Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Šanse i formule

Šanse i formule

1245
0

Prof. dr Miroljub Labus, bivši potpredsednik Savezne Vlade, pregovaraè sa stranim poveriocima, viðeni èlan reformskog tima, predsednièki kanditat, strateg nevladine organizacije G17 plus, koja je, bez izbora, preuzela kljuène finansijske poluge u državi, sada, posle svih funkcija, predsednik novoformirane stranke G17 napisao je u listu »Danas«, u vreme kada se vlastodršci putem uvedenog vanrednog stanja obraèunavaju sa svim politièkim protivnicima i neistomišljenicima, zabranjuju listove, tekst podnaslova »Šta da se radi« i glavnog naslova »Šanse srpske formule«, gde analizira i predlaže srpskoj javnosti šta da se radi posle tragiènog odlaska Zorana Ðinðiæa.

Uvaženi profesor i ljubimac meðunarodne finansijske birokratije na samom poèetku tog teksta kaže: »Srbija je ponovo na naslovnim stranicama vodeæih svetskih listova. To znaèi i veæu spremnost sveta da nam pomognu, ali i veæu zainteresovanost kako æemo se ponašati u ovom izuzetnom trenutku«. Žalosno je što se Srbija našla na naslovnim stranicama vodeæih svetskih medija. Bilo bi bolje da je to izbegla. Ali je još žalosnije oèekivati veæu spremnost sveta da nam zbog toga dodatno pomogne. Ponovo se nastavlja širenje iluzija o reformama koje se baziraju na donacijama. Ni posle dve neuspešne godine i pogrešno koncipirane reforme, èovek koji je uèestvovao u samom osmišljavanju i izvoðenju takve reforme, ne odustaje od pogrešnog kursa. Ko je taj èovek koji prelazi preko loših rezultata dosadašnje reforme?

To je neiskusni pregovaraè sa Pariskim klubom poverilaca koji je prihvatio sve nepovoljne uslove otpisa duga, mada je, zajedno sa ministrom finansija, kako su se javno hvalili, iz sve snage pevali partizanske pesme. To je potpredsednik Savezne vlade koji nije ni otpoèeo pregovore sa Londonskim poveriocima, što nas godišnje košta dodatnih 100 mil $. To je èovek koji se posle oktobarskog prevrata hvalio samoupravljanje, a posle neuspeha na predsednièkim izborima, u kojima je njegova propagandna ekipa na najnecivilizovaniji naèin klevetala drugog predsednièkog kandidata, poèeo da se ograðuje od pragmatiènog premijera i njegovog propagandnog štaba. Taj èovek se sada nada da æe ponovo pojavljivanje Srbije na naslovnim stranicama svetskih novina doneti zemlji nove donatorske pare. To što se taj isti svet, posle samo jednog dana, medijski okrenuo ka užarenom iraèkom ratištu, gde su njegovi interesi veæi i problemi složeniji, to samo govori da uvaženi profesor i predsednik nevladine partije, ne razume kako taj razvijeni svet, sa kojim on najviše pregovara i koji ga podržava, zaista funkcioniše.

Ko danas pokazuje veæu spremnost da nam pomogne? Zašto bi nam pomagali? Živimo u komercijalnom svetu koji poèiva na interesima i u kome niko nikom ništa ne poklanja bez valjanog razloga. Zašto onda bivši potpredsednik Savezne vlade oèekuje da æe nam neko pomoæi samo zato što smo na trenutak dospeli na naslovne strane svetske štampe? Još nešto, da li je spremnost sveta da nam pomogne direktno zavisna od pojavljivanja na svetskim stranicama vodeæih medija? Bolje bi bilo da nismo postali senzacionalna vest svetskih medija, premijer bi bio živ, a veæa zainteresovanost bi morala da se usmeri, napokon, na prave probleme: kako da se pokrene proizvodnja u Srbiji i kako da angažujemo sve neuposlene kapacitete, nego da oèekujemo od onih koji ne pomažu ni svojim sunarodnicima koji žive na ulicama, a ima ih skoro 50 mil. u Imperiji, da æe se smilovati i pomoæi nekim divljim balkanskim plemenima koji poslovne nesuglasice rešavaju ubistvima. Odgovarajuæi na tri sasvim važna pitanja, koja pregovaraè dobija u svakom diplomatskom razgovoru, kao da mi sami nismo zainteresovani da pronaðemo odgovore na ta životna pitanja, predsednik novoformirane partije pokušava da reši samu suštinu našeg problema.

A ta tri pitanja glase: kako doæi do stabilizacije insitucija, da li æe se voditi državna ili partijska politika i kako mislimo da raskinemo sa prošlošæu? Interesantno je da strateg reformi, koji se nalazio na izuzetno važnoj funkciji u državi, ta pitanja nije postavljao dok je bio na vlasti, pa je mogao nešto valjano po tom pitanju i da uradi, nego sada kada je postao samo predsednik jedne neparlamentarne, ali još uvek finansijski moæne politièki stranke. Zar mu nije smetalo dok je bio na vlasti što se ne grade institucije sistema i što nema uspostavljanja vladavine prava? Zar je bilo potrebno vanredno stanje da bi se ojaèale slabe institucije policije i sudstva? Ko je trebao da ojaèa te institucije? Ko je kriv što nisu ojaèane? Tvrdnja da je vanredno stanje »iznuðeno, pomoæno i kratkoroèno rešenje«, ne oslobaða odgovornosti kreatora reformi i predsednièkog kandidata da nam odgovori: zašto je vanredno stanje iznuðeno rešenje?

