Početna Sadržaj Komentari Vanredni izbori

Vanredni izbori

1238
0

Nakon svega, slede vanredni parlamentarni izbori. Kada je ugrožena demokratja jedini izlaz su – izbori. Ukoliko nema izbora, nagomilavaju se problemi i tada presuđuje – ulica. Ovoga puta smo izbegli ulicu. Vanredni izbori su nova prilika za demokratiju. Pisao sam u više navrata poslednjih godina da Srbiji trebaju učestali izbori. Poredio sam to sa periodom 1903-1914, periodom koji se naziva zlatnim dobom srpske demokratije, kada je u 5 održanih izbornih ciklusa 18 vlada promenjeno, tako da je prosek trajanja vlada bio 7,3 meseca. Odnosno, uzmimo kraći period 1903-1906, kada smo imali 6 vlada i kada je prosečno vlada trajala svega 165 dana. Dakle, moje mišljenje je da, nakon petooktobarskog prevrata, Srbiji odgovara da se održavaju učestalo vanredni parlamentarni izbori kako bi se sprečila skleroza političkog sistema, oličena u sprezi političke oligarhije i tajkuna.

Nažalost, poslednjih osam godina imamo na delu jedan nepromenjen neoliberalni koncept bez privrednog razvoja , koncept koji se zasniva na tome da bogati budu još bogatiji a siromašniji sve siromašniji, koncept koji je potpuno uništio privredu, koji je uništio institucije, utemeljio korupciju i kriminal i stvorio neraskidivu, gangstersku povezanost političkke oligarhije i tajkuna. O pogrešnom konceptu sam već sve napisao. Ali taj nametnuti i razarajući koncept se ne menja. Padaju vlade, menjaju se predsednici i ministri, menjaju se poslanici i odbornici, menjaju se direktori i članovi upravnih odbora javnih preduzeća, ali ne menja se pogrešan koncept. Građani su sve siromašniji, sve teže žive, nema vizije izlaska iz ove agonije, opšta je apatija i razočaranost, ali ti građani, opet, glasaju da se nastavi dalje sprovođenje istog koncepta. Građani glasaju za svoje samoubistvo.

Zašto je to tako? Razlog prvenstveno trebamo tražiti u tome da se vrši bezobzirna i bezočna manipulacija siromašnim, opljačkanim i uplašenim građanima. Mediji su pod kontrolom političke oligarhije i tajkuna i oni ne dozvoljavaju razvoj demokratije i slobodu tržišta. Ne dozvoljavaju otvoreno sukobljavanje suprotnih koncepcija. Modernijim rečnikom, političko tržište je potpuno monopolizovano. Monopolizacija političkog tržišta dovodi do toga da monopolisti ubiraju ekstra profite, dok građani u ponudi političkih koncepata nemaju mogućnost velikog izbora. Jedni isti ljudi nude jedno te isto. Kada ne mogu da biraju, građani konzumiraju ono što im je ponuđeno u jedinom političkom supermaketu.

A šta drugo? Često govore nezadovoljni građani. Koga drugog? Ko je taj? Gde su oni kad ih nema u političkom supermarketu? Navodim primer građana koji mi pišu i postavljaju pitanje: a gde ste Vi bili do sada i zašto Vaš koncept ne iznesite u javnosti? Uprkos mojim titanskim zalaganjima da odvratim sopstvenu naciju od samoubistva, uprkos tome što ih obrazujem pišući ovakve tekstove već tri decenije, uprkos mojim nastupima u svim dostupnim sredstvima informisanja, uprkos hiljadama održanih tribina, građani smatraju da ne činim ništa i da me nema jer me nisu videli na RTS-u. I oni su u pravu. Ljudi od struke, poput mene, ne mogu da dođu na javni servis jer su – opasni. Po koga su opasni? Po građane? Ne, nisu opasni po građane, nego su opasni po režim.

