Početna Sadržaj Osvetljenja Šta to slavi Hrvatska

Šta to slavi Hrvatska

949
0
SHARE

Obeležavanje 15 godišnjice Oluje kao vojno-redarstvene akcije hrvatske vojske koja je dovela do najvećeg egzodusa srpskog naroda u savremenoj Evropi nakon Drugog svetskog rata iskoriščena je još jednom u Hrvatskoj za odbranu pre svega zvaničnog državnog i nacionalnog stava , da je ova akcija bila legitiman vojni poduhvat u kojoj je Hrvatska oslobođena od okupatora i agresora.Bez obzira što je i u Haškom Tribunaliu ova akcija okarakterisana kao udruženi zločinački poduhvat koji je doveo do nezabeleženog etničkog čiščenja u Evropi , zvanična hrvatska propaganda i najviši državni funkcioneri ne odustaju od svog državotvornog stava o domovinskom i oslobodilačkom karakteru rata koji je vođen u Hrvatskoj na teritoriji koju su većinski nastanjivali Srbi.

I ovom prigodom najviši državni funkcioneri nezavisne hrvatske države Predsednik Republike Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader u svojim istupanjima glavne ocene su ciljano namenili da odgovore na optužbe iz Srbije o karakteru akcije Oluja.Iako su ocene date u Srbiji bile veoma omerene i korektno intonirane, one su izazvale viliki otpor i odijum u hrvatskoj političkoj javnosti.Zato je slanje poruke Srbiji bio njihov osnovni cilj , da srpskoj javnosti još jednom poruče da nemaju nameru da odustanu od svoje dobro poznate retorike o velikosrpskoj ideji , o srpskoj agresiji i okupaciji.Na ovaj način oni se u isto vreme obraćaju i svojoj javnosti i verovatno na taj način otvaraju predizbornu kapmanju služeći se retorikom devetesetih godina kada je na delu bila ogoljena anti-srpska propaganda i histerija.Očigledno je da će odnos prema preostalom srpskom narodu u Hrvatskoj, ratu u Hrvatskoj i ukupnim srpsko-hrvatskim odnosima biti jedna od ključnih izbornih tema i odrednica i u ovim predstojećim parlamentarnim izborima .