Zašto punih dve godine nisu gradili temeljne institucije? Ko ih je spreèavao u tome? Da li je morao tragièan dogaðaj da se desi da bi oni napokon krenuli da obave posao koji nije ni zapoèet? Zašto to nisu poèeli da rade mnogo ranije, recimo 6 oktobra 2000. god.? Predsednièkom kandidatu ne smeta što jedna stranka, koristeæi vanredno stanje, uvodi diktaturu u državi i proteruje sve politièke protivnike i one koji razmišljaju drugaèije. Ne smeta mu što su novinari, analitièari i kolumnisti prozvani da su ubili premijera pre ubistva, dok je snajperista samo povukao oroz, ne smeta mu takav linè neistomišljenika i kaže da je to bilo »nužno da bi se ojaèale slabe institucije«.

Pregovaraè sa meðunarodnim finansijskim ustanovama greši, vanredno stanje neæe ojaèati institucije, jer je zakasnelo i iznuðeno. Ono što može ojaèati institucije je samo istinska demokratija u kojoj æe se otvoriti rasprava o svim važnim pitanjima u državi. U toj otvorenoj raspravi uèestvovaæe svi misleæi ljudi i sve politièke stranke. Ne smeju se zabranjivati politièke stranke zbog radikalnog stava. Šta æe dobiti tim zabranama? Ne može se zabraniti stranka èiji je lider na poslednjim predsednièkim izborima dobio milion glasova. Problemi u državi se ne rešavaju vanrednim stanjem i zabranama, veæ otvorenim, demokratskim dijalogom o svemu što muèi naše društvo. Profesor bi morao to da zna, jer slièan metod primenjuju razvijena društva sa kojima on tako dobro saraðuje. Zašto ne prenese kod nas to što je tamo video? Zašto se samo kod nas suprotna mišljenja progone staljinistièkim hajkama? Demokratija je za one koji su u manjini i koji ne prihvataju totalirizam opijene veæine. Naravno, danas je jasno da je ozbiljna struèna javnost protiv uvoðenje vanrednog stanja i da graðani ne prihvataju nasilno nametanje novog idola naciji. Pogotovo što taj novi idol, koga njegovi testamentirani naslednici pokušavaju da ustolièe kao mesiju koga samo treba slediti, za vreme svog politièkog života nije imao veæinu graðanstva uz sebe, veæ je bio vrlo nepopularan, ne samo zbog toga što je sprovodio loše koncipirane reforme, veæ zbog nedosledne politike koju je dugi niz godina vodio. Istovremeno, taj èovek je uveo puzajuæi totalitarizam u državu, koji sada, posle njegove smrti kulminira vanrednim stanjem.

Ozbiljna i temeljna državna politika ne može se voditi na takav naèin. Posle rušenja despota svako ko pokuša da sprovodi despotski sistem biæe unapred osuðen na neuspeh. U tome je sva tragedija tog nesreænog dogaðaja. Predsednièkom kandidatu sve to nije smetalo dok je bio na vlasti i dok je uèestvovao u ostrašæenoj politièkoj kampanji po Srbiji, ali kad je izgubio izbore, on je poèeo da kritikuje onoga koji ga nije podržao, a morao je, da bi na kraju, izgubivši sve finkcije, osnovao nevladinu partijsku organizaciju koja æe se boriti za vlast koju veæ imaju. Zar to nije apsurdno? Mnogo toga je ostalo nerazjašnjeno o angažmanu uvežanog profesora politièke ekonomije i ljubitelja marksistièkog samoupravljanja. Mnogo toga bi morao da objasni javnosti. Ali on hrabro pravi zaokret i gura dalje, nadajuæi se da æe javnost brzo sve zaboraviti. Ko pamti u Srbiji? Samo oni temeljni analitièari koji, poput dosadnih moralnih cepidlaka, pozivaju na ocenu dosadašnjeg rada svih javnih liènosti koje pretenduju, što je profesorova velika želja, da upravljaju našim sve tragiènijim sudbinama. Zašto bi sudbinu stavili u ruke nesigurnih i neutemeljenih ljudi? Zašto da rizikujemo da nam, zbog liène nesposobnosti, ponovo uvode vanredno stanje?

