Početna Sadržaj Reagovanja VOĐA

VOĐA

999
0

VOĐA

Branko Dragaš, 24.03.2014

Svedok sam narastanja kulta Vođe. Bio sam mlad  bankar u Jugobanci, kada sam se 1988 sukobio sa Miloševićem na jednom sastanku bankara iz Srbije. Milošević je tada bio glavni šerif  komunista Beograd. Čovek u usponu. Stambolićev miljenik i naslednik koji se pripremao, kako mi je kasnije moj prijatelj Ivan Stambolić priznao, da zameni njega i da modernizuje komunističju partiju i Srbiju. Tada se to smatralo istim zadatkom.

Na tom sastanku bankara sam prvi put video Miloševića. Nisam ništa znao o njemu, osim da je jedan u nizu komunističkih birokratskih aparatčika. Način kako je ušao, kako nam se obratio i to što je govorio zaprepastilo me je i iznerviralo. Nisam mogao da verujem da pred sobom imam zatucanog komunistu, koji je izašao iz staljinističkog šinjela. Pošto niko nije smeo ništa da mu kaže, sasuo sam mu javno sve u lice. Video sam da je bio zgranut. Nije to očekivao. Bilo mu je strašno neprijatno. Pohvalio me je i pozvao da sarađujemo. Odbio sam. Osećao sam prezir prema tom liku. Osećao sam da će taj političar da upropasti Srbiju.

Nikada se više nisam sreo sa njim. Imao sam dosta poziva od njega. Sve sam odbio. Jednostavno, taj čovek nije pripado mom svetu. Osetio sam ga da jen totalitarista i počeo da upozoravam srpsku javnost. Mislim da sam jedan od prvih koji je to javno govorio. Opominjao. Naslućivao sam šta se dešava i kako će se to sve završiti. Berlinski zid je srušen i nastalo je novo doba. Milošević to nije razumeo.

U Pionirskom parku sam stajao ceo dan do dva sata posle ponoći sa Srbima sa Kosmeta i slušao njihovu žalosnu priču. Bilo nas je svega desetak ljudi iz Beograda. Okružila nas je policija. Specijalci. Beograđani nisu smeli da izađu na ulice da podrže svoju braću sa Kosmeta i da se usprotive zločinu nad njima. Beograd je ćutao. Srbi sa Kosmeta su ubačeni u autobuse i vraćeni na Kosmet. Policija nas je popisala i pustila kućama. Nisu nas uhapsili. Ulice su bile te noći prazne. Beograd je spavao. Vratio sam se peške u Zemun. Poražen i očajan.

Sledeće godine na Gazimestanu je bilo milion ljudi . Srbi su dobili  Vođu.

Vođa je obećavao utopiju. Vođa je obećavao šveski standard, brze pruge, Europolis na vodi, sve Srbe u jednoj državi i Kosmet u sastavu Srbije. Građani su poverovali u utopiju. Građani su ustoličili Vođu i preneli svoj građanski suverenitet na njega. On je mogao da odlučuje u ime svih građana. Bila je to tragična pogreška građana Srbije.

Pisao sam. Govorio. Bunio se i protestovao na ulicama. Nije vredelo.Onda smo počeli da pravimo opoziciju Vođi. Uveden je višepartijski sistem. Postao sam privatnik. Predsednik banke. Finasirao opoziciju. Odnosno, Demokratsku stranku. Ona mi je bila bliska. Naročito zbog Borislava Pekića.

Na prvim višestranačkim izborima decembra 1990 sam očekivao da narod neće nasesti na laž, prevaru i obećanje Vođe. Očekivao sam pobedu opozicije. Kupio sam tek tada televizor, da bih mogao da pratim izbore. Pre toga, nisam hteo da gledam narastanje Vođe. Odbijao sam da učestvujem u tome.

Višepartijski sistem je trebao da sruši kult Vođe. Nisam bio član stranke, ali sam bio uključen u kampanju protiv Vođe. Nastupao sam samostalno, kao stručnjak i rodoljub. Spremio sam se da proslavimo pobedu opozicije. Verovao sam u sigurnu pobedu. Nadobudni i lažni Vođa odlazi na smetište istorije kao običan pajac i šarlatan.

Rezultati su bili šokantni. Vođa je dobio – 2.387.587 glasova i 194 poslanička mesta u Skupštini. Bio sam ubijen u pojam. Danima nisam mogao da dođem sebi. Šta nam se to dogodilo? Zašto je narod glasao za Vođu? Zašto je poverovao u laži, obećanja i utopiju? Zašto su građani glasali protiv sebe?

Nisam razumeo.
Građani su tražili – utopiju!
Dobili su : ratove, krv, razaranje, mrtve, ranjene, iseljene, hiperinflaciju, siromaštvo, sankcije i NATO bombe.

Posle toga  znate šta se sve  dogodilo.