U svojim izjavama povodom obeležavanja godišnjice Oluje državni vrh Hrvatske ispoljio je apsolutno jedinstvo i jednoglasnost.Po njima je Oluja bila sjajno izvedena vojno-redarstvena akcija koja je najzad posle toliko vremena i dugotrajnih političkih sukoba rešila sve probleme Hrvatske jer je okončala pre svega njihov najveći istorijski problem i balast , dovela je do konačnog i definitivnog rešenja srpskog pitanja u Hrvatskoj.Jer nakon ove“ sjajne“ vojne pobede u Hrvatskoj je ostalo manje od tri posto Srba.Na taj način je ostvaren stari politički cilj najekstremnijih i najradikalnijih hrvatskih šovinističkih ideologa, da se konačno i za sva vremena stavi tačka na srpsko pitanje, a dosledno tome i broj Srba u Hrvatskoj dovede na zanemarljivu meru:Franjo Tuđman, kao priznati otac hrvatske države i nacije u svojim izjavama nije ni krio da baštini i zastupa upravo ovako zamišljen način rešavanja srpskog pitanja,u konačnom i radikalnom etničkom čišćenju Hrvatske od remetilačkih Srba koji su na svojim opancima doneli srpsku zemlju kako je to svojevremeno govorio tadašnji visoki funkcioner Hrvatske demokratske Zajednice i predsednik hrvatskog Sabora Stjepan Mesić.Zato i s pravom srpski zastupnik u hrvatskom Saboru Milorad Pupavac postavlja pitanje, šta se to slavi u Hrvatskoj kada se Oluja uzdiže u rang domovinske zahvalnosti i oslobođenja od agresora.Šta zaista slavi Hrvatska.Na ovo pitanje nam upravo mogu dati odgovor Stjepan Mesić i Ivo Sanader svojim izjavama na Kninskoj tvrđavi.Sudeći prema Vjesniku, osvrčući se na nedavne izjave srbijanskih čelnika o Oluji kao zločinu kojem je cilj bilo proterivanje Srba Stjepan Mesić kaže“Hrvatska je željela izlaz iz krize dogovorom, ali druga strana je nametnula rat.Bilo bi dobro da u Srbiji dožive katarzu i shvate gdje je planiran rat i odakle je vođen.Oni to moraju jasno i glasno reći, ne radi nas nego radi svojih građana.Nije dovoljno reći „To je napravio Milošević“.On sam nije mogao napraviti ništa.Oni koji su birali Miloševića i ratnu opciju moraju znati i da odgovaraju za posledice.Na našoj strani je bilo onih koji su činili nedozvoljene radnje no mi ih procesuiramo. Bilo bi dobro da Pupovac i drugi kažu istinu o Srbima u hrvatskim redovima koji su dali živote za Hrvatsku , a i na referendumu o samostalnosti najveći deo Srba glasao je za samostalnost“. Ivo Sanader se samo pridružuje ovakvim Mesićevim ocenama.“ 5 Kolovoza Hrvatsku čini ponosnom jer je Olujom dokazala odlučnost da sama riješi svoje probleme što svet cijeni.Očito u Beogradu još nisu shvatili da su oni počinili agresiju na Hrvatsku i držali gotovo trećinu njenog teritorija pod okupacijom skoro četiri godine.Dok Srbija ne shvati da je bila agresor, a da je Hrvatska imala pravo i dužnost braniti se , neće biti dobro.Radi same Srbije i njenih građana moraju se suočiti sa prošlošću i shvatiti da je Oluja bila opravdana oslobodilačka operacija na koju smo ponosni.Danas slavimo pobjedu isterivanja okupatora iz zemlje.Nečasne radnje se procesuiraju i one ne mogu baciti ljagu na „Oluju“ jer nema kolektivne krivnje već samo individualne Nitko osim nas neće pisati hrvatsku povijest i mijenjati povijesnu istinu.Danas smo samosvesvjesni, imamo čvrst međunarodni položaj i na pragu smo ulaska u EU i Nato.Što prije tamo uđemo bit ćemo sigurniji u to da nitko neće mijenjati povijesnu istinu“, kaže

