Početna Sadržaj Izdvajamo SLOM DOLAZI

SLOM DOLAZI

918
0

KONSTANTIN GORDEJEV: TAČKE LOMA KOJE ĆE DOVESTI DO KRAJA STAROG SVETA (1)
četvrtak, 21 jul 2011 12:14 .Sve pouzdanije naziranje Trećeg svetskog rata u suštini već određuje našu budućnost Više nikoga ne čude priče o kraju sveta. Na vrh glave su i dokona predskazanja i oni koji o njima pričaju. Ali tu i situacija pomaže: neodređenost, nesigurnost, izazvani sve dubljim finansijskim, privrednim, političkim, vojnim itd. krizama i pomnoženi sa brzinom društvenog života, koja lomi. Ali koliko je stvarno realna i bliska opasnost katastrofe čovečanstva? I zašto u njenom centru mora da se nađe baš Evropa?

 

* * *

Da odmah ostavimo po strani pojave koje su moguće, ali su slučajne i zato teško predvidive kao što je pad asteroida ili neočekivana erupcija vulkana Jelouston. Alio zatoje potpuno očekivana katastrofa za koju je Mihail Hazin još 2000. godine rekao da će biti finansijsko-ekonomska apokalipsa (1). Njena suština je u tome da je privredna struktura, sagrađena tokom realizacije globalizacionog projekta, od početka nestabilna i da će se neizbežno završiti materijalnom istrošenosti kompletnog društvenog sistema.

Tržištu je u uslovima privredne zatvorenosti svojstveno da se monopolizuje (zbog neograničene konkurencije sa ograničenom bazom izvora). A globalizacija nije samo pretvorila svetsku ekonomiju u celovit sistem, ograničen prostorom zemljine lopte već joj je dala izgled mrežne igre u kojoj, kao pumpom, zajedničke privredne vrednosti počinju da se prebacuju u ruke onih koji su je stvorili (2).

Baš kao u kockarnici. I rezultat je isti: u ruke organizatora igre (čitaj: globalnog tržišta, organizovanog na principima Vašingtonskog koncenzusa) prelazi materijalna baza njenih učesnika, a ovi opet ostaju sa žetonima. Zbog ograničene količine gotovine i broja žetona koji zavisi od kapaciteta mašine za njihovo štampanje, žetoni na kraju prestaju da imaju vrednost ostavljajući igrače u totalnoj bedi.

Eto takav je mehanizam. Kriza 2007-2008. je postala njegova prva slikovita ilustracija (3). Međutim, pošto su upotrebljeni dopunski izvori državnih blagajni a delimično i međunarodne devizne strukture tipa MMF i Svetske banke, finansijska istrošenost bankarskog sistema SAD i Evrope uspela je da bude sprečena. Međutim, pumpa koja je ispumpavala vrednosti iz relativno suverenih država još nije prestala da radi, obzirom da je za bankrot pripremila čitave regione. Tako se konkretno „pojavila realna pretnja bankrota Grčke, a odmah posle nje i celog niza drugih zemalja južne (Portugalija, Španija, Italija), istočne (Mađarska, Rumunija, Bugarska, Ukrajina, Latvija i Litvanija), pa čak i severne (Island, Irska) Evrope, kod kojih su se u toku krize, uz deficit budžeta nagomilali kolosalni državni dugovi“ (4).

U ovom trenutku Grčka je realno pred objavom bankrota, preteći partnerima iz evrozone da će se vratiti na staru valutu (drahmu), koja će za sobom povući pad vrednosti evra ukoliko Grčku ne podrže EU i MMF. U vrlo sličnoj situaciji su Portugalija, Španija i Irska. Astronomsku veličinu je dostigao i državni dug SAD. Govoreći grubo, žetoni – dolar i valute koje su vezane za dolar su toliko obezvređene da je finansijska piramida spremna za realno rušenje ostavljajući sve koji su u tome u najtežoj mogućoj situaciji.

BEZ REŠENJA Novi izvor koji bi pomogao da se tužni kraj odloži za sada se i ne nazire. Zaustavljanje mašine za štampanje žetona, prema Hazinovom mišljenju, za Stari i Novi svet će da znači dugogodišnju „veliku depresiju“ a ubrzanje hiperinflacije će da „spali dugove“, ali će dužnike da ostavi „bez gaća“ (pogl. fusnotu 3).

Tužno je, ali ovo karakteriše samo dugotrajnu sistemsku komponentu krize, tj. ono, što je u principu i stvorilo. Ali, postoji i situaciona specifičnost. Ona je u tome da, za razliku od 2007. godine, niko nema nameru da traži put ka razrešenju krizne situacije. Naprotiv, dolazi do potpunog osećanja da strukture globalnog upravljanja iz sve snage pokušavaju da potpuno zaljuljaju zajedničku lađu. 

