Strah od revolucije

Piše: Marcel Štefančič Jr

Teroristički napad na Europu

Bauk kruži Europom – Grčka. Treba je spasiti na bilo koji način. Retoriku znate: ako padne Grčka, pada euro, eurozona, Europska unija i europski san. Grčka ne smije pasti! Ni po koju cijenu! Ako padne Grčka, padamo i mi. Ako padne Grčka, padaju i ostale domine – Portugal, Irska, Španjolska, Italija i tako dalje. Ali kod tog straha od grčkog bankrota koji bi mogao pokopati euro i Europsku uniju, nije riječ samo o strahu od grčkog bankrota, već i o strahu od grčke revolucije – dakle od toga da Grčka padne u plamen revolucije. Kad bi revolucija uspjela u Grčkoj, mogla bi se proširiti i drugdje. Ergo: Grčku treba spasiti od bankrota da bi je se spasilo od revolucije. Strah od toga da se bankrot iz Grčke proširi u ostale države Europske unije, bio je samo strah od toga da se plamen revolucije iz Grčke proširi u ostale države Unije. Grčkoj se morala vratiti vjera u euro, tržište, kapitalizam i ekonomsku budućnost i to zato da ostale države Europske unije ne bi počele gubiti vjeru u euro, tržište i kapitalizam. Ne bez razloga: upravo sada – u ovoj financijskoj i gospodarskoj krizi – vjera u tržište i kapitalizam je tako uzdrmana da upravo traži i poziva na alternativu. Na plamen. Na revoluciju. Već dugo nije bila tako uzdrmana. Globalne proizvodne sile i nacionalne države su u tako oštrom konfliktu da se sve ono što je još jučer vrijedilo kao prirodno i samorazumljivo, rasplinjava.

I zato možda i ne bi bilo tako loše kad Grčku ne bi ometali i zaustavljali, kad bi je, dakle, prepustili revoluciji, ako već ni zbog čega drugog, onda barem zato da konačno vidimo što bi se dogodilo – da bismo vidjeli što je alternativa. Naime, otkad svijet muči i mrcvari kriza, alternativa je stalno u zraku, ali samu alternativu nam ne daju vidjeti. Uvijek je u pravo vrijeme dokapitaliziraju. Grčka je bila na putu da postane alternativa – da, dakle, postane ono što nastaje iz otpora protiv povampirenog kapitalizma i korumpirane politike. I svaki bi lenjinistički jakobinac koji je odrastao na Brechtu, pri pogledu na grčki plamen uzdahnuo samo: što je paljenje banke u usporedbi sa spašavanjem banke!

Grčku situaciju uspoređivali su s različitim situacijama iz prošlosti, recimo s razdobljem pri kraju 19. st., kad je Grčka stvarno proglasila bankrot, i s razdobljem između 1964. i 1974. godine, kad je Grčku – u sprezi s CIA-om – „spašavala“ vojna hunta (alias „režim pukovnika“), a neki su je uspoređivali čak i s velikom jugoslavenskom krizom s početka osamdesetih. Ali još bolja je usporedba s razdobljem pri kraju II sv. rata, kad su Grčku „spašavali“ od komunizma. Ne zaboravite: Amerikanci su se tako bojali komunizma da su nakon rata izrežirali izbore u Turskoj, Italiji i Grčkoj – bojali su se, naime, da bi na vlast mogli doći komunisti. Uzmimo samo Italiju: dio te histerične protukomunističke kampanje bila su, recimo, pisma u kojima su Amerikanci talijanskog porijekla pisali svojoj rodbini da nikad ne glasaju za komunističku partiju – u Italiju je tik pred izbore 1948. godine stiglo 10 milijuna takvih pisama, a u kampanju su se uključili i mnogi američki estradnjaci talijanskog porijekla, kao primjerice Frank Sinatra. Naravno, CIA je potajno financirala i propagandni rat protiv talijanske komunističke partije. Vatikan je izopćavanjem članova komunističke partije, masovnim osnivanjem protukomunističkih „civilnih komiteta“ i pričom o „svetom ratu“, opominjao: ne glasajte za komuniste! Američko ministarstvo vanjskih poslova jasno je dalo na znanje: tko simpatizira komuniste, neće smjeti emigrirati u Ameriku!

