Početna Sadržaj Komentari Stezanje kaiša

Stezanje kaiša

871
0

Svetska finansijska kriza se prenosi u realan sektor. Nakon sloma hipotekarnih kredita u Sjedinjenim Državama 9. avgusta 2007. godine, na kojima je napravljen minus od 15.000 milijardi dolara, početkom februara pa sve do danas uzdrman je finansijski sekor u svetu. Prema mojim proračunima do sada je tajno intervenisano i ubačeno novog štampanog novca u Americi 2.500 milijardi dolara, a u zemljama EU 2.400 milijardi evra. Sveži novac za oporavak uništenog i razvaljenog svetskog finansijskog sistema morao je da se ubaci doštampavanjem novih novčanica, jer su državni budžeti uglavnom ili u stalnom minusu ili su nedovoljni da pokriju gigantske gubitke špekulantskih banaka.

Kada američki Kongres i Senat raspravljaju i razmatraju mogućnost da li da se u oboleli bankarski sistem ubaci iz državnog budžeta 700 milijardi dolara, onda oni, pod plaštom otvorene demokratske rasprave, prikrivaju činjenicu da je američki budžet hronično u minusu, da je 2007. minus iznosio 161,5 milijardi dolara, da je minus 2008. dostigao 407 milijardi dolara i da će minus za 2009. biti 482 milijarde dolara, ali da u taj minus nije uključeno 200 milijardi dolara za preuzimanje bankrotiranih uzdanica američkih finansija, nekadašnji finansijskih gorostasa, Feni mi i Fredi mek, kao ni 700 milijardi dolara o kojima se vodi rasprava. Na kraju, doneta je, ipak, odluka da se interveniše sa tim novcem. Dakle, ukupan minus u budžetu u 2009. iznosiće čitavih 1.400 milijardi dolara ili deset odsto BDP države.

Ako ste u minusu i kada nemate viška novca u državnoj kasi, odakle vam onda novčana sredstva da ubrizgavate u finansijski sektor? Pošto ste izgubili finansijski kredibilitet, što je lepša formulacija surove istine da ste bankrotirali, pošto strani investitori i građani neće svojim novcem da finansiraju vaše gubitke, onda državi ostaje jedini način da, prisilnim oporezivanjem svih građana, odnosno – štampanjem novca prividno pokrije nagomilane gubitke. Socijalizacijom privatnih gubitaka udara se u osnovni temelj kapitalističkog sistema i čitav sistem oboleva od neizlečive bolesti. Umesto da se saniranjem gubitaka finansijskog sektora iz realnih izvora izvrši izolacija bolesnog dela u privrednom organizmu, štampanjem novca bez pokrića oboleva čitav privredni sistem.

Finansijski virus side se širi po čitavom privrednom sistemu i preti potpuno da uništi kapitalizam. Nacionalizacijom privatnih finansijskih kompanija, koje su napravile astronomske gubitke u poslovanju, ruše se temelji kapitalizma i nastaje državni socijalizam u Sjedinjenim Državama. Neoliberalna ideologija završava se državnim intervencionizmom. Ali tu privilegiju da štampanim novcem pokriva gubitke privatnih kompanija ima samo država. Ona, zapravo, svetski finansijski požar pokušava da ugasi benzinom iz rafinerijskih cevi. Tako se ne može ugasiti svetski finansjski požar. Tako se samo rasplamsava inflacija. Štampani novac, koji nije zarađen na tržištu, podiže nivo svih cena u sistemu. Sistem ulazi u inflatornu spiralu. Sve više se štampa novac da bi se pokrile sve veće cene. Na kraju, nastaje hiperinflacija koja dovodi na vlast ili komuniste ili naciste.