Ivo Sanader koga naši građanski politički krugovi smatraju i veličaju kao predstavnika umerenog i reformskog krila Hrvatske demokratske zajednice.Ni Vladimir Šeks nije propustio priliku da se oglasi .U svojim izjavama on je još rezolutniji i određeniji. On je izjave iz Srbije ocenio kao guranje glave u pesak i pokušaj revizije i krivotvorenja istorije zbog unutrašnjopolotičkih prilika u Srbiji.“Oluja je bila i ostala najsvetlija stranica Domovinskog rata, oslobodilački akt slamanja terorističke prijetnje i terorističke tvorevine.Oluja je bila utemeljena i na rezolucijama UN-a a srpske ratne vođe su same natjerale Srbe na egzodus iz Hrvatske.Krivotvorenje povijesti da se radilo o zločinačkom pothvatu i protjerivanju Srba s ovih područja neće ugledati svjetlo dana“ Jasno je iz oviih izjava kao najznačajniji hrvatski državni funkcioneri zamišljau srpsku katarzu.Za njih je najvažnije da srpska strana prihvati kolektivnu krivicu za otpočinjanje rata u Hrvatskoj, jer suočavanje sa prošlošću pretpostavlja priznanje i prihvatanje kolektivne srpske krivice, to je stanovište ne samo ovih hrvatskih funkcionera.Nažalost, ovakve stavove dele i naši dežurni borci za ljudska prava i uterivanje istine o srpskim zločinima i suočavanje sa prošlošću.Oni se inače nisu ni oglasili ni jednim saopštenjem i reagovanjem povodom najvećeg egzodusa srpskog naroda posle Drugog svetskog rata.Oni su inače veoma aktivni i glasni kada treba da se oglase povodom drugih godišnjica .Verovatno se oni slažu sa stavom hrvatskih zvaničnika da su Srbi otpočeli rat u Hrvatskoj kao agresori i okupatori i da su nakon Oluje dobili šta su i zaslužili, pravedan izgon i etničko čišćenje, a da su Srbi sami sebe prognali sa svojih teritorija u Hrvatskoj , prateći slepo svoje ratne vođe, dok je hrvatska vojska samo počinila zanemarljive nedozvoljene i nečasne radnje proterujući srpsko stanovništvo. Reč zločin učinjen nad srpskim narodom u Oluji nije upotrebio ni jedan hrvatski funkcioner, jer bi to dovelo u pitanje domovinski i oslobodilački karakter ove akcije.Za proterane,etnički očišćene i brutalno ubijane srpske starce i civile rezervisano je samo spominjanje nedozvoljenih i nečasnih radnji. Ana Trbović je u tekstu Bolan podsetnik masovnog izbeglištva na veoma ubedljiv način govorila o ponašanju naših boraca za ljudska i građanska prava:“Ono što najviše poražava, međutim jeste slaba zainteresovanost pobornika ljudskih prva u Srbiji da se bave ovim pitanjem, kao i činjenica da najviše srpske diplomate ponekad ne smeju ni da razgovaraju sa političkim predstavnicima Srba iz okruženja.Zaboravlju da je borba za ljudska prava jedno od vodećih evropskih načela i da je borba za srpska prava istovremeno i borba za evropska prva.I EU zaslužuje kritike jer ne preduzima ozbiljne mere da promeni hrvatski odnos prema povratku Srba, već se za sada zadržava na pismenim opomenama, dozvoljavajući Hrvatskoj da uživa pogodnosti statusa zvaničnog kandidata za članstvo u EU“.

Mesić i Sanader nam i pored pismenih opomena rezolutno poručuju da Srbi moraju da dožive katarzu tako što će konačno priznati da su smišljeno organizovali i spoveli agresiju na nezavisnu Hrvatsku i da su kolektivmno krivi za otpočinjanje rata.Kolektivna krivica je inače rezervisana isključivo za Srbe .Jedino tako će Srbi moći da se suoče sa prošlošću i dožive katarzu, prihvatajući ocenu da je Oluja bila opravdana oslobodilačka operacija na koju su svi pravi hrvatski domoljubi ponosni.Treba ovom prilokom reći da je u Oluji učestvovalo 3oo.ooo hiljada dobro obučenih i naouružanih hrvatskih vojnika koji su imali logističku i konkretnu vojničku pomoć snaga NATO Pakta i pomoć jedinica iz Bosne i Hercegovine.Nasuprot ovim snagama nalazilo se dvadeset hiljada krajiških boraca koji nisu imali jasnu predstavo o strateškoj političkoj i vojnoj koncepciji rukovodstva Krajine. Odnos je bio sedam prema jedan, i to je taj oslobodilački pohod ponosne hrvatske vojske koja je koristila taktiku spržene zemlje i planiranog etničkog čišćenja.Ne treba propustitit da se kaže da je teritorija Republike srpske Krajine bila pod zaštitom Ujedinjenih Nacija.Pri tome niko od hrvatskih zvaničnika nije rekao ni jednu reč ljudskog saosećanja za proterane i brutalno etnički očišćene Srbe.Za njih su to bili i po svemu sudeći ostali agresori i okupatori koje je trebalo kako je to licemerno ali sasvim iskreno govorio Franjo Tuđman pozivati kao da ostanu, a činiti sve da se Srbi prognaju i nikad više ne vrate na srpske prostore na kojima su živeli vekovima.To je taktika primenjivana u Oluji i ona je dala rezultate kojima je bio zadovoljan Franjo Tuđman , napokon se ostvarila njegova politička vizija, Srbi u Hrvatskoj više nikada neće biti značajan politički i društveni činilac, najzad je rešeno srpsko pitanje.Franjo Tuđman u tim „oslobodilačkim“ danima nije krio svoje oduševljenje i ushićenost činjenicom da su Srbi napustili Hrvatsku.U tom oduševljenju ni tada a ni danas nije bio usamljen.