Javnost ne sme podleæi propagandi neuspešnih reformatora o vanrednom stanju. Moramo se zapitati zašto oni to rade? Šta hoæe? Svi smo zabrinuti šta æe biti posle vanrednog stanja? O tome danas piše bivši potpredsednik. Nudi nam šanse i formule. On kaže da treba da nastavitimo dalje. Refome se ne smeju zaustaviti. Profesor traži da se nastave reforme mada svi pokazatelji govore da je došlo do ekonomskog i socijalnog kolapsa u državi. Kuda dalje? Gde je izlaz? Nema, dakle, stabilizacije institucija bez prave i temeljne demokratizacije države i uspostavljanja vladavine prava u društvu koje neæe uvoditi vanredno stanje. To je jedino rešenje. Drugo pitanje, da li æe se voditi državna ili partijska politika je bespredmetno ukoliko se uspostavi institucije sistema i uvede vladavina prava u državi. Potpredsednik Savezne vlade priznaje da odnos izmeðu parlamenta i vlade, državnih organa, medija i partija »do uvoðenja vanrednog stanja nisu bili dobri, ali postoje razlièite ocene ko je bio odgovoran za to«. Zašto on to tek sada priznaje? Koje ocene postoje? Ako odnosi nisu bili dobri do uvoðenja vanrednog stanja, da li su se poboljšali uvoðenjem vanrednog stanja? Da li je vanredno stanje dobar lek za demokratizaciju tih odnosa? Da li vanredno stanje treba koristiti za disciplinovanje tih odnosa? Profesor o tome ne govori? Ne govori ni ko je za sve kriv. Bitno je da mudro zakljuèuje »mislim da sada ne bi trebali da se bavimo istorijom, osim svako za sebe da izvuèe pouke«.

Zašto da se ne bavimo istorijom? Zašto za sebe? Zar istorija nije uèiteljica života za sve? Zar se iz istorije ne može mnogo toga nauèiti? Zar i politièka ekonomija nema svoju istoriju? Ne poèinje baš sve od marksistièkog samoupravljanja. I reforme imaju svoju istoriju. Smišljene su u glavama treæerazrednih studenata Harvarda, kao trajni recept za sve zemlje u tranziciji. Nije dobro da svako za sebe izvlaèi pouke. To pravo ima svaki èovek kad odluèuje o svom životu, ali država traži javnu raspravu. Oni koji se dve godine nalaze na èelu države i koji su krivi za sve što nije uraðeno, ne mogu da se sakriju iza liènih pouka graðana. Njihova odgovornost se ne može meriti sa ponašanjem graðana, jer su oni preuzeli upravljanje državom. Ako nisu sposobni da upravljaju državom, zašto su se prihvatili tako teškog i odgovornog posla? To nije nikakva istorija. To su konkretna pitanja koja traže konkretan odgovor. Kako da krenemo dalje ako ne odgovorimo na sva ta pitanja? Ne smemo zaboraviti ko je sve uèestvovao u neuspešnom voðenju države. Zašto da ih amnestiramo? Njih treba lustrirati. Žele da sve sakriju u istoriju da bi mirno nastavili dalje? Ali, kuda? Kako da se odgovori na kljuèno pitanje – šta da se radi – ako nam isti oni koji su pune dve godine propagirali na svim medijima i hvalili reforme, zabranjujuæi sve koji imaju neka druga rešenja, hoæe, posle svega što smo doživeli i posle ove tragedije, ponovo da nas vode kao da se ništa znaèajno nije dogodilo, jer je sve to, navodno, istorija kojom ne treba da se bavimo?

Ta podvala ne sme da proðe. Uvek æemo da se bavimo istorijom. Istorija æe nas neèemu bar nauèiti. Naravno, za onoga koji hoæe da uèi. Istorija æe spreèiti bivšeg potpredsednika Vlade da nas vèito obmanjuje pišuæi o šansama i formulama u navodno graðanskom listu, koji se srozao na bilten Vlade i zvanièni oglasni prostor za rasprodaju društvenih preduzeæa, u broju gde je pisao gospodin profesor èitaoci formula i šansi dobili su nagradu za odanost i strpljenje kesicu nes kafe. Ne možemo da pristanemo na takvo licemerje. Ne mogu nas potkupiti sa kesicom nes kafe da bi uæutali i hvalili nepostojeæe uspehe bivšeg potpredsednika vlade. Neæemo da pristanemo na takvu laž, makar je propagirao list malograðana na vlasti i pseudointelektualne elite zaljubljene u svoju sopstvenu lažnu velièinu. Makar oni sami sebe proglasili jedinom proevropskom Srbijom. Makar veèito prezirali i stideli se svog naroda. Ali, što reèe profesor, šta da se radi? Ima nas raznih. Njihovo pravo je da budu takvi. To je njihova sramota. Meðutim, mnogo je važnije da objasnimo šta nije prihvatljivo.

