kako je moguæe da se prvo prodaju najbolja preduzeæa i da kupci budu stranci? Koji seljak prodaje najbolju kravu? Njivu? Ko prodaje porodiène dragocenosti? Ko to radi? Propaliteti. Pijandure. Narkomani. Svi oni koji to bogatstvo nisu stvarali. Staro jevrejsko trgovaèko pravilo glasi – nikada ne kupuj od onoga koji je stvarao imovinu. Naslednici su najbolji prodavci. E, takvi su došli na vlast nakon rušenja despotskog režima. I to je glavni uzrok naše današnje nevolje.

Koštunièina vlada je samo naslednik loše koncipiranih reformi. Sve je isto, samo je pljaèka brutalnija i nemilosrdnija. Više se ne biraju reèi opravdanja. Režim legaliste se urušava ostavljajuæi za sobom pustoš i haos. Nema obeæane revizije privatizacije. Nema ustava. Nema devete rupe na svirali. Nema denacionalizacije. Nema ništa od vladavine prava. Sve je postalo ogoljeno do besmisla. Programirani haos se širi. Postoji velika opasnost da država uðe u tragièan vrtlog istorijskih dogaðaja koje neæemo moæi da kontrolišemo.

Bilo bi to pogubno za Srbiju. I za njene graðane. Produžila bi se agonija siromaštva i bede. Nastavilo bi se iseljavanje. Ubrzalo bi se nestajanje nacije. Postali bi savremeni Hazari. A sve zbog toga što nemamo državnike koji razumeju istorijske procese. Provincijalni politièki ološ ne može da vodi naciju koja se nalazi u takvom bolesnom stanju. Kvazielita nije mogla da stvori reforme. Reforme koje æe stvoriti èvrste graðanske institucije i koje æe uvesti vladavinu prava. Reforme koje æe obezbediti privredni rast i socijalnu pravdu. Reforme koje æe podiæi srednju klasu.

Gde je, dakle, greška? Greška je u konceptu. O tome sam toliko pisao poslednjih godina. Greška je uèinjena na samom poèetku. Jednu politièku oligarhiju je zamenila druga. Jedna ideologija je proterala drugu. A radilo se o tome da se ukinu i oligarhije i ideologije.

Siromaštvo se može prevaziæi samo ubrzanim privrednim razvojem i socijalnom pravdom. Zbog toga sam predlagao drugaèiji koncept reformi. Predlagao sam i drugaèiju privatizaciju. Nažalost, ostrašæeni jakobinci nisu smeli da otvore javnu raspravu o tipu reforme. Plašili su se konkurencije. Zato su se zatvorili u politièke monopole i prigrlili sve poluge despotske vladavine.

Sada ponovo uvode TV pretplatu preko raèuna za struju. Hoæe da graðani finansiraju njihovu propagandnu mašineriju. Prièaju o javnom servisu, dok proteruju svaku ozbiljnu kritièku misao. Sve je postalo pornografija. Društvo je razgoliæeno do perverzije. Izgleda kao da nam, na trenutak, nema spasa.

Opet, duboko u graðanstvu sve više raste pokret otpora. Trenutno ga ne vidimo jer smo previše zaokupljeni sobom. Okrenite se oko sebe i pronaðite èestite ljude koji su usamljeni i èekaju. Šta da se radi? Ima li nam spasa? Kako krenuti napred?

Predlažem da RTS svake veèeri otvori javnu raspravu o tipu reforme. Bez cenzure. Neka gostuju struènjaci i neka iznose svoje programe. Osnovno pitanje glasi: kako dalje? Struènjaci moraju da daju predlog operativnih rešenja. Konkretno: Kad æe nam biti bolje? Kada? Kako æemo to izvesti? Na koji naèin? Koji ljudi æe to izvesti? Dakle, samo pitanja koja æe imati rokove. I, naravno, cenu koju moramo platiti. Svi prema svojim moguænostima. Oni bogatiji moraju više da plate. Siromašni su veæ sve dali.

