Početna Sadržaj Intervjui Stop pljački Srbije

Stop pljački Srbije

1287
0

Ekonomista Branko Dragaš poziva u odbranu državnih interesa

Svedoci smo ekonomske veleizdaje najgore ekipe u istoriji, tvrdi naš poznati ekonomski stručnjak, koji je zbog toga odlučio da osnuje Ekonomski pokret

Naša država ne može da bude vlasnik preduzeća!? Te bajke neka srpski tržišni talibani prodaju nekom drugom – kaže ekonomista Branko Dragaš za agenciju Sina. On smatra da bi građani Srbije trebalo da znaju da su od avgusta prošle godine, kada su „pukli“ hipotekarni krediti na svetskim tržištima, države počele da kupuju kompanije koje su propale, dakle, da rade nešto što je upravo suprotno od nakaradnog koncepta koji se primenjuje u Srbiji. Pri tom navodi da je, recimo, investicioni fond iz Kine, „težak“ 400 milijardi dolara, 100 odsto u vlasništvu države Kine, da je i investicioni fond Saudijske Arabije, sa svojih oko 900 milijardi dolara, takođe u vlasništvu države i tako redom…

Dragaš iz toga izvlači zaključak da svaka država štiti svoj interes, ali veruje, ipak, da će doći i dan kada će se razotkriti mafija u procesu ovdašnje tranzicije i privatizacije.

– Ideolog neoliberalnog koncepta koji se sprovodi kod nas je, međutim, američko ministarstvo finansija, Trezor, a taj koncept je, navodno, namenjen ubrzanom razvoju trećih zemalja. Tvorac tog modela, nobelovac Fridman, posle deset godina primene, kada je usledio krah (1999), priznao je da je koncept koji se zasniva na tome da bogati budu još bogatiji, a siromašni još siromašniji, potpuno pogrešan. Taj koncept su odbile sve zemlje, čak i mala Bocvana, da bi ga 2001. prihvatili naši tržišni fundamentalisti, japijevci i lažni reformatori. Nametnuli su taj strašan model pokojnom premijeru Đinđiću i obmanuli ga. On nije odmah shvatio da su ti kvaziekonomski stručnjaci u stvari konsultanti multinacionalnih kompanija na privremenom radu u Vladi Republike Srbije, ali je kasnije uvideo da je pogrešio.

– Znam da je hteo da me zove da primenimo novi, moj koncept. Đinđića su izveli na streljanje jer je hteo da promeni pogrešnu politiku koja je vođena – tvrdi Branko Dragaš, koji je, kako kaže, 14 godina radio zajedno sa pokojnim premijerom i bio jedan od glavnih finansijera Demokratske stranke devedesetih godina.

Tri poluge za katastrofu

Postoje tri osnovne poluge tog katastrofalnog, neoliberalnog koncepta. – Prvi je spoljnotrgovinska liberalizacija. To vam je kao kad neko otvori kuću i pusti da svako može da vršlja po njoj i radi šta hoće, kaže Dragaš. U tom konceptu profitira uvoznički lobi. Od 2001. do 2008. godine 41 milijarda dolara je otišla nepovratno iz zemlje. Uvoznički lobi pljačka građane između ostalog i tako što imamo ne samo najveće cene proizvoda u regionu, već i u odnosu na daleko razvijenije zemlje. Na primer, mleko u Cirihu košta 52 dinara, a kod nas pre poskupljenja je koštalo 65. Neverovatno!

Drugi je ubrzana, divljačka, banditska privatizacija zasnovana na geslu: rasprodaj što pre u bescenje, bez obzira na to da li je to prljavi novac kriminalaca sa Interpolove poternice, novac Miloševićevih tajkuna ili novopečenih, demokratskih. Do sada je privatizovano preko 2.600 firmi i procena nas stručnjaka koji nismo „obojeni“ politikom i ne „friziramo“ podatke je da je preko 20 milijardi evra izgubljeno. Firme su prodavane u bescenje: šećerane koje su vredele 35 miliona evra date su za svega tri, „Sartid“ za 23 miliona, a vredi 700 miliona, poljoprivredna dobra vrednosti oko 40 miliona za milion i po, „Nisal“ u Nišu procenjen da vredi 61 milion za 325.000 evra i tako dalje. Strašno je koliko su građani i Srbija oštećeni!