Istodobno je Amerika sve te države zasula i financijskom pomoći, da bi se ekonomski oporavile – strahovali su da bi ljudi zbog poslijeratnog kaosa, beznađa i siromaštva mogli početi koketirati s komunizmom, da bi, dakle, zahtijevali sovjetizaciju zapadne Europe. Jednom riječju, bojali su se da bi zapadna Europa: od Sredozemlja do Skandinavije i Britanije – mogla pasti pod komunizam. Zato je Amerika tada lansirala i Trumanovu doktrinu i Marshallov plan, program za ekonomski oporavak Europe, čiji je cilj bio upravo ovo: zapadnoj Europi vratiti vjeru u kapitalizam i tržište. Spriječiti to da se zapadna Europa zbog poslijeratne bijede počne kataklizmički raspadati i koketirati s komunizmom. Amerikanci su bili jako darežljivi, ali ne bez razloga – Grke, Turke, Talijane i druge pokušali su uvjeriti da se kapitalizam promijenio. Da je sad osjetljiviji, nježniji, darežljiviji, više socijalan, više prijateljski. Prihvatite kapitalizam! Ako se odlučiš za kapitalizam, novac nije više problem! I uz američku pomoć, grčki građanski rat, koji se vukao od 1944. do 1949. (komuniste je servisirao Tito, a ne Staljin!) završio je porazom ljevice. Komunističku partiju su po hitnom postupku izopćili, komunisti su se razbježali – u suprotnom su riskirali zatvaranje ili čak likvidaciju. Naravno, Grčku su nakon toga primili u NATO – da se ne bi sovjetizirala.

PRAVA OSOVINA ZLA: Ključ je, dakle, bila upravo Grčka. I retorika je bila slična sadašnjoj: Grčku treba spasiti! Po svaku cijenu! Ako padne Grčka, past će i ostale domine! Ako pod sovjetski, komunistički utjecaj padne Grčka, ugrožene su i zemlje zapadne Europe, sjeverne Afrike i Bliskog istoka, uključujući Iran. Grčka ne smije pasti! Ni pod kojim uvjetima! Ako, dakle, nisu htjeli da Grčka usred tog poslijeratnog kaosa – usred strašne financijske i gospodarske krize – padne na „tamnu stranu“, morali su Grcima vratiti vjeru u tržište, ekonomsku budućnost i kapitalizam. Isto kao što sada Grčku moraju zadržati u Europskoj uniji, tada su je morali zadržati u zapadnoj Europi. Isto kao što su je tada spašavali od revolucije, i sada je spašavaju od revolucije. I kao što su joj tada orijaškim financijskim injekcijama vraćali vjeru u kapitalizam, i sada joj vjeru u kapitalizam vraćaju orijaškom financijskom injekcijom.

Ironija je samo u tome da Grčku sada ne spašavaju samo od revolucije, već i od samog kapitalizma – i od Amerike. Paradoks je potpun: kapitalizam orijaškom financijskom injekcijom – „totalnom mobilizacijom“ europskog kapitala – spašavaju od kapitalizma. Ili, bolje rečeno: Grčku spašavaju od kapitalističkog napada. Očito je tko je orkestrirao taj destabilizacijski napad na Grčku, koji bi mogao destabilizirati i euro, Europsku uniju i europski san: Amerika. Odnosno: američke korporacije. Odnosno, korporacije, koje „časti“ Amerika. Za početak, Amerika nikad nije probavila nastanak te nove europske zajednice, ujedinjene Europe – uspon nove velesile koja bi ugrožavala status Amerike kao jedine i dominantne velesile nije dolazio u obzir, tim više što bi euro mogao ugroziti i istisnuti dolar uz koji Amerika – oh, i američki san – stoji i pada. I, ako malo bolje razmislite, Amerika je radila sve da razbije i razjedini tu ujedinjenu Europu: Vilniuskom deklaracijom, podjelom Europe na „staru“ i „novu“, potkupljivanjem i pritiskom na zemlje „nove“ Europe, diskreditiranjem Francuske, kooptiranjem Britanije, osnivanjem koalicija, nametanjem proturaketnog štita i „novog hladnog rata“ i tako dalje. Sve to je djelovalo, ali do određene mjere. A onda je našla najslabiju kariku – Ahilovu petu Europske unije. Grčku.