Interesantno je sledeće istorijsko poređenje. Dvadeseti vek je počeo potonućem Titanika, dok je XXI vek počeo terorističkim napadom na Svetski trgovinski centar. Metafora je fantastična. Između potonuća i izranjanja Velike depresije nastao je komunizam i nacizam. Šta će nastati u ovoj krizi? Nešto sigurno mora. Dosadašnji vladajući neoliberalni model se iscrpeo. Neka nova ideologija će nastati. Plašim se te nove ideologije koja počinje štampanjem novca bez pokrića. To je velika opasnost za čovečanstvo. Narkotizovanjem obolelog pacijenta ne može se postići njegovo ozdravljenje. Potrebno je da čovečanstvo doživi katarzu. Kako

Pa, vratimo se na sami početak.Vratimo se onim premisama koje svi znamo. Vratimo se istini od koje uporno bežimo. Pojedinac i kompanija nemaju privilegiju koju ima država. Kad je pojedinac ili kompanija u minusu, onda oni nemaju mogućnosti da štampaju novac i pokriju svoje minuse. I to je dobro. Zamislite šta bi se dogodilo da svaki pojedinac ili svaka kompanija može da štampa novac za pokriće svojih minusa. Zamislite kako bi se, recimo, ponašao prvi tajkun. Pošto to ne može da radi, onda on postaje licemerni sluga države. Tačnije, političke oligarhije kojoj podilazi da bi se obogatio na privilegijama i monopolskom položaju. Kada postane dovoljno bogat da može da kupuje sve političare, onda je on jedini gazda u državi. I tada umire demokratija i slobodno tržište. Nestaje konkurencija u društvu i društvene vrednosti atrofiraju. Dakle, minusi vode, pre ili kasnije, u bankrotstvo.

Kako nastaju minusi? Ako su troškovi veći od prihoda, onda se pojavljuju minusi. Minusi se mogu pokriti iz novih kredita ili prodajom imovine. Uzimanje kredita da bi se isplivalo iz minusa je vrlo opasno ako niste otklonili uzroke koji su doveli do pravljenja minusa. Kako se obično nema dovoljno volje i snage za radikalan zaokret u ponašanju, jer samo takvim pristupom se mogu izbrisati minusi, uzimanjem novih kredita dubioza se samo uvećava. Kupuje se vreme. Agonija se produžava. Sjedinjene Države danas imaju 120.000 milijardi dolara spoljnog i unutrašnjeg duga. Pre dvadeset godina taj dug je bio sto puta manji. Dug Srbije se već popeo na 32 milijarde dolara, dok je 2001. bio deset milijardi dolara. Prodaja imovine je već ozbiljniji potez za pokrivanje minusa. Cilj prodaje imovine je da pokrijete nastale minuse i promenite sistem koji stvara minuse. Ako sistem ne promenite, opet ništa niste uradili. Naredne godine ćete imati ponovo minuse i ponovnu prodaju imovine. To može da se nastavi sve dok imate šta da prodate. Kada sve rasprodate, onda nastaje bankrot. Srbija je danas pred bankrotstvom jer joj je ostalo još malo državne imovine za rasprodaju. Punih osam godina tržišni fundamentalisti rasprodaju nacionalna bogatstva da bi napunili i potrošili budžet. I budžet je stalno u minusu. Rebalans ovogodišnjeg budžeta je doveo do minusa od 46 milijardi dinara. Prema izveštaju birokrata iz MMF-a Srbija godišnje više troši nego što proizvodi za 500 milijardi dinara ili 6,25 milijardi evra. To tako više ne može, prete činovnici MMF-a. Isti oni koji su 2001. tražili da se prihvati takav neoliberalni koncept koji pravi minuse i da se upravljanje državom poveri neiskusnim i nestručnim neznalicama koji su se dodvoravali činovnicima MMF-a.

Operacija bez anestezije je dovela pacijenta do smrti. Naravno, reformatori su u međuvremenu postali kapitalisti. Dok je država pravila minuse, oni su pravili ekstraprofite. Kapital nikada ne nestaje, on se samo preliva od jednih ka drugima. Tako su propale reforme u Srbiji. Danas se ponovo nalazimo na prekretnici. Šta da radimo? Kuda da krenemo? I dok politička kvazielita zatvara oči pred finansijskim slomom Srbije, došla nam je i svetska finansijska kriza. Više nemamo prostora za foliranje i simulaciju. Obećanje MMF-a da će nam odobriti 516 miliona dolara je kap u moru pred dugovima koji su narasli na 32 milijardi dolara i gubicima koji mesečno iznose više od jedne milijarde dolara. Šta onda treba da radimo? Država mora, ukoliko hoće da ozdravi svoj privredni sistem, da uradi ono što bi uradio svaki razuman pojedinac i racionalni menadžment kompanije. Recept je vrlo jednostavan. Iznosim ga već mesecima u javnosti ne bi li građani i preduzetnici shvatili šta moraju da učine.