Nije prihvatljivo kad ti malograðani, koji nemaju uporište u biraèkom telu i koji imaju manje pristalica nego što malograðanski list ima èitalaca, ukljuèujuæi i nas koji profesionalno èitamo sve novine, postaju državni funkcioneri. Nije prihvatljivo da ti nesposobni i neodgovorni partijski funkcioneri vode državu. Tada su oni u prilici da naprave velike štete državi. Pouke smo izvukli iz dosadašnje istorije. Opet, dakle, istorije. Zato odgovor i na treæe pitanje – kako mislimo da raskinemo sa prošlošæu, ne možemo dobiti ako ne poznajemo dovoljno dobro istorijske procese. Da dobro poznaju istoriju, ne bi im se desilo da se, poput razvlašæenog reformatora, pita »da li je to ona formula koja nam nedostaje: država »èvrste ruke« da bi se otklonile nepravde u društu?« Kakve èvrste ruke? Ko priziva èvrste ruke bez navodnika. I mada bivši potpredsednik vlade odgovara kratko i odrièno, »ne, nipošto«, pitanje ostaje da visi u vazduhu iznad naših glava i teško je predvideti kad se ta èvrsta ruka može spustiti na naše sudbine i preuzeti ih u svoje »èvrste ruke«, sa navodnicima. Za sada nas, ipak, na svu sreæu, štiti profesorovo dvostruko odbijanje, ne i nipošto, ali je teško reæi koliko ono može da zameni nepostojanje institucija sistema. Posebno je interesantno da se u svim raspravama reformatori stalno pozivaju ili na diktaturu ili na neèije »èvrste ruke«, kao da time hoæe da nas uplaše, verovatno opominjuæi nas šta sve može da nas snaðe ukoliko ne budemo sledili njihove neuspešne reforme. Ko danas u razvijenom demokratskom svetu sme da govori o diktaturi jedne politièke stranke ili èvrstoj ruci nekog politièkog lidera? Da li je to taj proevropski put malograðana na vlasti?

Potpuno je neprihvatljivo da se potežu tako teški argumenti za raspravu o pitanju šta da se radi i da se nude formule koje ne daju valjane rezultate. A da zaista nema rezultata najbolje znaju sve siromašniji i nezadovoljniji graðani, potpuno razoèarani dosadašnjom tranzicijom. Meðutim, profesor politièke ekonomije i zagovornik samoupravljanja ne vidi katastrofu koja se nadvila nad našom privredom i državom, veæ smatra da je naš najveæi argument u razgovorima sa buduæim donatorima, jer se mora hitno održati nova donatorska konferencija koja æe nam doneti preko potreban novac za dalje sprovoðenje reformi, upravo ozbiljni rezultati koji su postignuti u dosadašnjem sprovoðenju reformi i koji, prema mišljenju bivšeg potpredsednika vlade, nisu sporni. »To uverava donatore da je ta vrsta podrške privremena i neophodna samo da bi se premostile kratkoroène razlike izmeðu potreba i raspoloživih resursa«. Nažalost, to nije tako. Svi rezultati naše privrede su izrazito loši: za dve godine spoljno-trgovinski deficit je dostigao 7,5 mld $, nezaposleno je 938.000 ljudi, nelikvidno je i pred steèajem 34.250 firmi u kojima radi 468.000 ljudi a stopa privrednog rasta je svega 2,8% što govori da æemo sa tako niskim stopama privrednog rasta za 30 godina stiæi tek u 1989. god., dakle, svi pokazatelji, ne samo ovi navedeni, govore da se ne radi o kratkoroènim razlikama, veæ o dubokom ponoru iz koga nas neæe izvuæi privremene i neophodne donacije, pošto za dve godine, uprkos pristiglih 1,5 milijardi $, nije došlo do sistemskog oporavka privrede i te donacije, ponovo nažalost, utopile su se u loše rezultate dosadašnje reforme. Kada bi bivši predsednièki kandidat i predsednik nevladine partije bolje èitao izveštaje nevladinog instituta G17, koga je on osnovao sa svojim politièkim istomišljenicima, onda bi video da je samo 9 odsto graðana zadovoljno dosadašnjim reformama, dok njih 86 odsto smatra da žive lošije ili jednako loše kao u vreme Despota.

Zašto profesor ne èita izveštaje svog instituta? Nije baš za pohvalu da vlast meri svoje uspehe sa periodom kada su bile sankcije, bombardovanje i kada je vladao isporuèeni Despot, jer biti bolji od tog vremena nije teško, ali je krajnje zabrinjavajuæe kad veæina graðana tvrdi ono što svi koji hoæe da vide ne mogu osporiti, samo to predsednik partije koja ima sve veæi politièki rejting, prema nekim nazovi objektivnim i naruèenim anketama, što joj daje pravo da raèuna na nove pozicije u državnoj vlasti, koje ne smeju biti manje od postojeæih, ne vidi i ne želi da vidi pošto veruje u ono u šta veæina graðana Srbije više ne veruje. Veæina graðana, dakle, ne veruje više u njihove spasonosne šanse i formule za ekonomske reforme. Jednostavno, te formule ne leèe sve bolesniji društveni organizam. Upadamo svi u duboku komu koja je posledica pogrešne šok terapije.