U svom poznatom i toliko puta oprobanom propagandističkom maniru hrvatski funkcioneri tvrde da je u toku sporovođenja i naročito nakon okončanja Oluje bilo sporadičnih nečasnih i nedozvoljenih radnji koje se procesuiraju ali domovinski i odbrambeni karakter Oluje se ne može i ne sme dovoditi u pitanje, jer se radi o već ustanovljenom i oblikovanom osnivačkom mitu nezavisne hrvatske države.Ovaj klasični politički mit je univerzalni aksiom u koji retko ko u hrvatskom političkom i društvenom životu sme posumnjati .Bilo bi interesantno da nam hrvatski funkcioneri kažu koliko je to individualnih počinitelja nečasnih i nedozvoljenih radnji procesuirano u Hrvatskoj. Kada se slavi isterivanje okupatora i agresora iz Hrvatske, u stvari se radi o perfidnoj i neprikrivenoj nameri da se obavi etničko čišćenje srpskog naroda koji je do 1989 godine bio konstitivni narod u Hrvatskoj, onda se svi moraju svrstati i postrojiti pod jedinu zastavu oslobodilsačkog i domovinskog rata.Premijer Hrvatske Ivo Sanader i Predsednik republike Stjepan Mesić ni jednom rečju nisu rekli da su prognani i etnički očišćeni Srbi bili građani Hrvatske koji su vekovima živeli na svojim etničkim prostorima, čak i glasali za nezavisnost Hrvatske i učestvovali u jedinicama hrvatske vojske , to su za njih pravedno i domovinski isterani velikosrpski agresori koji su okupirali trećinu hrvatske teritorije.Istoričar Vasilije Krestić je argumentovano u svojimm mnogobrojnim radovima pokazao kontinutet hrvatske politike čiji je cilj bilo konačno rešavanje srpskog pitanja , ali komentarišući tezu o srpskoj krivici za organizovanje i otpočinjanje rata u Hrvatskoj je nedavno rekao“Video sam mnoga hrvatska dokumenta i apsolutno odbijam tezu da su Srbi izazvali rat.Glavni cilj Hrvatske i Tuđmana je bio da putem rata dobije etnički čistu državu.Podsetio bih na Tuđmanovu izjavu da rata ne bi bilo da ga nismo hteli“.

Proslava 15 Godišnjice Oluje obeležena je i koncertom pevača Marka Perkovića Tompsona u Čavoglavama na kojem je bilo više od 50 tisuća ljudi.On je inače poznat kao otvoreni zagovornik proustaških stavova i etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske.“Srbi lažu, oni su takav narod.Ne mogu oni nas voljeti niti je to prirodno.Oni su naši vječni zakleti neprijatelji, povijest je to pokazala i stalno se to ponavljalo.Uostalom, zašto mi publika na koncertu ne bi vikala „Ustaše,ustaše“?Taj bi koncert mogao biti primjer svim političkim strukturama kako mladi mogu biti jedinstveni.Nema ničeg lošeg u mojem iznošenju desničarskih,ustaških uvjerenja.Ne treba zakonom zabraniti isticanje ustaških simbola u javnosti.Meni osobno ne smetaju ustaški simboli.Zašto bi mi smetali“. Kolona automobila na ulazu u ovo mesto bila je duga deset kilometara a u pratećim manifestacijama učestvovao je ministar u hrvatskoj vladi Dragan Primorac.Kako tumačiti činjenicu da na koncertu proustaški orijentisanog pevača koji uživa inače veliku popularnost učestvuje ministar hrvatske vlade , da li to znači da se on slaže i podržava njegove otvorene proustaške stavove .O tome Ivo Sanader nije našao za shodno da kaže ni jednu reč .