Svaki monopolista brani svoje političko tržište i širi iluziju da nema bolje ponude na tržištu. Tako se ubija demokratija i slobodno tržište. Demokratija je demokratija za one koji suprotno misle. Suprotno od vladajućeg mišljenja. Sloboda je uvek sloboda za one koji sumnjaju u proklamovanu slobodu. Slobodno političko tržište mora biti slobodno za sve političke ideje. Neka se obezbedi makar minimum prostora i vremena da neki drugi ljudi iznesu neke svoje političke ideje. Neka na političko tržište iznesu nove političke ideje.

Šta se time dobija? Razbijaju se monopoli političkih stranaka koje su za sebe prigrabile čitavo političko tržište. Širi se ponuda političkih ideja. Građani imaju veću mogućnost izbora. Društvo dobija neophodnu potrebnu dinamičnost. Vrši se demonopolizacija politike. Razbijaju se karteli političkih stranaka. Sukob političkih ideja vodi napretku truštva. Uništava se politički parazitizam i konvertitstvo. Politički život se ne odvija samo u okviru sektaških političkih stranaka, nego se proširuje na sve građane u društvu. Politika nije unosan biznis. Politika postaje odgovorna javna delatnost u interesu čitave zajednice. Političarima se mere postignuti rezultati i menjaju se kada ne ostvare interese građana. Birači glasaju na osnovu svojih interesa. Tako pobeđuju političke koncepcije koje donose najveće interese za najveći broj građana.

Ideologije u posmodernom društvu su mrtve. Umesto građana odanih navijača svojih političkih pulena, dobijamo građane koji biraju ponuđene političke koncepcije na osnovu ličnih interesa. A to je kvalitetna razlika. Jer građanin navijač glasa, mada njegov politički tim igra protiv njegovih interesa. Građanin navijač glasa iz odanosti. Glasa u čoporu. Glasa u stanpedu. Glasa u strahu. Glasa kako bi sprečili drugo krdo da pobedi. Glasa iz inata. Glasa protiv nečega, umesto ZA nešto svoje. Nešto što mu donosi lični ineres. Nešto što mu otvara put u bolji život.

Nažalost, političke oligarhije su uspele da izmanipulišu građane. Kada malo bolje pogledate naš politički život, jasno se vidi da jedni te isti likovi od 1990, na vlasti ili u opoziciju, manipulišu građanima, ostvarujući svoje lične interese. Imate, recimo, političke tipove koji nemaju nijedan radni dan van politike i koji nas godinama zasipaju jednim te istim glupostima. Imate političke profitere koji su bili životni marginalci, koji su došli iz teške provincije, koji su došli sa dna života, bivši magacioneri, kelneri, propali studenti, referenti odbrane, šibicari na ulicama, čuvari kafića i prevaranti preduzimači preko noći su postajali predsednici stranaka, premijeri, ministri, ambasadori i novi kapitalisti. U vreme kada je ogromna većina građana siromašil, političari su se enormno bogatili, jer je stvoren takav monopolizovan politički sistem.

Suština je da se promeni takav politički sistem. Zbog toga sam insistirao da se u društvima u tranziciji uvedu učestaliji izbori. Predlagao sam da se svakih 15 meseci održavaju vanredni parlamentarni izbori. Zašto? Smatram da svakoj vladi treba da damo godinu dana da pokaže šta zna. Nakon završnog računa, održavaju se izbori. Ako završni račun prihvate građani, ako vlada ima pozitivno poslovanje, onda građani podržavaju takvu vladu. Ako nema rezultata ili ako građani nisu zadovoljni postignutim rezultatima, građani obaraju vladu. Učestali izbori u tranziciji su nužnost. Učestali izbori su preventiva. Učestalim izborima se brani demokratija i sloboda tržišta. Učestali izbori su jedina garancija od bahatosti i korumpiranosti političara. Kada znaju da imaju četri godine mandat, onda oni imaju vremena za špekulisanje, nadajući se da će produžiti agoniju. Upravo to nam se desilo od 2000. godine. Ukoliko im se skrati mandat na godinu dana, tada moraju da se posvete radu jer godinu dana brzo prođe. Ne otvara im se nikakav prostor za manipulaciju.