U èemu je onda problem? Profesor se hvali da se »srpska formula za ekonomske reforme ne razlikuje od drugih zemalja po merama koje se preduzimaju«. E, tu je glavna greška. Pokušavam veæ dve godine ostrašæenim reformatorima i zaljubljenicima u nametnuta rešenja da objasnim, bez ikakvog uspeha, da ne mogu iste mere da se primenjuju i u našem sluèaju. Ne mogu jer smo mi imali sve ono što druge zemlje u tranziciji nisu imale: vladavinu despota, ratove, hiperinflaciju, pljaèkanje naroda, sankcije, organizovani kriminal u sprezi sa vrhom države, ratne profitere oko vlasti i na kraju NATO bombardovanje koje je uništilo svaku veru u razum i demokratiju administracije razvijenog sveta. U takvim uslovima, bolje reæi na takvim razvalinama, primeniti isti vašingtonski konsenzus o održivom razvoju, potpuno je neodrživo i ne možemo oèekivati da æe taj koncept pomoæi teško obolelom. Profesor politièke ekonomije je to morao da zna. Hvaliti formulu da se ne razlikuje od drugih je dokaz da je profesorova toliko hvaljena struènost pod znakom pitanja. Kao što je još uvek pod znakom pitanja kako je mogao profesor politièke ekonomije, koji nikada ranije nije potpisao i sklopio nijedan bankarski i trgovaèki ugovor, da ide da pregovara s poveriocima o našim dugovima.

Šta smo zauzvrat dobili? Umesto velikog otpisa, dobili smo nepovoljne uslove za otplatu veæ davno otplaæenog duga. Niko nije smeo da postavi nijedno logièno pitanje ljubimcu meðunarodne birokratije po njegovom povratku. Strani poverioci su uz srdaèan osmeh lagano æaskali sa njim i davali mu detaljna uputstva šta treba da uradi. Jedina je istina, dakle, da pregovora nije ni bilo. Partizanske pesme su bile samo loš dekor za štetne ugovore koji su potpisani. Partizanske pesme su trebale da izazovu naše divljenje jer su mnogo jaèe neprijateljske snage, verovatno 100 na jednog, intenzivno napadale našeg komesara reformi i njegovog potrèka, koji se pojavio u našem društvenom životu tek kada smo despota srušili, pa je obmanuta javnost morala da bude presreæna što ima takve vrsne pregovaraèe i zato su im, u znak zahvalnosti i podrške za navodno dobro obavljen posao državni mediji na aerodrom doneli parisku tortu umesto odlikovanja. Ni o tome niko kritièki nije smeo da piše. Protivnici reformi su okrivljeni za destrukciju, primitivizam, vezu sa bivšim režimom, zaljubljenost u prošlost, kojom ne treba da se bavimo, a danas, kada su, kako kaže ministar policije maske sve pale, direktno su okrivljeni za ubistvo premijera.

Ko je ubica? Analitièari i kolumnisti! Ko je kritikovao premijera taj ga je i ubio. Maske su pale! Ludilo je zahvatilo državni vrh. Da li æe se svako ko profesoru politièke ekonomije postavi pitanja o reformama biti optužen za kriminal? Kuda to ide Srbija? Teško je saèuvati zdravu pamet u poplavi gluposti koje nam svakodnevno stižu posle tragedije. Teško je prikriti strah pred tolikim optužbama. Ali, pre ili kasnije, neka pitanja æe morati da dobiju svoje odgovore. Ko je kriv što nije bilo javne rasprave o reformama? Ko je kriv što reforme ne daju rezultate? Ko još uvek hvali nametnute modele? Zašto smo prihvatili ono što nigde nije u svetu uspelo? Možemo li mi sami nešto da smislimo? Ima li danas pameti u našem narodu?

Srpska formula za uspeh ekonomskih reformi mora biti naša. Moraju je smisliti naši struènjaci. Prijatelji iz sveta treba da nam pomognu da ne pogrešimo. Oni moraju da pronaðu svoj interes u našem uspehu, a ne da naš neuspeh bude jedna u nizu njihovih dobro plaæenih poslovnih tezgi. Nama trebaju iskreni prijatelji iz sveta, kojih na svu sreæu ima dosta, a ne nadmene i arogantne birokrate koji razmišljaju samo o svojoj karijeri i bankarskom raèunu. Neoliberalni recepti nisu dali dobre rezultate nigde u svetu. Zašto bi kod nas uspeli? Uprkos tome, kao što vidimo, profesor traži da se takve reforme nastave. Šta da se radi? Još snažnije treba nastaviti sa zapoèetim reformama, da bi se što pre raskinulo s bolnom prošlošæu. Profesor pokušava da izvuèe ozbiljne argumente iz ne postignutih rezultata. Pravi planove za nastavak reforme jer živimo u prelomnom trenutku za zemlju. Mora, kaže, da se obavi posao koji je zapoèet jer nismo došli do cilja. Kada doðemo do cilja tada æemo se odmarati.

Ali, šta je cilj? »Cilj svih reformi je uspostavljanje tržišne privrede i održivog razvoja«. Ko kaže da je to cilj? Profesor politièke ekonomije i ljubitelj samoupravljanja. Kako može cilj da bude ono što su sredstva? Tržišna privreda i održivi razvoj treba da nas negde dovedu, zar ne? Nije cilj putnika da sedi u automobilu, veæ da negde stigne. Ali mora da zna kuda ide? Ne sme da pogreši smer kretanja. Nije, dakle, cilj èoveka da se najede i napije, bez hrane i vode se ne može, veæ da pronaðe tajnu života i odgovori na veèito pitanje: šta je život i kako treba živeti? Naravno, za skoro 2 mld ljudi koji umiru od gladi i sa druge strane, skoro 1,7 mld ljudi u svetu koji pate zbog preterane gojaznosti, pitanje hrane i piæa potpuno se razlièito tumaèi sa stanovišta ciljeva, što je sasvim normalno kad znamo u kakvim uslovima ti ljudi žive. Rasprave Èerniševskog da li je kobasica važnija od Šekspira iskljuèena je za onoga koji nema šta da jede.

