Početna Sadržaj Priče ZEMLJACI

ZEMLJACI

1706
1

Naš narod mogu da prepoznam bilo gde u svetu.

Kada kažem naš narod mislim na sve naše zemljake.
Zemljaci su svi oni koji su nekada živeli u zajedničkoj nam državi.
Nije važno koje su oni vere, ali južni Sloveni se svuda prepoznaju.

Zemljaci naši se razlikuju od Čeha, Poljaka, Slovaka i Rusa.
Koji su isto Sloveni, ali imaju nešto što ih razlikuje od zemljaka.
Mi imamo nešto posebno.
Nešto što pripada samo nama i našem podneblju.

Ja to prepoznajem.

Mnogi moji prijatelji mi nisu verovali.
Smatrali su da grešim i da je to moje stanovište isuviše prepotentno.
Morao sam da im dokažem da sam u pravu.
Pristao sam i opkladili smo se u večeru.

Sve se dešavalo u Parizu u leto 1991. godine.
Krenuli smo od Trijumfalne kapije prema Trgu Konkord.
Čuvenim Jelisejskim poljima.
Moj zadatak je bio da dokažem svoju teoriju u praksi. Na ulici.
Odnosno, morao sam u toku naše šetnje da prepoznam zemljaka, da mu priđem i da ga oslovim.

Nisam smeo da napravim grešku.
Tvrdio sam da mogu da prepoznam zemljaka u gomili drugih nacija.
Greška je bila isključena.
Imao sam samo jedan pokušaj.

Krenuli smo niz bulevar.
Dan je bio predivan i bulevar je bio prepun ljudi.
Tadašnji Paris je još uvek mirisao na ono vreme kada je Desanka Maksimović, mlada srpska pesnikinja, došla u Pariz o trošku kraljevske srpske vlade.
Na pitanje ministru kulture, šta treba ona da radi u Parizu, on joj je odgovorio:

„ Gospođice, udišite Pariz!“

To vreme je, nažalost, danas umrlo u Parizu.

E, ja sam tako udisao Pariz i tražio zemljaka.
Morao sam da dobijem opkladu.
Nikada me moji osećaji nisu prevarili.
Problem je kada razum pokori osećaje.

Naša šetnje nije dugo trajala.
Posle stotinak metara video sam zemljaka.
Prišao sam mu i oslovio ga : „ Đe si zemljače?“
Usledio je brzi odgovor : „ Đe si moja zemljačino?“

Tako sam dobio večeru.
Koja me nije interesovala.
Više mi je imponovalo što se moja teorija u praksi dokazala.
Bio sam ponosan na sanog sebe.

Kako prepoznati zemljaka?

Naš svet je ubedljivo najlepši primerak ljudskog roda.
I muškarci i žene.
Lepi ljudi!
Ako mi ne verujete, sedite u nekoj prestonici i posmatrajte ulicu.
Videćete da sam bio u pravu.
Ako mi ne verujete, pitajte strance koji dolaze kod nas.
Oni će vam to potvrditi sami, zapanjeni lepotom našeg sveta.

Naš zemljak ima ljudske oči.
Tople i nasmejane.
Vesele i vrcave.
Oči koji govore o naivnosti čiste duše.

Naš zemljak ima blago lice.
Nežno.
Umiljato i produhovljeno.
Lice koje je ogledalo njegove duše.

Naš zemljak se smeje široko i otvoreno.
Punim plućima.
Iskreno.
Smeje se detinje srdačno i zarazno.

Naš zemljak priča glasno.
Preglasno.
Priča zbog sebe i za sebe.
Priča jer ne može da se obuzda.

Naš zemljak se ljubi strastveno.
Grli snažno.
Rukuje dugo.
I udara po ramenu da vam pokaže prisnost.

Naš zemljak jede sočno.
Liže prste.
Mljacka i srče.
Jede obilato.

Naš zemljak ne može da se ukalupi.
Ne podnosi diktaturu.
Prezire moćne i ruga se bogatima.
Plače za sirotinjom i sprda se sam sa sobom.
Naš zemljak je ubeđen da je odličan političar.
Mada se ne razume u politiku.
Politički ološ ga vuče za nos.
Ali oni to kasno shvate.

Naš zemljak je naivan i povodljiv.
Naprasit.
I ne zna timski da radi.
Misli da može sve sam. I zato stardamo.

Naš zemljak ima mane jer je čovek.
Nije robot.
Nije kompjuterski broj.
Našem zemljaku ništa ljudsko nije strano.

Ni ogovaranje.
Slatka moja.
Samo da ti kažem.
Nešto u poverenju.

Naš zemljak je poslednja odbrana čoveka pred mašinom.
Volim našeg zemljaka.
Sa svim njegovim manama.
Kakav je takav je, ali je još uvek čovek.

Beograd, 29.04.2015.