Početna Sadržaj Osvetljenja Zlatno doba Demokratske stranke

Zlatno doba Demokratske stranke

601
0

Danas 20 godina od obnavljanja Demokratske Stranke, Srbija nikada, sa stanovišta demokratskih principa i vrednosti, nije bila na višem nivou razvoja, ovo je jedan od glavnih akcenata u govoru Predsednika Republike i Demokratske Stranke na proslavi dve decenije od obnavljanja delovanja ove političke organizacije. Nedavno se takođe mofgla čuti ocena da Srbija danas podseća na onaj period iz prve decenije 20 veka koje se smatra zlatnim dobom srpske demokratije. Koliko ove ocene zaista odgovoaraju realno dostignutom stepenu demokratskog razvoja u Srbiji i stvranom poštovanju demokratskih vrednosti i principa. Da li danas zaista živimo u novom zlatnom demokratskom dobu.
Verovatno da vladajuća nomenklatura Demokratske stranke veruje da u našem društvu cveta demokratija i deluju demokratske institucije i očigledno da ih je teško pokolebati u ovakvom njihovom uverenju. A kako stvarno izgleda poštovanje demokratskih principa i vrednosti možemo videti na mnogobrojnim primerima koji nam govore upravo suprotno. Izveštaj revizorske komisije,komisije za kontrolui monopolskog položaja, nepoštovanje tenderskih procedura, nedodirljivost javnih preduzeća, snažno delovanje partijske države, veliki nedostatak poverenja u Parlament i vladu,gubljenje demokratskog legitimiteta, medijska blokada i nedovoljan uticaj javnostri, koncentracija vlasti u rukama Predsednika republike,otvorena sprega tajkunskog kapitala i vlasti, rastuća korupcija i rušenje osnovnih moralnih vrednosti, sve su to pokazaelji da smo veoma daleko od ocene da živimo u novom zlatnom dobu demokratije. Naprotiv, pre se osnovano može reći da se u našem društvu veoma teško grade i uspostavljaju demokratske ustanove i institucije. I to naročito kada se sagleda ukupna socijalno ekonomska situacija u našoj zemlji opterećena velikom stopom nezaposlenosti, katastrofalnim učincima pljačkaške privatizacije, siromaštvom i socijalnom degradacijom sve većeg broja ljudi. Ove očigledne činjenice i ne ulaze u ocenu o najvišem stepenu razvoja demokratskih vrednosti i principa. Za ovakvu nepovoljnu situaciju presudnu odgovornost snosi i vladajuća Demokratska stranka koja ni ovu priliku nije iskoristila da iskorači iz svog samoo bmanjivačkog marketinškog kruga i upornog isticanja političkog pragmatizma kao univerzalnog i svevažećeg političkog principa. Zato se sa pravom može postaviti pitanje šta je stvarni politički i ideološki identitet Demokratske stranke i koliko se u njenim redovima poštuju demokratski principi i vrednosti. Na ovu dilemu pokušao je da odgovori predsednik Političkog Saveta DS Dragoljub Mučunović. “Naravno da ne bežim od kritike, ali priznajem da u stranci nemamo dovoljno debate. Kada je reč o manama u svakoj stranci na vlasti se dešava da u nju pohrle ljudi kojima je samo do vlasti ili profita. DS je postala veoma masovna i nije tako lako kontrolistai sve aspekte njenog delovanja. Zbog toga je i predsednik DS Boris Tadić govorio o centralizaciji“. Ali zašto u Demokratskoj stranci ne da ne postoji dovoljno debate već nema uspostavljenog stalnog kritičkog dijaloga i ozbiljnog demokratskog učešća članstva u donošenju ne samo kadrovskih već i programskih odluka. Kolika je odgovornost upravo Političkog Saveta što u stranci odavno ne vri život ideja a preovlađuje tehnokratsko mišljenje da stranka ne može da funkcioniše kao debatni klub već isključivo kao politička mašinerija za održavanje na vlasti . Zato se i ne treba mnogo čuditi što su mnogi pohrlili u vladajuću stranku. Efektivnas brana za ovakvo real-političko ponašanje ne postoji jer ako je osnovno merilo kadrovskog napredovanja u stranačkoj nomenklatiru postalo podaništvo i poslušništvo onda je sasvim prirodno što se u Demokratskoj stranci odigrava velika koncentracija vlasti i moći u veoma uskom funcionerskom i oligarhijskom krugu. O tome jasno svedoči i odgovor Dragoljuba Mičunovića na konstataciju da je javnosti nezamislivo da bi Boris Tadić na predstojećoj Izbornoj Skupštini mogao da ima protivkandidata. Nije ga imao ni 2006 godine . Šta to govori o stranci. “ Dok je on na mestu predsednika države bilo bi iluzorno tražiti mu konkurenta za mesto čelnika stranke, jer je Tadić pokazao uspešnost osvajajući izbore i napredujući u popularnosti. S druge strane, ukoliko bi se pojavio neko ko bi u stranci imao veći uticaj, to bi značilo smanivanje autoriteta predsednika. Nije sporno da će Tadić dobiti najviše glasova. Ne mogu da predpostavim da bi neko drugi dobio više glasova od njega. Za sad nisam video da neko namerava da se kandiduje i pokuša da zameni Tadića“. Ovakav stav vodećeg ideologa Demokratske stranke zaista mnogo govori o stanju demokratskih odnosa unutar ove organizacije, jer unapred proglašavati rezultate strančkih izbora i nedodirljivost aktuelnog stranačkog vođe upravo predstavlja negiranje uspostavljene demokratske procedure čije poštovanje čini osnovni uslov za funkcionisanje osnovnih demokratskih principa. Uspostavljane neprikosnovenosti i neupitnosti aktuelnog stranačkog lidera i političko-interesne grupacije okupljene oko njega predstavlja negairanje mogućnosti za demokratsko odlučivanje u ovoj političkoj organizaciji. Upravo se to dans dešava unutar Demokratske stranke čiji predsednik velikom koncentracijom moći i odlučivanja otvara prostor za dodatnu stranačku oligarhizaciju i poništavanje mogućnosti za ostvarivanje kritičkog i kreativnog programskog dijaloga kako bi se jasnije odredio jasniji i određeniji politički i ideološki profil vladajuće stranke. Ona je i nastala kao težnja vodećih intelektualaca da se u našem društvu stvore demokratske institucije i afirmišu principi pravne države. Danas u Demokratskoj Stranci se gotovo i ne čuje a i ne ceni previše glas vodećih kritičkih intelektualaca , oni se tretiraju kao nužno zlo, a ponekad budu okupljeni i to vreme izbornih kampanja klako bi svedočili o idejnoj snazi Demokratske stranke koja realno više ne postoji. Sada su neka druga politička vremena u kojma nema mesta za ljude koji postavljau „nezgodna „ pitanja i traže jasne i određene odgovore.