Tko je kriv za kolaps Grčke? Rekli su vam: krivi su sami Grci, jer ništa ne rade, jer su neproduktivni, jer su korumpirani, jer im se treba posebno plaćati da bi na vrijeme došli na posao, jer imaju previsoke mirovine, jer ne izdaju račune, jer ne plaćaju poreze, jer samo ljenčare, jer luđački troše i prekomjerno se zadužuju, jer žive iznad svojih mogućnosti. Poruka te populističke retorike je jasna: Grci su se slomili jer ne razumiju kapitalizam i jer su se pretjerano zaduživali – vidite, u krizu ih je potopilo to što je već prije toga u krizu potopilo svijet! Ali to je bila samo dimna zavjesa. Grčka „lijenost“ ima, naime, alarmantna sitna slova, ili točnije: grčki put u pakao je popločan financijskim oružjem za masovno uništavanje.

Prvo, još od veljače znamo da je Grčkoj na putu u ekonomski pakao tajno pomagao Goldman Sachs, bankarsko-investicijski konglomerat koji je orkestrirao prikrivanje grčkih dugova, a istodobno je njima – uz pomoć specijalnih „derivatnih produkata“ – špekulirao i basnoslovno zaradio. Štoviše, grčku vladu je čak uvjerio da prihode velikih javnih poduzeća, primjerice aerodroma, prepusti tajnim investitorima, očito klijentima i partnerima Goldman Sachsa. Strani investitori, koje je organizirao Goldman Sachs, omastili su brk, a grčka vlada, kojoj je Goldman Sachs osigurao kreativno računovodstvo, mogla je divljački trošiti. Ergo: Wall Street je ono što obično radi u zemljama trećeg svijeta napravio u državi Europske unije – i uzrokovao drugu depresiju, drugi i još fatalniji udar krize. I da ne bi bilo nesporazuma: Goldman Sachs, izumitelj mnogih špekulantskih, hazarderskih, destruktivnih financijskih iluzija, koji je poznat po iznimno arogantnoj korporativnoj etici, je američki. Amerika ga, naravno i „časti“. Štoviše, 2006. godine je direktor Goldman Sachsa postao ministar financija SAD-a. Ha! Naravno, Goldman Sachs, uvjeren da obavlja „božje djelo“ je na krizi basnoslovno zaradio, a basnoslovno je zaradio i na financijskoj pomoći koju mu je – zbog krize – odobrila američka vlada. Menadžerima su za prošlu godinu isplatili nagrade u iznosu od 16 milijardi dolara! Jednom riječju: Goldman Sachs, koji Amerika „časti“, špekulirao je protiv Grčke i protiv Europske unije, kako su navodno – po pisanju Wall Street Journala – protiv eura špekulirali i neki američki hedge fondovi (npr. SAC Capital Advisors LP, Greenlight Capital Inc., Soros Fund Management LLC, Paulson and Co).

Drugo, sada znamo da su protiv Grčke i protiv Europske unije špekulirale i najveće bonitetne agencije, prije svega „velike tri“, Standard & Poor’s, Moody’s i Fitch, koje ocjenjuju rizičnost investicija, financijskih „produkata“, poduzeća pa čak i država, i koje su orkestrirale i uzrokovale i samu financijsku krizu. Posve bezvrijednim, apsolutno rizičnim, takoreći samoubilačkim investicijama i financijskim „produktima“ davale su najvišu moguću bonitetnu ocjenu – AAA. Ako kažu AAA, onda je sigurno. Tu magičnu ocjenu – trostruki A – dale su recimo i Abacusu 2007-AC1, zloglasnom „kreditnom produktu“, koji je lansirao Goldman Sachs: zapravo je bio junk. To su devet mjeseci kasnije potvrdile i same agencije, kad su AAA snizile u junk, alias D. Financijskom imperiju Lehman Brothers su visoke ocjene davale čak dan prije bankrota, a visoke ocjene su davale i drugim tvrtkama (AIG, Bear Stearns, Merrill Lynch), koje su nedugo nakon toga proglasile bankrot. Ne samo da su ocjene očito falsificirali, već je visoke ocjene bilo moguće i kupiti, tim više što su u pakiranju novih financijskih „produkata“ često sudjelovali sami analitičari tih bonitetnih agencija. E-mail, koji je kod jedne od tih agencija našla Komisija za tržište vrijednosnih papira, kaže: „I da su ovaj posao sastavile krave, dali bismo mu dobru ocjenu.“ Jedan drugi e-mail glasio je ovako: „Nadajmo se da ćemo svi biti bogati i u mirovini kad se ova kuća od karata raspadne.“ Nule, junk – sumnjive, krajnje rizične, balonske „produkte“, propagirale su kao sigurne investicije. Ni prvi ni zadnji put.