Dakle, predlažem svima da uzmu dva čista lista papira. Neka uveče sednu sa svim ukućanima, uključujući i decu, jer je kriza dobra za pročišćavanje porodičnih odnosa, ili neka pozovu sve direktore u kompaniji. Na jednom listu papira napišite – ukupni mesečni troškovi. Na drugom listu papira napišite – ukupni mesečni prihodi. Onda ređajte sve mesečne prihode i sve mesečne rashode. Ako su vam mesečni troškovi veći od mesečnih prihoda, pravite minus. Kako da se pokrije minus? Vrlo jednostavno. Recept je vekovima isti: smanjujte troškove ili povećajte prihode. Ili i jedno i drugo istovremeno, što je jedina garancija za uspeh. Prvo savetujem da se usmerite na troškove. Tu je glavni problem. Stavljanjem troškova pod rigoroznu kontrolu, rešavate veliki deo svojih problema. Ko bude drastično smanjio troškove, preživeće bez problema krizu.

Sećam se jednog 83 godine starog milijardera iz Hon Konga, koga sam upoznao 1993., i koji mi je, na moje pitanje da li je ostvario svoj životni san, sa smeškom odgovorio da je tek nedavno, napokon, uspeo da svoje lične troškove gotovo smanji na nulu. Sve je na vama i vašoj volji. Ne trebaju vam činovnici MMF-a da vas kontrolišu. Civilizovani ste i pametni ljudi, uradite to sami. Svaki član porodice i svako u kompaniji mora da reže svoje dosadašnje troškove. Zašto da gore sijalice u prostoriji u kojoj nikoga nema. To je entropija sistema. To povećava globalno zagrevanje. Moj đed iz Strmice kraj Knina je to znao još 1971., kada je išao po kući i gasio sijalice. Ukućani su se smejali. Socijalizam je raspojasao potrošače. Nije mi bilo jasno zašto se smeju. Upaljena sijalica je uludo gorela. Zar je neko iz MMF-a trebalo da dođe da nam ugasi sijalicu. Pokojni đed je govorio “J… vam miša, doći će vreme kada ćete svi sedeti pod jednom sijalicom“. To vreme je došlo. Ugasite nepotrebne troškove! Ne glumite pijane buržuje. Ponašajte se onako kako su se ponašali naši stari. Nepismeni i neobrazovani ljudi, koji su nosili zakrpe, stvorili su nezavisnu državu Srbiju. Fakultetski stručnjaci, doktori nauka i magistri, studenti prestižnih privatnih univerziteta u Armanijevim odelima danas uništavju i rasprodaju ono što su njihovi preci stvorili. Kako je to moguće? Šta naša generacija ostavlja svojim potomcima? Kako će oni živeti ako sve rasprodamo? Gde će raditi? Hoće li biti robovi u sopstvenoj državi?

Povećanje prihoda je moguće na tri načina.Prvi, da na postojećem poslu povećate produktivnost vašeg rada. Drugi, da pronađete neki drugi, bolje plaćeni posao. I treći način, da radite na dva mesta kako biste pokrili sve vaše troškove. I ovo je sve poznato. Ništa vam nisam napisao što svako od vas ne zna. Samo sam vas podsetio.Vunena vremena stižu. Oni koji budu radili osam sati dnevno neće gladovati. Oni koji budu radili 10 -12 časova dnevno imaće pristojan život. Oni koji budu radili 14-18 sati radom će zaraditi kapital. Ne gubite vreme. Počnite da radite. I – stežite kaiš!

Tabloid 168 2008-11-27