Na izborima u martu 2014, novi Vođa je dobio – 1.727. 444 glasova  i 158 mandata. Mnogo manje nego njegov idol iz devedesetih godina, ali dovoljno da bude Vođa. Opozicije konačno nema u Skupštini. Takvu lagodnu poziciju nije imao ni Milošević.

Vođa je obećao : arapske pare, Beograd na vodi, zapošljavanje, bolji život, iskorenjivanje korupcije i ulazak Srbije u EU.

Vođa je obećao – utopiju!

Građani su mu poverovali i dali mu neograničenu vlast. Građani su sami sebi uskratili svoj građanski suverenitet i svoju slobodu u korist jednog čoveka. Vođe. Tako smo se, posle 24 godine od uvođenje demokratije, vratili na početak. Umesto da jačamo građanske institucije, zakone, demokratske principe i republikansko uređenje države, građani su se uplašili i potražili spas u kultu novog Vođe.

Pisao sam i opominjao. Godinama unazad. Sve sam činio da probudim građane iz apatije. Na kraju, pristao sam i da izađem na izbore. Na poziv prijatelja. Napravili smo – EKONOMSKI POKRET. Na izborima smo dobili – 0,31% Svega 2.483 građanina je podržalo našu listu. To je realnost. Sve ostalo je – utopija.

Vođa ima danas mogućnost da radi šta hoće. Niko mu više ne smeta. Nema ni opoziciju. Zbrisao ih je u svom naletu da osvoji svu vlast. Između Vođe i naroda više nema nikoga. Vođe je to tražio i to je dobio.

Srpska estradna inteligencija veliča Vođu. Kažu, dobio je priliku, neka je sada iskoristi. Zatvaraju oči pred kultom ličnosti. Zatvaraju oči pred nedemokratskim izborima. Zatvaraju oči pred kampanjom kojom je Vođa okupirao medije. Ništa im to ne smata. Vođa je ustoličen. Slave ga estradni malograđani i čekaju svoje sinekure. Neka Vođa sada vodi narod u svetlu budućnost.

A šta ako se to ne desi?
Šta ako sa ovakvim Vođom nema svetle budućnosti?

O tome se danas ne piše.
Javnost ćuti.

Šta mi da radimo?

Ko veruje u Vođu i  ko veruje u utopije, treba da se priključi pobednicima. Tako će ostvariti neke svoje materijalne interese. Lični interesi treba da pobede interes zajednice.

Moj problem je što ne verujem u vođe. Naime, smatram da jedan  čovek ne može Srbiju da spasi iz ove propasti. Nije bitno kakav je to čovek. Jednostavno, jedan čovek ne može da reši sve ove naše  nagomilane probleme.
Ne verujem ni u ponuđenu utopiju. Mislim da je sve to laž i obmana.

Igrom slučaja, znam i ovoga Vođu.
Nazvao me je jednog dana 2002
Molio me je  da ga pripremim za jednu emisiju na RTS, gde je imao duel sa tržišnim talibanima Vlahovićem i Đelićem.
Pristao sam.
Ne zbog njega, jer mi on nije bio važan, nego zbog toga da neko iznese istinu o lažnim reformama.
Pripremao sam ga dva sata.
Nije mi se svideo.
Imao je nešto podaničko, ljigavo i neiskreno u svom prenemaganju.
Žudeo je da vlada.
Nije imao harizmu.
Pretvarao se i dodvoravao.
Sve je bilo neiskreno i namešteno.

Ne mogu da shvatim da su građani Srbije dali svu vlast tom čoveku.
Plaši me tolika količina vlasti u rukama Vođe.

Građani Srbhije su pogrešili na ovim izborima.
Mislim da će vrlo brzo videti da su bili u zabludi.
Savremena istorija nas opominje.
Moramo biti strpljivi, organizovani i međusobno povezani.

Dolaze strašno opasna vremena.
Utopija će se pretvoriti u surovu stvarnost.
Pripremite se za : otpuštanja, pad standarda, nemanje posla, inflaciju, slom dinara, finansijski slom države, kašnjenja u isplati penzija i državnih plata, pad penzija i plata, medijske cenzure, socijalni kriminal i raspad državnih institucija.

Ukoliko dođe do zaoštravanja odnosa Rusije sa EU i SAD, Srbija će proći kroz pakao.
Nove podele.
Novi istorijski sukobi.
Nove zablude.
I nove tragične odluke.

Pesimista sam?
Paničar?
Ne.
Samo realno iznosim šta mislim.

Treba li da prestanem da mislim?

Moji najbliži me mole da ništa ne pišem.
Misli, ali ne piši.
Plaše se za mene.
Prestani!
Ne piši!
Ne govori!
Opasna su vremena!
Vođa je opasan.
Na sve je spreman.

Potpuno razumem njihovu brigu.
Moraju i oni da razumeju mene.
Ne mogu da ćutim!

Beograd, 24.03.2014