Spiegel, Financial Times i BBC izvještavaju da su te moćne, monopolističke bonitetne agencije, o čijim ocjenama ovise putovi investicija i kapitala, svojim netočnim, falsificiranim ocjenjivanjem rizika na tržištu nekretnina i svojim iznenadnim, manipulantskim snižavanjem ocjena investicija prouzročile financijsku krizu i da im se zbog toga ništa nije dogodilo, tako da „anonimni analitičari“ i dalje mogu sasvim mirno i deregulirano – jer te fantomske bonitetne agencije, „sive eminencije Wall Streeta“, su svijet za sebe! – krojiti sudbinu investicija, kapitala, poduzeća i država. „Kad u financijskom svijetu pukne, uvijek je moguće naći tragove tih bonitetnih agencija.“ A sada su te bonitetne agencije udarile i Europsku uniju: najprije su dramatično – na junk! – snizile bonitetnu ocjenu Grčkoj, i to u trenutku kad je već bilo jasno da će Europska unija Grčkoj namijeniti orijašku financijsku pomoć i da će u Grčku ući i MMF, a onda su sasvim neočekivano snizile bonitetnu ocjenu Portugalu i Španjolskoj. Što je neugodno: takvo snižavanje ocjene financijskog rizika uzrokuje paniku među investitorima koji se pokušavaju brzo riješiti državnih obveznica ili ih neće više kupovati, dok „šokirano“ poduzeće – ili „šokirana“ država – mora na brzinu doći do novog kapitala. I bonitetne agencije su znale što rade kad su na brzinu snizile ocjenu Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj: znaju, naime, „da njihove ocjene postaju proročanstva koja se sama ostvaruju“, i da tržište – kapital, investicije, logika kapitalističkog stroja – slijedi njihove ocjene. Ako žele uzdrmati Europsku uniju, moraju joj sniziti bonitetnu ocjenu. I točno to su napravile. Jasno, sve tri najveće bonitetne agencije – Standard & Poor’s, Moody’s i Fitch – su američke. I sve tri su posljednjih godina imale basnoslovne zarade.

KAPITALIZAM KAO TERORIZAM: I treće, europski vođe su reagirali militantnom retorikom, kojom su pokušali umiriti europsko stanovništvo, ali neka vam ne promaknu čudne nedorečenosti te retorike. Njemačka kancelarka Angela Merkel je rekla da je ovdje riječ o „borbi političara protiv tržišta“, jer su „špekulanti naši neprijatelji“. Da je Europska unija u borbi protiv financijskog tržišta i da prema njemu neće imati nikakve milosti, potvrdio je i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. „Bez milosti ćemo se boriti za regulaciju financijskih tržišta!“ Luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, inače šef eurozone, naglasio je da je pad eura rezultat „globalno organiziranih napada“. Francuski premijer Francois Fillon je špekulativni napad na Grčku proglasio napadom na euro, a portugalski premijer Jose Socrates je špekuliranje protiv eura i Grčke proglasio „napadom na europski projekt“, i zato Europa mora „s riječi prijeći na djela“. I predsjednik europske komisije Jose Manuel Barroso je napao financijske špekulante i dodao da „financijska tržišta neće biti igralište za špekulante“. Švedski ministar financija Anders Borg je rekao da su Europsku uniju napali „vukovi“ – i, ako ih ne zaustavimo, „rastrgat će slabije države“. I tako dalje. Što nije u redu s ovom slikom? Što je tu nedorečeno? Što nedostaje u ovoj retorici? Ovo: odgovor na pitanje tko je napao Grčku, euro i Europsku uniju. Financijski špekulanti? Kul – ako su ih napali financijski špekulanti, onda ih izopćite! I budući da je riječ o „financijskom terorizmu“, kako kaže financijski analitičar Max Keiser, onda ih proglasite teroristima – i sudite im po protuterorističkim zakonima! Ili, bolje rečeno: ako je riječ o financijskom terorizmu, onda same financijske špekulacije treba proglasiti terorističkim djelovanjem. Amerika je napala Afganistan jer je „ugostio“ teroriste. Hja, s riječi treba prijeći na djela. Ali tu je problem: europski vođe su pokušali tom retorikom pokazati da postoje dva kapitalizma, „dobri“ i „pokvareni“, da dakle kapitalizam ima dva lica, „dobro“ i „loše“ – a lošim licem su proglasili financijske špekulacije. Već je Marx znao da nije moguće odvojiti „dobro“ od „lošeg“ lica kapitalizma – i da je kapitalizam to što jest upravo zbog svojih loših strana, zbog špekuliranja.