Tako je šef Svetske banke Robert Zelik nedvosmisleno izjavio da „rast cena prehrambenih proizvoda i nafte, kao i nestabilnost na Bliskom Istoku, u svetskoj ekonomiji stvaraju pretnju sveobuhvatne krize“. Prema njegovim rečima, za početak novog talasa krize „dovoljan je samo jedan potres“ (5). Njegove reči ponavlja jedan od šefova FAO: „Pad dolara i povećanje cena nafte pomaže održavanje visokih cena prehrambenih proizvoda, posebno u domenu proizvodnje žitarica… Obzirom da je potražnja uvek na visokom nivou, stabilizacija cena u velikoj meri zavisi od toga koliko će se povećati količina poljoprivredne proizvodnje u 2011. godini i za koliko će se smanjiti rezerve žitarica u toj sezoni“ (6). A prema Hazinovoj tvrdnji, „već sada je na internet postavljen jedan od najvažnijih izveštaja foruma iz Davosa, koji je upravo završen na engleskom jeziku. Smisao izveštaja je – „razumeli smo da onih izvora koje imamo za ispetljavanje iz rizika i sa kojima danas živimo – nemamo dovoljno“. Drugačije rečeno, konstatuje se da je nemoguće sačuvati sadašnji finansijsko-ekonomski sistem“ (7).

Da izdvojimo glavne faktore destabilizacije i da označimo njihove uzroke.

1. Skoro istovremeno rasplamsavanje revolucija na prostoru koji obuhvata ceo Bliski Istok i Srednju Aziju – od Maroka do Avganistana. Pretpostavlja se da su se sve revolucije javile spontano. Međutim, bez učešća specijalnih službi koje sarađuju sa strukturama globalnog upravljanja, takva spontanost je nemoguća. Štaviše, jedinice NATO i država čije vlade aktivno sarađuju sa „globalnim liderima“ sada neposredno učestvuju u intervenciji u Libiji sa namerom da vojne operacije prošire na Siriju, Jemen i u perspektivi na Iran. Ukoliko je za pomeranje situacije ka kolapsu dovoljan „jedan potres“ (čitaj: lokalni, koji nema strateške posledice kakve donosi rat), postepeno i sve pouzdanije naziranje Trećeg svetskog rata u suštini već određuje našu budućnost;

2. Rast cena prehrambenih proizvoda. Ovde se pojavljuju dve komponente. Jedna, skoro prirodna, sastoji se u promeni klime, zbog čega je svetska potražnja za žitaricama za 4-6 odsto veća od ponude. Skoro da nije bez veze kako te promene umnogome nose veštački tehnogeni karakter – od više ili manje spornog uticaja efekta staklene bašte do nestanka Golfske struje, koji se pojačava katastrofom u Meksičkom zalivu, do dva okeana (Tihog i Atlantskog), koji su otrovani petrohemijskim proizvodima, hemijskim reagensima, radijacijom „japanskog Černobilja“ (Fukušima). Osim toga, mnogo eksperata smatra da je promena klime na planeti posledica namernog delovanja na prirodnu sredinu uređaja HARP.

FAKTOR HRANE Druga komponenta, koja ima veze sa obezvređivanjem dolara, predstavlja posledicu namernih postupaka u realizaciji sadašnjeg globalnog ekonomskog modela, o čemu je već govoreno.

Još je jedan važan momenat koji pokazuje da problemi sa prehrambenom robom i bliskoistočne revolucije imaju efekat sinergije. Nedovoljna količina hrane, konkretno, bila je katalizator za početak događaja u Tunisu i Egiptu (8), a revolucije su te koje koče rešenje problema sa hranom u tim zemljama (pogl. fusnotu 5);

3. Rast cena nafte. Već danas naftni deficit iznosi 1,1 milion barela dnevno, a do kraja godine može postati i veći (9). Jedan od najvažnijih razloga za to je napetost na Bliskom Istoku i intervencija snaga za globalnu upravu u Libiji. Ukoliko Iran, koji za sada još nije dospeo u pažnju tih „mirotvoraca“, nastupa u ime OPEK, govoreći da deficitarna potražnja nafte može da se zadovolji, početkom rata protiv njega situacija će postati nepopravljiva. „Prema mišljenju analitičara Goldman Saksa, sledećih 12 meseci cena nafte će da poraste do 130$ za barel“ (10) i, zajedno s njom, i cene benzina i na evropskom i na svetskom tržištu, terajući do neba hiperinflaciju svih vrsta robe (11).

Uostalom, prognoza Goldman Saksa izgleda ublaženo jer očigledno ne vodi računa o rastu potražnje naftnih proizvoda, do čega će doći gubitkom poverenja u nuklearnu energiju posle havarije na Fukušimi. Osim toga, skoro je neverovatno da će devalvacija američke valute i već započete špekulacije na tržištu cena nafte i zlata (12), karakteristične za početak velike krize, dozvoliti da se cena nafte zadrži na 130 dolara po barelu: to jednostavno odgovara empirijskim i proračunskim podacima (pogl. fazni dijagram).