Prirodno je da se ciljevi razlikuju. Oni koji nemaju šta da jedu imaju cilj da što pre nabave hranu dok oni koji su na dijeti i ne konzumiraju hranu, hoæe da smršaju zbog zdravlja, ali ne znaèi da istovremeno imaju za cilj da proèitaju Šekspira. To nije uslovljeno. Hoæe li ili neæe èitati Šekspira u velikoj meri zavisi od nekih drugih okolnosti, što, opet, ne znaèi da onaj koji nema šta da jede neæe uzeti Šekspira da èita ne bi li na taj naèin ublažio glad i pronašao izlaz iz svoga tragiènog položaja. Nametnute mere i ocene ne mogu se tek tako prenositi na druge države i narode. To profesor politièke ekonomije mora da zna iz istorije sopstvenog predmeta. Ali, kao što vidimo, on pokušava da prekine sa prošlošæu. A to mu baš ne ide. Kao što ne ide da se ciljevi zamene sredstvima.

Pogrešno je takoðe što profesor misli da zbog istih ciljeva »mere moraju da budu sliène«. Zašto moraju da budu sliène? Isti ciljevi, èak da sredstva prihvatimo za trenutak kao ciljeve, nemaju sliène mere jer se uslovi drastièno razlikuju. Veæ sam rekao koja je to razlika koju, na svu njihovu sreæu, nisu imale, recimo, zemlje u okruženju. Prema tome, ni recepti ne smeju biti isti. To je logika. Za takvo logièno promišljanje nisu vam potrebni savetnici iz sveta, niti pohvale meðunarodnih mediokriteta, ne morate èak imati ni znanje iz politièke ekonomije, dovoljno je da razmišljate i prosuðujete sopstvenom glavom i da imate zdravu pamet koju nisu mediji pod kontrolom vlade još uvek upropastili i zatrovali. Dve godine objašnjavam srpskoj javnosti da te mere ne smeju da budu èak ni sliène, jer je to potpuno suprotno našim državnim i nacionalnim interesima. Ali, državno i nacionalno je deo prošlosti i kao takvo, strano profesoru politièke ekonomije. Njegove formule ne obuhvataju prošlost. Njegove formule su uperene na naše specifiènosti.

Šta je naša specifiènost? »Naša specifiènost je u logistici«. Šta to znaèi? Može li nam profesor to bliže da objasni? »Kod nas je formiran reformski tim u kome je postojala podela posla i dobra saradnja.« Priznajem, ne razumem šta to znaèi. Da li u drugim zemljama u tranziciji nije formiran reformski tim? Ne verujem da bi te zemlje to priznale. Pogotovo one uspešne zemlje. Da li u drugim reformskim timovima nije postojala podela posla? Teško je poverovati i u to. Da li u drugim reformskim timovima nije bilo saradnje? Ni u takvu pretpostavku ne verujem. Ništa znaèi što se tvrdi nije specifièno. Pa, u èemu je ta naša specifiènost? Poslušajmo još jednom profesora, specifiènost je u logistici jer je formiran reformski tim u kome je postojala saradnja i podela posla. Naša specifiènost, koje nema, je u logistici, koju svi imaju, da se formira reformski tim, koga su svi formirali, u kome postoji podela posla, jer svi timovi dele posao i dobro saraðuju. Kakva je tu specifiènost? Vidite li vi neku specifiènost? Meni je samo specifièna izvrnuta logika profesora politièke ekonomije. Ta izvrnuta logika dolazi iz prepotentne potrebe stratega neuspešnih reformi da se ponovo nametne u nastavku isto takvih reformi. Nema preispitivanja. Nema pokajanja. Nema nikakve rasprave. Logistiku ne treba menjati. Tim je specifièan i radi sve ono što rade sve reformske vlade u svetu. Donatori æe podržati takav tim. To je naša zaista neobièna specifiènost. Donatori podržavaju neuspešne. Verovatno zato što je cilj reformi tržišno privreðivanje i održiv razvoj. Profesor je zadužen za logistiku, »dok je politièki lider tog tima bio Zoran Ðinðiæ«. Razišli su se posle neuspešnih predsednièkih izbora. Politièki lider reforme nije dovoljno podržao predsednièkog kandidata. Zbog toga je, po mišljenju predsednièkog kandidata, izgubio. Zato se naljutio i stvorio svoju nevladinu stranku. To je uradio samo da bi reforme uspele.