Zbog toga predlažem da se odmah obustavi postojeæi Zakon o privatizaciji i da se u roku od mesec dana, posle rasprave, donese novi. Nova Vlada nacionalnog spasa æe sprovesti reviziju privatizacije i nadoknadiæe štetu nanetu malim akcionarima zbog propusta potkupljene birokratije.

Istovremeno, treba ispitati sve one koji su radili u državnoj administraciji i omoguæili da se sprovodi pljaèkaška privatizacija. Mora se proveriti njihova imovina, jer su uzimali proviziju èuvajuæi stražu pljaèkašima. Mora im se oduzeti nelegalno steèeno bogatstvo. Takoðe, to isto se mora uraditi i tajkunima. Nema pojedinaènog reketiranja tajkuna, kako su to radili pohlepni reformatori, nego æe se doneti zakoni kako bi se pravda ostvarila. O tome æe se starati sudovi i policija. Neka oni uhapse i osude srpske Hodorkovske.

Vlada nacionalnog spasa nema vremena da se bavi ispravljanjem istorijske nepravde. Ona mora da pokrene privredu i donese bolji život graðanima. Uslov da se to uradi je, prema mom mišljenju, da svi graðani koji nemaju akcije odmah dobiju akcije. Kako? Na samom poèetku pogrešnih reformi predlagao sam sledeæi model: 20 odsto od sveukupnog društvenog bogatstva treba da dobiju svi zaposleni bez obzira gde radili. Znaèi, akcija æe za sve zaposlene biti ista, samo æe se razlikovati broj akcija u zavisnosti od godina radnog staža. Tako æe se izbeæi nepravda da neko dobije, recimo, akcije NIS-a, dok neko drugi, obièno su to loše plaæeni radnici, akcije tekstilne industrije.

Procenat od 10 odsto društvenog bogatstva bi dobili svi graðani koji imaju državljanstvo, a nemaju akcije po nekom drugom osnovu. Na taj naèin, svaki graðanin bi bio akcionar. Nije normalna privatizacija u kojoj radnici duvanske industrija ili pivara dobiju za akcije 100.000 evra, dok profesori, uèitelji, hirurzi, medicinske sestre, oficiri, policajci, sudije ili novinari nemaju nijednu akciju. Po èemu je rad u duvanskoj industriji ili pivari ili fabrici vode vredniji od rada zaposlenih koja sam nabrojao?

Donošenjem ovakvog zakona svi zaposleni, bez obzira gde rade, i svi državljani, bez obzira gde žive, dobili bi akcije. Na taj naèin oni bi prodavali na Berzi svoje akcije i nikakvi ministri ne bi mogli da pregovaraju u njihovo ime. Tajni sastanak kod Koštunice tajkuna Miškoviæa, Raduloviæa i Beka oko prodaje akcija „C marketa“ više govori o tome kako funkcionišu institucije, nego svi birokratski govori gnjecavog legaliste.

Kada svi graðani dobiju akcije doæi æe do snažnog razvoja finansijskih tržišta što nam je neophodno za brzi privredni razvoj. Preostalih 40 odsto akcija ponudiæe se konzorcijumu radnika, menadžera i zainteresovanih graðana da otkupe na 6 godišnjih rata, dok æe 30 odsto akcija ostati u rukama 6 investicionih fondova: denacionalizacija, izvoz, nove tehnologije, penzije, socijalni fond i fond za poljoprivredu.

Na ovaj naèin bi se razvlastili ministri i birokrate u raznim agencijama koji, prodajuæi kapital koji nisu stvarali, uzimaju provizije i nameštaju preduzeæa tajkunima. Srednja klasa bi poèela da se formira. Razvio bi se preduzetnièki duh. Otpoèela konkurencija. Biznis bi pobedio politiku. Interes ideologiju. Graðani skorojeviæe. Državnici politièare. Veæini graðana bi bilo bolje. To odgovorno tvrdim. Srbija æe doživeti procvat. Postaæe balkanski tigar. Koji neæe pseæi ponizno mahati repom pred svakim klošarom.

Svedok 6. septembar 2005.