Oslobođen javni servis je mesto sukobljavanja svih političkih ideja u društvu. A nove političke ideje dobijaju mogućnost da se predstave građanima. Utakmica političkih ideja donosi pobedu najboljih.

Nažalost, lažni reformatori, lažni legalisti, lažni nacionalisti i lažni eksperti su zloupotrebili demokratiju i slobodu tržišta. Već osam godina siluju demokratiju i slobodu tržišta neoliberalnim konceptom. Šok terapija bez anastezije je bolna za naše građane. Ta nasilna i necivilizacijska operacija se ne može izdržati.

I, eto, nije prošlo ni deset meseci i ponoćna, vampirska vlada Koštunice je pala. Polako, ali sigurno, dolazimo na to da će biti učestalih izbora. Biće ih jer nijedan životni problem u Srbiji nije rešen, dok su mnogi novi otvoreni. Biće ih je građani traže uporno nešto novo, dok im se nudi isti propali koncepti. Isti propali koncept nude isti ljudi. Nema promena dok se ne promene ljudi koji će ponuditi drugi koncept. Novi ljudi, novi koncept.

Zalažem se da se postave takva pravila igre da svi koji imjaju konkretan i operativan koncept izlaska iz ove agonije dobiju vremena i prostora da ga iznesu nezadovoljnim građanima. Zalažem se za potpunu demokratizaciju društva. Tražim otvaranje javnog servisa za sve nas koji imamo novi koncept za spas države i nacije. Tražim da se promene pravila igre i da se ograniči vreme i novac za kampanju političkih stranaka. Već smo videli na kakve finansijske mahinacije su spremne stranke. Kako verovati takvim strankama? Kako verovati strankama koji su na prošlim izborima uzele iz državnog budžeta više 750.000 evra? Tražim, dakle, da se promeni izborni sistem. Ukoliko se to ne uradi, a neće se uraditi, dobićemo gotovo istovetne rezultate. Dobićemo slične koalicije u okviru istog pogrešnog koncepta. Tako ćemo izgubiti novih godinu dana u našem razvoju. Onda će uslediti novi izbori. Novi izbori za još kraće vreme. I, ponovo, monopolizacija. Neće Kurta da zameni Murtu i obrnuti, nego će i Kurta i Murta da uzmu što se još uzeti može, sve dok raga ne lipsa.

A kad dođe do bankrota takvog monopolizovanog političkog sistema, dva miliona nezadovoljnih, siromašnih i nezaposlenih građana će biti na ulicama. Opominjem da je to realna opasnost i da se to može desiti u naredne tri godine. To je onada velika opasnost za pojavu nekog levog demagoga tipa Uga Čavesa. Ako hoćemo sve to da izbegnemo, nudim operativan Program za spas Srbije. Program koga nema nijedna politička stranka. Program koga delegiram za tržišnu utakmucu sa drugim programima. Pobednički program treba da sprovede Vlada nacionalnog spasa. U toj vladi ima mesta za sve. Ima mesta, gospodo poltičari, zato što je nevolja ogromna i nijedna politika stranka nije u stanju da sama ili u koaliciji sa odabranim strankama napravi istorijski zaokret. Istorijski zaokret ka otvorenom, demokratskom, slobodnom i bogatom društvu. Umesto svađe i inaćenja, nudim dogovor i saradnju. Umesto monopola političkih stranaka, istinsku demokratiju. Umesto kartela sektaških partija, slobodu političkih koncepcija. Umesto trulih koalicija, zdravu ekonomsku politiku, pokretanje proizvodnje i zapošljavanje građana. Umesto straha iz prošlosti, izvesnu budućnosti.

Građani će znati da odluče, ako im se pruži prava prilika. Zahtevajmo da stvore političke uslove za konkurenciju svih političkih koncepata. Građani onda neka presude. Ako pogreše sami će plaćati ceh svoje pogrešne odluke. I to je, takođe, demokratija.

Tabloid