Početna Sadržaj Osvetljenja Snaga malih ciljeva

Snaga malih ciljeva

834
0

Za ovu vrstu promena nije neophodna spoljna podrška, savezništvo, ni rezolucije ovih ili onih

Zapadne države obavile su operaciju „Kosovo” onako kako to najčešće rade kada su Srbi i srpski interesi u pitanju – bez anestezije. U stanju šoka, Srbija se oduvek ponaša na predvidiv način i svoju tešku poziciju učini još gorom. Srpski neprijatelji i „prijatelji” nemaju boljeg saveznika od iracionalnosti srpskih političara. „Neka bude što biti ne može”, svakako je sjajna poezija, ali je loša politika.

U toj iracionalnosti nema mudrosti, ali ima političke veštine koja nije za potcenjivanje. Taktička veština srpskih političara u vezi je sa izborom strateških ciljeva, koji su često uopšteni do banalnosti ili do milozvučne fraze.

Ulazak Srbije u Evropsku uniju može da bude u najboljem slučaju opredeljenje, ali ne može da bude cilj. Da bi nešto postalo politički cilj, ono mora biti merljivo, definisano i ograničeno u vremenu. Put u Evropu definisan ovako bez roka, kako to srpski političari rade, samo je ploča koju mogu vrteti od sada do večnosti. Političari vole ovakvu vrstu ciljeva, jer ih ne obavezuju, uspeh im je teško merljiv, a i hod u mestu može da se prikaže kao kretanje.

Drugu vrstu cilja predstavlja borba za očuvanje Kosova i Metohije u sastavu Srbije. Cilj je veličanstven, korespondira sa srpskim bićem i mitom – samo je Golijat dostojan neprijatelj srpskom Davidu. Kako je i poraz protiv Golijata pobeda, neuspeha nema, pa niko, ni simbolično, ne mora da prihvati odgovornost za poraz kojeg nema. Bilo kakvo problematizovanje cilja ili ukazivanje na realnost, čin je veleizdaje. Veličina cilja je tako monumentalna, da u njegovoj senci venu svi drugi „mali” ciljevi, ili bar postaju trivijalni.

U toj retoričkoj ravni, nemoguće postaje moguće. Generacija koja je juče izgubila ono što je imala, uverava sebe i svet da će koliko sutra uspeti da vrati ono što više nema, samo ako joj se da još malo vremena. Naša generacija pokušava da iza zida tvrdoglavosti sakrije od sebe da je potučena do nogu i odbija da zatraži oprost od svojih predaka i milost od svojih potomaka. Poslednji je čas da se Srbija suoči sa sobom i svojim porazom, da prestane da ga negira, da izvuče zaključke i pokuša da formuliše nove, realistične ciljeve. Oni možda neće biti veličanstveni i neće biti tvar od koje se pravi poezija, ali bi mogli da pomognu da se stvore generacije koje će možda biti bolje i uspešnije od ove – tragične i gubitničke. Nekome se mora ostaviti u amanet da ispravlja naše greške i nastavi ovo novo, svetsko „ćeranje”, ali veštije i umnije od nas.

Trenutak je da se veliki epski ciljevi razbiju na male i ostvarljive ciljeve i da se strpljivo čeka nova prilika, ako je bude. Srpskoj javnosti će u takvom kontekstu biti omogućeno da uspeh svojih političara meri egzaktnije, i zato mnogo strože. To bi mogao biti i početak smirivanja srpske političke scene.

Da predahnu od velikih tema, naše vođe bi Srbiju makar mogle da uteše nekim malim zahvatom u one „nevažne” sfere, a sve usput i u pauzi. Svejedno je odakle će krenuti – lista je predugačka, ali neka krenu.

Prvi cilj srpske politike danas je da se okrene svojoj deci i da ovoj, pomalo izgubljenoj generaciji, povrati osećanje smisla. Za početak, omladini bi se u centar života morale vratiti porodica, knjiga i biblioteka, rad i učenje. Kafići, video-igrice, sponzori i silikoni ne vode nikuda, ili vode tamo kuda ne treba ići. Za ovu vrste promene, mladi moraju dobiti podršku i nove uzore, a društvo mora da menja sistem vrednosti.

Podjednako važan „mali” cilj bi mogao biti i projekat „pravljenje pristojnog društva”. Primitivizam, bahatost i divljaštvo morali bi da se proteraju iz medija, iz političkog života, sa ulice ili druma. Iz takve države i društva, sve što je pristojno možda i neće poželeti da ode, a možda će se poneko čak i vratiti. Samo tako će Srbija zadobiti i povratiti ne samo poštovanje drugih, već i samopoštovanje koje je odavno izgubila.

Za ovu vrstu promene nije neophodan novac (ekonomski ciljevi se ovde namerno ne pominju). Potrebno je samo da društvo sebi prizna da je na ivici provalije i da sagleda dubinu ponora. Za ovu vrstu promena nije neophodna spoljna podrška, savezništvo, ni rezolucije ovih ili onih. Ovakvi „mali” ciljevi ne stavljaju Srbiju pred dilemu Istok, Zapad, ili nešto između. Sve to Srbi mogu da urade sami, ako to žele i ako elita za to ima snage. Nije potrebno ništa više nego prihvatiti dodeljenu ulogu i odigrati je savesno i valjano – da đaci budu đaci, profesori – profesori, roditelji – roditelji, država – država.

Nije loše setiti se danas poznate molitve čije se pravo poreklo ne zna: „Gospode, daj mi snage da promenim ono što se može promeniti, poniznosti (hrabrosti) da prihvatim ono što se ne može promeniti i mudrosti da razlikujem prvo od drugog”.

Finansijski konsultant i publicista
Nebojša Katić
Politika 26/02/2008