Na kraju, pristao je da se kandiduje za predsednika. Njega prošlost ne zanima, raskinuo je davno sa istorijom. Pokušaj da se kroz predsednièku kampanju približi narodu, koga se iznenada setio, nije mu uspeo. Krivac za to je bio politièki lider promena koji nije trpeo konkurenciju pored sebe. Politièki lider je hteo sav uspeh reforme da uzme za sebe. Predsednièki kandidat je to shvatio posle izbora. Posle tragiènog dogaðaja, otišao je u svom saznanju korak dalje i razmislivši o svemu priznao »èak i u njegovo vreme bilo je jasno da politièka podrška za reforme polako slabi«. Njegovo vreme odnosi se na prošlo vreme kada je politièki lider promena bio neprikosnoveni autoritet. Profesor politièke ekonomije i tadašnji potpredsednik Savezne vlade sada tvrdi da je èak i u to vreme bilo jasno da politièke podrške za reforme polako slabe. Zašto kaže polako? Ko je polako slabio politièke reforme? Predsednik novoformirane stranke neæe da kaže. Neæe nikome da se zameri jer mu trebaju glasovi buduæih biraèa. Ali, patetièno mudruje: »Sa njegovim tragiènim odlaskom desio se jedan neoèekivani obrt«. O kakvom to obrtu želi da govori profesor? Zar je tragièna smrt lidera reformi donela neverovatan obrt? »Nada u reforme je obnovljena iako glavni politièki promoter nije tu«.

Neverovatno! Ne mogu da verujem da jedan predsednièki kandidat koji sebe veæ vidi na nekoj meðunarodnoj funkciji u svetu ima kuraži da napiše ovakve reèi. I to taèno na dan sahrane stradalog promotera reformi. Ni sedam dana nije prošlo dok je uvaženi profesor pisao svoje formule za novi uspeh reformi. Neprimerno za nekoga ko hoæe da se distancira od prošlosti i teži da nas uvede u globalni svet. Ni najzaostaliji primitivac u našoj balkanskoj provinciji ne bi se tako necivilizovano poneo. I on zna šta i kad treba da kaže. Mera neka mora da postoji. Nisam za to da se stvara novi kult, kako to neuspešno pokušavaju njegovi testamentirani jednopartijski sledbenici, ali nisam ni za to da njegovi dojuèerašnji poslušnici lešinare odmah posle smrti promotera reformi. Zašto mu nije rekao dok je bio živ da reforme gube politièku podršku? Zašto je tako uporno tražio njegovu podršku? Zašto ga nije zaustavio na tom tragiènom putu? Nismo mi, koji smo kritikovali reforme i njenog pragmatiènog lidera i opominjali da nametnuti put promena nije dobar i da treba stati, doprineli tragediji, kako nas danas optužuju svi nezabranjeni mediji, veæ oni koji su urušili institucije svojom nesposobnošæu i neodgovornošæu dozvolivši da se gnusni zloèin dogodi. Nisu kritièari reformi, posle svega sedam dana od sahrane, napisali da je nada u reforme obnovljena iako glavni politièki promoter nije tu, Bože me saèuvaj kao da se ustreljeni èovek negde provukao pa se otvorio novi prostor za nastavak reformi, što je, morate priznati prilièno morbidno i specifièno tumaèenje, veæ su èlanovi njegovog najužeg logistièkog tima, u kome je, kako smo proèitali, postojala podela posla i dobra saradnja, preko noæi napravili neoèekivani obrt, potpuno specifièan za našu pseudoelitu i napustili dobru saradnju sa promoterom reformi tvrdeæi, sad veæ u njegovom nasilnom odsustvu, da je nada u reforme obnovljena.

Kakva nada gospodine profesore? Èovek je ustreljen u sred bela dana. Ubijen je predsednik srpske Vlade u dvorištu vladine zgrade, okružen telohraniteljima, preciznim snajperskim metkom na udaljenosti od svega 184 m èiste vazdušne linije. Ubijen je jer je u toj lažnoj podeli posla uzeo najteži deo tereta na sebe, sve teške odluke je nesmotreno i suludo sam donosio, ubijen je uz neverovatnu logistièku podršku organizovanog kriminala, dok dobre i logistièke saradnje nije bilo u reformskom timu na relaciji policija – tužilaštvo – sudstvo, ubijen je uprkos, silnim najavama i pretnjama o vozaèu kamiona koji, po mišlenju pokojnika, vežba na auto-putu vožnju presreæuæi kolone vozila državne delegacije, ne vredi trošiti reèi jer je sve toliko glupo i šarlatanski površno da ne ulazi u ozbiljnu raspravu o propustima reformskog tima, ubijen je, dakle, i sahranjen da bi njegovi najbliži saradnici iz tima napisali da je nada u reforme obnovljena. Zar mora èovek da nesretno strada da bi se ta nada obnovila? Kakve su to reforme koje bude nadu posle smrti svog glavnog politièkog promotera? Koliko još ljudi treba da strada da bi reforme uspele?