Funkcioneri Demokratske stranke često je svrstavaju u neku vrstu levog socijal-demokratskog centra , bez obzira što se to u našoj političkoj praksi teško može jasno prepoznati. Dragoljub Mičunović je svestan ovog programskog i idejnog izazova. I on daje svoj specifičan odgovor u kome možemo prepoznati političku hipokriziju kojom se služe funkcioneri DS. “Velika je socijalna nejednakost i to naše društvo konstantno puni „elektricitetom“. Država se i oprezno ponaša prema tajkunima, stvara milje u kojem su oni „ negovani“ i „maženi“. DS ima zadatak i odgovornost da pomogne slojevima koji su ugroženi ekonomskom krizom i lošim privatizacijama“. Državu Srbiju vodi danas Demokratska stranka kao stožerna stranka vladajuće koalicije te logično proizlazi da upravo ona neguje i mazi tajkune . A to što DS ima istorijski zadatak i odgovornost za rešavanje socijalne i ekonomske krize slaba je uteha za stotine hiljada siromašnih i socijalno deklasiranih ljudi. Govoriti o lošoj privatizaciji u vreme kada sve više prevladava mišljenje da se radi o katastrofalnim i razornim posledicama privatizacije spada više u domen prigodne političke retorike nego što govori o iskrenoj i stvarnoj nameri oligarhijske elite DS da se suoči sa rastučim socijalnim nezadovoljstvom sve većeg broja ljudi.

Proslava dve decenije obnavljanja delovanja Demokratske stranke označila je vrhunac njene moći ali upravo su ti trenuci političkog trijumfa jedinstvena prilika za kritičko preispitivanje njene dalje političke i programske orijentacije i prevazilaženje oveštalih svečarskih političkih floskula o DS kao jedinom garantu modernizacije i evropeizacije Srbije. Proći će mnogo vremena dok naša zemlja dostigne visoki stepen razvoja demokratskog života i demokratskih institucija a osnovni preduslov da se to desi je razgradnja partijske države i stvaranje uslova za funkcionisanje izvornog političkog pluralizma i kritičkog dijaloga u društvu. .

 

8 Februar 2010 Marinko M. Vučinić