Treće je vezivanje dinara za evro kojim Narodna banka nanosi ogromnu štetu i lažno štiti nacionalnu valutu. I statistički podaci kojima Jelašić i njemu slični varaju narod su lažni, a ekonomija je matematika i sve je jednostavno. Recimo, nije istina da je inflacija prošle godine iznosila 10,5 već je ona bila 27 odsto. Ako je jedan evro bio 60 dinara, a sada je oko 83, to je rast od oko 35 odsto. Za to vreme od 2001. do danas rast cena bio je oko 180 odsto, što naši građani i te kako osećaju po svom džepu. Dakle, cene su porasle šest puta brže nego kurs. Dinar je precenjen i kao takav služi lažnom održavanju stabilnosti države, a zapravo nanosi gubitke. Takva pogrešna ekonomska politika za zemlju koja je preživela sankcije, ratove i hiperinflaciju i koja je imala tiraniju jednog despota, a kasnije lažnih reformatora, dovela je danas do nezaposlenosti milion ljudi. Dovela je i dotle da je spoljnotrgovinski deficit od 2001. do 2007. premašio 41 milijardu dolara, da je spoljni dug sa 10 milijardi narastao na 26,2 milijardi dolara, da je inflacija od 2001. do 2007. kumulativno dostigla 200 odsto, da je javna potrošnja preko 52 odsto bruto domaćeg proizvoda, da su građani za nekoliko godina povećali zaduženost sa 147 na preko 1.017 evra, da plate godišnje rastu i do 30 procenata, dok se produktivnosti povećava po stopi od svega četiri odsto i da je stopa privrednog razvoja daleko ispod stope rasta zemalja u regionu, tako da nema poboljšanja životnog standarda, usled čega, međutim, rastu socijalne napetosti…

Dragaš, pri tom, upozorava „da nam tek predstoji lomljenje kičme s prodajom državnih firmi“ i pita – od čega ćemo živeti onda kada sve rasprodamo. Uveren da će, ukoliko izbori 11. maja dovedu samo do personalnih promena, Srbija samo još brže tonuti u ponor, odlučio je da osnuje nevladinu i kako kaže, nestranačku organizaciju, Ekonomski pokret, i da, umesto nakaradnog ekonomskog koncepta, građanima ponudi novi, uz podjednako uvažavanje i privatnog i državnog.

Lažni reformatori

– Svedoci smo ekonomske veleizdaje najgore ekipe u istoriji i pljačke građana Srbije jer sve rasprodaju. Pa, to ni Milošević, protiv koga sam se borio trinaest godina nikada ne bi uradio. Lažni stručnjaci, reformatori i foliranti prodaju u bescenje naše nacionalne strateške interese, a otimačinu pokrivaju marketinškom dogmom o evropskim integracijama o kojima ništa ne znaju. Ništa ne znaju ni o tržištu, proizvodnji, izvozu, ili brendiranju, nikada nisu nijedan evro zaradili na tržištu, niti su isplatili plate radnicima. „Boris strašni“, čovek koji je pobedio na predsedničkim izborima plašeći narod, i šifrovana G17 plus, na čelu sa Mlađanom Dinkićem, zatim Božidar Đelić, Radovan Jelašić, Aleksandar Vlahović, Slobodan Milosavljević… Sve ekspert do eksperta, bez ijednog dana ozbiljne struke, kaže Dragaš koji smatra da se svi oni bore samo za svoje interese. I za to da – ostanu na vlasti.

NEOKOLONIJALNA PRIVREDA

Srbija ima 4,5 miliona hektara obradive zemlje, a prošle godine je na jedvite jade ostvarili suficit od 700 miliona evra. Holandija sa 950.000 hektara, međutim, ima suficit u spoljnoj trgovini poljoprivrednim proizvodima od 16 milijardi evra. Svakom je jasno da mi samo izvozimo i ne radimo više faze prerade, što je dokaz da je naša privreda neokolonijalnog karaktera, dakle takva da bi se samo ovi stručni otimači bogatili. Zamislite, jedan kilogram malina se kod nas otkupljuje po ceni od 1,5 evra, dok se u San Francisku svega 149 grama prodaje za 2,5 dolara. Dakle, kilogram tamo košta 15 dolara. Pazite kakve su to razlike! Zato ja i pitam sve političare i sve ekonomiste koji su na vlasti da objasne zašto naša deca gladuju.

KO UZIMA PROVIZIJU

Predrag Bubalo je 2005. potpisao uredbu da svako ko dovede stranog investitora dobija pet odsto provizije. Baš me interesuje ko će da dobije taj procenat od prodaje RTB-a. Računajte, neko će uzeti tačno 23 miliona evra, kaže Dragaš.

Autor: Branka Lazić
Glas javnosti nedelja 6. april 2008.