 

 

Sve što je rečeno svedoči da čovečanstvo neprimetno iode ka situaciji u kojoj mora da se menja, pri čemu se ne ostavlja ni najmanji izbor u vezi sa tim – na koju stranu. Onome kome se čini da je ovo paranoidna konspirologija može se, kao dopuna već rečenom, ukazati na drugostepene znake. Tako, na primer: „U aprilu je ekonomista Jegor Susin konstatovao interesantnu činjenicu: bez obzira na evro koji je tada poskupeo i neverovatno jeftinu likvidnost u SAD, strane banke koje rade u Americi su svojim američkim jedinicama vratile skoro 400 milijardi dolara. Ima ih koji se spremaju za najgore…“ (13) (pogledati dijagram):

 

 

SLUČAJ STOS-KAN Ili da uzmemo hapšenje direktora MMF Dominika Stros-Kana. Teško je pretpostaviti da je moguće međunarodnog činovnika njegovog ranga, bez obzira na postojanje krivice i njen stepen, tek tako, moguće demonstrativno uz stražu zadržati bez dogovora sa odgovarajućim krugovima svetske elite (14). To je mogla da odobri navedena elita samo ukoliko je visoki finansijer napravio ozbiljnu grešku prema toj istoj eliti. Pa se, kao krivica, navode tri teze koje je izneo Stros-Kan: 

1. „Deveti talas“ globalne ekonomske krize; 

2. Kraj Vašingtonskog konsenzusa; 

3. Prelaz sa dolara, kao glavne svetske valute, na zlato i specijalna prava pozajmljivanja (15). 

U prevodu na jezik koji svi razumeju, to znači „faktički, priznanje da savremeni finansijski sistem više nije za ovaj svet, sa svim posledicama koje iz toga proističu, pa i potrebom da se preispita obim dobiti koja se formira u ekonomiji, a koju finansijski sektor raspodeljuje u svoju korist“. Ako se povede računa da je još jako mnogo onih kojima je navedeni „kraj“ očigledan, izjava direktora MMF spada u razglašavanje korporativne tajne, koja je štetna je za posao itd. Pa su ga kaznili tako što su dezavuisali usput i sve njegove prethodne izjave.

Ako je to istina, onda nije teško da se proceni vreme početka globalnog kolapsa, i to po analogiji. Otprilike pola godine pre početka bankarske krize SAD 2008. godine, guverner države Njujork E. L. Spicer bio je prinuđen da podnese ostavku zbog izmišljenog seksualnog skandala zato što je otkrio da se sistem osiguranja finansijskih rizika nalazi u dubokoj krizi te je zatražio da osiguravajuće kompanije registrovane u državi Njujork u roku od dve nedelje povećaju svoj kapital do nivoa koji odgovara riziku koji se povećao ili da prihvate upravu regulacione komisije države. Zakoniti zahtev se našao u sudaru sa superdobiti globalnih finansijskih grupa, a zbog pokazivanja prljavog veša došlo je i do kažnjavanja.

Još jedan indirektni pokazatelj da se približava „nova revolucija u Evropi“ je veliko upumpavanje migranata iz arapskih zemalja Severne Afrike. Dimenzije toga su tolike da su već naterale EU da razmišlja o tome da bi možda trebalo zatvoriti granice Šengenske zone (16). Može se pretpostaviti da je za to kasno jer je jasno i zbog čega su ti migranti potrebni. U uslovima „globalne velike depresije“ oni predstavljaju niskokvalifikovane jeftine štrajkbrehere, kastinski i nacionalno zatvorene u svoju sredinu. Oni bi trebalo da nastupe snagom koja će obezbediti stabilno održavanje haosa i nemogućnost uspostavljanja dotadašnjeg kulturnog poretka.

ZAŠTO BAŠ U EVROPI Zašto je to potrebno i zašto baš u Evropi? Ovde se mogu dati najmanje dva odgovora. Za one koji u ovome, što se dešava vide mistični smisao jasno je da globalni kolaps koji se približava, bez svake sumnje, predstavlja poslednju završnu bitku sa kulturom i civilizacijom ukorenjenim u hrišćanstvu. Međutim, postoji i čisto pragmatično objašnjenje. Racionalno uređenje mrežnog sveta, u koji „novi svetski poredak“ ima nameru da zapakuje čovečanstvo, koje će biti ređe od sadašnjeg za otprilike 25 puta, predstavlja struktura oaze ili čvorišta, u kojima će svaka regija dobiti vrlo određen spisak funkcija. Za današnju Evropu to bi mogle da budu isključivo muzejsko-istorijska i možda obrazovna funkcija.

Zahlađenje, do koga dolazi nestankom Golfske struje, će neizbežno da znači smanjenje efikasnosti za evropsku poljoprivredu. Proizvodnja se pomerila ka Kini i Vijetnamu. Finansije su se podelile po čitavom svetu. A tehnologije – jedina prednost koja je ostala zemljama EU – samo što nisu postale svojina Kine. Tako da skoro ništa, osim obrazovanja i istorije, nije ostalo Evropljanima za trgovinu. Zato, ako se gleda sa pozicija globalnog upravljanja, potpuno su neopravdani visok životni standard i brojnost evropskog stanovništva. Pa se zato i udara preko njih.

Uostalom, i stanovnici SAD će iz istog razloga dobiti, i u istoj meri.

__________