Međutim ,da licemerstvo zaista bude dovedeno do vrhunca pobrinuo se ipak Ivo Sanader izjavom da je Olujom Hrvatska dokazala odlučnost da sama reši svoje probleme što po njemu svet zna da ceni, što je to rešavanje predstavljalo etničko čišćenje više od 250.000 Srba iz Hrvatske to ne zanima mnogo ni Sanadera a ni međunarodnu zajednicu, jer je problem Srba u Hrvatskoj Olujom na obostrano zadovoljstvo Hrvatske i Međunarodne zajednice zaista i konačno rešen.Postavljati sada pitanja o poštovanju ljudskih i nacionalnih prava Srba je zakasnelo i uzaludno, jer kolektivna krivica Srba za agresiju ima prednost nad politički korektnom pričom o ljudskim pravima, ali to je samo politički korektna priča i ništa više, ona nije ništa značila Srbima u izbegličkim kolonama, a verovatno prognanim Srbima iz Hrvatske ne znači ni danas mnogo.To efikasno rešavanje svojih nacionalnih i teritorijalnih problema makar i na račun neprikosnovenih ljudskih prava , koje je Olujom demonstrirala Hrvatska , istorijska je lekcija koju Srbija i Srbi nisu nikada uspeli da nauče i sprovedu , zato su i platili i plaćaju i dalje najskuplju moguću cenu.

Sve objektivne i celovite političke analize i istorijska istraživanja pokazuju da rat u Hrvatskoj nije nastao samo kao rezultat pobune Srba u Hrvatskoj već je on bio sastavni deo političke tradicije rešavanja i shvatanja srpskog pitanja u Hrvatskoj.Očigledno je da svi relevantni politički , društveni i stranački faktori u Hrvatskoj stoje iza svog novouspostavljenog političkog osnivačkog mita o domovinskom i oslobodilačkom karakteru akcije Oluja i ovu poruku oni jedinstveno i monolitno upučuju javnosti u Srbiji.Jasno je da ovako izloženi stavovi hrvatskih državnih funkcionera novi veliki izazov za započete procese normalizacije odnosa između dve susedne nezavisne države.Zato nije ni čudno što se u Hrvatskoj neprestano i odlučno odbacuje naučno i teorijski zasnovana teza o građanskom ratu u Hrvatskoj , jer ona upravo ruši hrvatske tvrdnje o srpskoj agresiji i okupaciji Hrvatske kao i o domovinskom oslobodilačkom ratu.U našem političkom životu nikada nije postojala ta vrsta političke jedinstvenosti i jednoobraznosti u oceni stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj, čak postoje i veoma glasne i politički veoma uticajne snage građanske i liberalno demokratske orijentacije koje nam upravo Stjepana Mesića i reformisanog Ivu Sanadera preporučuju kao primer i uzor u suočavanju sa prošlošću i stvaranju uslova za razvoj dobrosusedskih odnosa.Ali jasno je da se oni nikada neće moći uspostaviti na zdravim i trajnim osnovama ako se od srpskog naroda i srpske države i dalje uporno traži da prođe katarzu tako što će se osloboditi velikosrpstva i suoči se sa zločinima počinjenim u ime srpskog naroda.Pri tome priznati kolektivnu krivicu za „agresorski „ rat u Hrvatskoj i pri tome prihvatiti ocenu da su Srbi i Srbija bili agresori i okupatori i da su sami sebe proterali sa svoje zemlje u Hrvatskoj kako to slavljenićki tvrde Ivo Sanader i Stjepan Mesić.Zato s puno prava i dalje možemo postavljati pitanje? Šta to slavi Hrvatska kada Oluju proglašava za oslobodilačku i domovinsku vojnu akciju, čij je krajnji rezultat bilo etničko čišćenje stotine hiljada Srba.

8 Avgust 2007 godine

SHARE