Budući da nije moguće odvojiti „dobre“ i „loše“ strane kapitalizma, jer su ionako jedno, moguće je zaključiti da je Grčku, euro i Europsku uniju napao kapitalizam. Hoće li ga moćnici Europske unije izopćiti? Hoće li ga proglasiti terorizmom? Hoće li mu suditi po protuterorističkim zakonima? Ne. Radije će i dalje spašavati banke – umjesto da ih podržave.

I dalje će ujedinjavati Europu iako je kapitalističko ujedinjavanje Europe došlo do kritične točke koja samu Europu sili u Imperij. I dalje će glorificirati tržišta kapitala iako je u njih očito ugrađen veći „sistemski rizik“ nego ikad i iako je kapitalizam u zadnjih 30 godina doživio više kriza nego ikad. I, naravno, pokazivat će nam te apsurdne, nemoguće „dobre“ strane kapitalizma – vidite, i kapitalizam se može promijeniti! Loše strane kapitalizma smo uklonili! Kapitalizam je dobar jer ima dobre strane! Ergo: kapitalizam je bez alternative!

Otkažite revoluciju! Hej, a što ako je taj „anonimni“ napad na Grčku, euro i Europsku uniju samo signal koji je „loša“ stana kapitalizma poslala Europskoj uniji: pustite me na miru, ne igrajte se sa mnom, ne miješajte se u moje poslove, ne pokušavajte me zaustaviti, reformirati, regulirati ili kontrolirati – vidite i sami na što sam sposobna. Mogu onesposobiti kompletne države!

Tragedija te nove europske složnosti i tog odlučnog spašavanja Grčke – oh, i eura i Europske unije – je u tome da će dobro služiti samo „doktrini šoka“: europsko stanovništvo su naime time što se događa u Grčkoj tako šokirali da će sad lakše prihvatiti snažna zadiranja u socijalnu državu i javne financije. Kao: ako ne želimo postati Grčka, moramo drastično smanjiti javno trošenje i socijalnu državu. I, stvarno, posvuda su najavljena drastična rezanja socijalne države – u Grčkoj, Španjolskoj i Francuskoj, u Irskoj i Portugalu, pa i u Sloveniji. Ono što je prije grčkog „šoka“ bilo nemoguće, sada će biti moguće: europske vlade moći će provesti reforme koje prije nisu mogle. I ljudi će sve to progutati da se ne bi pretvorili u Grke. Kapitalizam će se promijeniti – od njega će ostati samo još „loša“ strana. Kapitalizam ne treba više socijalnu državu – trebao ju je samo zato da ljude odvraća od komunizma. A sada komunizma više nema.

Što su rekli kad je svijet udarila kriza, znate: budući da nitko nije znao što se događa, svi su se povukli i reagirali prekasno. A što se dogodilo s Grčkom isto znate: opet su se svi povukli iako su znali što se događa. To nas dovodi do pitanja: što ako su prije krize znali što se događa i sprema? Što ako je svijet bio predodređen za krizu – kao što je za bankrot predodređena Grčka? I što ako je od kapitalizma ostala samo još „loša“ strana? Samo još terorizam.

*Tekst objavljen u Mladini, prevela Sanda Dukić