Šta je to uspeh? Da li je to onaj cilj prikriven sredstvima ili je cilj naše specifiènosti u kojima dobra saradnja završava smræu lidera na ploèniku da bi se probudila nova nada? O èemu se ovde radi? Ko je pobrkao sve principe i moralne obzire? Ko ne poštuje pravoslavne obièaje? Ko ne poštuje elementarnu logiku? Ko hoæe da nas sludi u ovom sluðenom i vanrednom vremenu? Ko nam to nudi nekakve šanse i formule preko tragiène smrti svog reformskog lidera? Znam da živimo u prokletom svetu gde sredstva zamenjuju prave ciljeve, ali ne pristajem da služim tom uspostavljanju besèašæa i nemorala. Ne pristajem da uæutim pred nekim ko je izgubio svaku meru i ne zna da razdvoji bitno od nebitnog. Ne zna ili neæe, pitanje je koje tek treba rešiti. I umesto da se zaustavi, umesto da stane u tom svom nemoralnom poniranju, umesto da uæuti, èovek buduænosti, èovek po meri meðunarodne birokratije, preziruæi prošlost i istoriju, nemajuæi stida, nastavlja dalje da iznosi svoje šanse i formule: »Da bi se ta nada materijalizovala, reformski tim mora da ostane na okupu, na jedan ili na drugi naèin. Tako æe srpska formula imati i dalje šanse da radi«.

To nije srpska formula, gospodine profesore! Nismo mi Srbi takvi kakvim hoæete da nas prikažete. Nama prošlost i istorija mnogo znaèi. Èuvamo sopstveno predanje samo zbog toga što neki uporno pokušavaju sve naše nade da materijalizuju na jedan ili drugi naèin, shodno svom politekonomskom pogledu na svet, a politekonomisti gledaju na svet iz ptièije perspektive, evo jedne sjajne krležijanske metafore, a svi znamo da je u ptica mozak mali. Dakle, posle neoèekivanog obrta probudila se nada u reforme i to je prava prilika da se materijalizuje, zašto baš ta reè, upravo probuðena nada, jer samo njena materijalizacija može zadržati reformski tim na okupu. Tako je profesor politièke ekonomije i ljubimac proevropske Srbije skinuo sve maske sa reformskog tima, maske su pale vièe ministar policije i ne pomišlja da kovertira ostavku jer i on materijalizuje nadu i konsoliduje svoje reformske ciljeve. Neoèekivani obrt je pružio šansu mnogima. Treba biti vešt i pragmatièan, kao što je to radio ideolog vulgarnog pragmatizma, i ponuditi naivnoj srpskoj javnosti novu spasonosnu formulu. Naravno, formulu nude isti oni ljudi koji su nas do tragedije doveli, ali oni ne priznaju da su krivi, oni su radili svoj deo posla, njihova specifiènost je da se zbog neiskustva previše ne mešaju u taj posao, veæ èekaju da im neoèekivani obrt pruži novu šansu. I to uvaženi profesor nazove pompezno »Šanse srpske formule« koju svi mi ostali, primitivci koji veruju u prošlost, istoriju, tradiciju, moral, pravoslavlje, prijateljstvo, odanost i meru vrednosti, koji ne brkamo ciljeve i sredstva, nismo specifièni da se radujemo što je Srbija na naslovnim stranama i ne razmišljamo o novoj donatorskoj konferenciji u senci tragiènog ubistva, ne smejemo se, grlimo i ljubimo pred skupštinskim kamerama da bi proslavili, svega tri dana posle sahrane, ustolièavanje nove formule koja uvodi vanredno stanje da bi se obraèunala sa svima koji suprotno misle jer je to nužno da bi se ojaèale institucije.

Svi smo mi, dakle, koènièari reforme i oni koji Srbiju vuku nazad, dok malograðanski bilten Vlade objavljuje proevropske tekstove, upakovane zajedno sa kesicom nes kafe, bivšeg potpredsednika vlade i predsednika nevladine stranke, èoveka promena, vizionara i stratega, koji materijalizuje tragiènu smrt zbog uspostavljanja tržišne privrede i održivog razvoja, èiji su cilj probuðene nade i obnovljena podrška tragiènom odlasku. Podrška reformama potièe iz neoèekivanog obrta koji jasno obnavlja specifièni reformatorski tim koji se ne razlikuje po merama koje se preduzimaju u drugim zemljama, veæ po specifiènoj logistici koja je slièna svim formiranim reformskim timovima u kojima postoji podela posla i dobra saradnja izmeðu tragiènog odlaska i neoèekivanog obrta, saradnja koja ujedinjuje sve ciljeve u èvrstu ruku kako bi došlo do stabilizacije vanrednog stanja pošto proevropska Srbija traži šanse i formule, dok pije nes kafu, zato i zabranjuje analitièare i kolumniste, koji ništa ne piju jer ih linèuju, proevropljani materijalizuju istoriju, prošlost, nadu i neoèekivane obrte kako bi svako za sebe izvukao pouku šta da radi, da bi nevladine snage u usponu ponovo kandidovale uvaženog i civilizovanog èoveka promena da nas, posle svih tragedija i složenih odnosa, uvede u bolju buduænost, taènije da nas što više udalji od neoèekivane prošlosti i istorijske podele posla.

To su ciljevi specifiène logistike.

To su šanse srpske formule.

Jeste li razumeli?

Ako niste, šta da se radi?

Beograd, 23.03.2003.god.