Početna Sadržaj Osvetljenja Sirotinja snosi najveći teret i žrtvu

Sirotinja snosi najveći teret i žrtvu

1264
0

Intervju Beogradskog sindikata u Nedeljnom Telegrafu 10.02.2010.

NT: Odakle ideja da se rep grupa koju ste formirali nazove Beogradski sindikat?

BS: U trenucima nastajanja grupe hteli smo da pronađemo neki naziv koji će na pravi način da predstavi našu ideju zajedništva. Beogradski sindikat nam je u tom trenutku predstavljao nešto oko čega smo se okupili i počeli da stvaramo muziku. Vremenom je ta ideja evoluirala u pravi društveni pokret koji osim matičnih članova BS-a okuplja i sve naše prijatelje i ostale ljude koji žele da učine nešto dobro za ovaj narod i ovu našu napaćenu zemlju. Možda to pomalo zvuči pretenciozno, ali mi u to iskreno verujemo.

NT: Da li ste angažovanom kritikom postojećeg stanja u srpskom društvu praktično na sebe preuzeli ulogu sindikata, koji je prilično umrtvljen i sklon svakakvim kompromisima?

BS: Pa to je uloga koja nam se često dodeljuje. Možda je to više i pitanje simbolike. U svakom slučaju stanje sa pravim sindikatima u Srbiji je veoma kritično. Ne postoji ni jedan pravi sindikalni lider, ni jedna organizacija koja bi mogla da ujedini sve štrajkove. Priča se dosta o tome da su mnogi sindikalisti na platnim spiskovima tajkuna i da je to glavni problem za što izostaje prava akcija . Gde ima dima ima sigurno i vatre. U javnosti vođe sindikata zvanično podržavaju radnike, ali se protive njihovim blokadama puteva i pruga, što je stav koji ujedno najviše odgovara vladi i tajkunima. Što se nas tiče, mi svim srcem podržavamo sve radnike u Srbiji u njihovoj pravednoj borbi. To više nije ni pitanje poboljšanja položaja radnih ljudi – to je borba za goli opstanak.

NT: Šta je Srbiji, po Vašem mišljenju, doneo kapitalizam?

BS: Kapitalizam je samo još jedan oblik iskorišćavanja siromašnih i slabih od strane bogatih i bahatih. Slično je bilo i u komunizmu, gde su navodno svi bili jednaki, ali si tada imao ekipu sa Dedinja i generalske sinove koji su vozili sportske automobile. U kapitalizmu su isti ljudi samo promenili značke i postali privatni vlasnici cele zemlje i svega u njoj. Kapitalizam je sistem koji je vođen brojevima i kvotama, sistem koji je zasnovan na pretpostavci da su svi ljudi sebični. To je sistem koji forsira preteranu pragmatičnost, racionalnost i lažnu individualnost koja ljude pretvara u sebične robote koje vodi samo sopstveni interes i profit. U kratkim crtama: sveopštu dehumanizaciju, novac kao novu ideologiju, najveće klasne razlike koje je ovo društvo ikada imalo. Privid boljeg života u oblandi “demokratskih institucija i civilnog društva”. Ovo omogućava lakšu kontrolu i upravljanje čovečanstvom. Ljudi treba toga da budu svesni i da počnu da se bore tako što će odbaciti taj lažni sistem vrednosti koji nam se svakodnevno nameće. Iza priče o ukidanju granica i barijera krije se skriveni plan moćnika da definitivno uguše slobodu i samostalnost ljudi i da ih pretvore u klasične robove. Veliko je pitanje kako se u stvari zove uređenje u kojem je danas većina “civilizovanog” sveta. “Kapitalizam” danas mnogo više podseća na miks feudalizma i kolonijalizma, sa ozbiljnim primesama robovlasničkog društva. Jednom rečju korporativni – neo – kolonijalizam. Još kada na to dodamo specifičnosti naše, do juče “samoupravne” sredine, dobijemo jedan surogat čija bi ozbiljna definicija prevazišla dužinu celog ovog teksta.

NT: Kako biste opisali stanje radničke klase u našoj zemlji? Svakodnevno smo svedocimasovnog nedazodovoljstva, štrajkova, blokada puteva i pruga. Kako se, po Vašem mišljenju, mogu rešiti nagomilani socijalni problemi? Da li je vreme da se, kako se narodski kaže, uzmu motke u šake?

BS: Radnička klasa i sirotinja, kao i uvek, snosi najveći teret i žrtvu. To nije samo slučaj u Srbiji. I u SAD smo mogli da vidimo kako je Barak Obama uzeo pare poreskih obveznika i dao ih za oporavak velikim bankama koje su i izazvale ekonomsku krizu. Radnici u Srbiji imaju puno pravo da blokiraju celu državu, ako je to ono što je potrebno da bi se rešili njihovi problemi. Da to nisu radili, niko ne bi ni znao za njihove probleme. Čudo kako naša vlada brzo nadje način da pokrene proizvodnju tek kad na ulicu izadje cela Kuršumlija. Postavlja se pitanje da li je vlada do tada bila inertna i nezainteresovana da vodi ovu zemlju, ili je namera da se naša nacionalna ekonomija i privreda potpuno razore kako bi napravile mesta velikim multinacionalnim korporacijama, a naše radnike pretvorile u najeftiniju moguću radnu snagu. Zato je ovde motka neophodna, treba oterati sve one štetočine koje ne misle dobro sopstvenom narodu. Srbija mora da prestane da samo sluša naredjenja koja joj dolaze od spolja i da se okrene sebi i sopstvenim interesima. Istina je da ni MMF ni Svetska banka ne žele od ove zemlje da naprave Diznilend, i da moramo mnogo bolje da se organizujemo ako želimo da preživimo globalizaciju. U pokretanju nacionalne industrije i poljoprivrede je ključ, to se pokazalo delotvornim i u nekim zemljama koje nisu ni osetile krizu.

NT: U svojim pesmama, posebno u “Govedini”, prozvali ste određene političare. Da li ste zbog toga imali probleme i pritiske, ili su Vam se možda političari javljaji sa simpatijama?

BS: Moramo da shvatimo da mi u Srbiji imamo posla sa trećerazrednim političarima koji su samo puki izvršioci tuđih planova. Prozivati njih je kao kada napadneš tetkicu što te je direktor izbacio iz škole. Oni nama ne mogu da stvore nikakav pritisak jer smo mi potpuno imuni na njihove trikove i smicalice. Doživljavaju nas kao neke ludake koji „gube vreme na gluposti“ dok se oni bogate i prave kombinacije. Ipak s druge strane nam neviđeno zavide zato što smo, za razliku od njih, samostalni i slobodni da kažemo i radimo ono što mislimo i hoćemo. Vreme će pokazati ko je ko.

NT: Da li u Srbiji ima smisla izražavati nezadovoljstvo postojećim političkim establišmentom? Da li javna kritika može bilo šta da popravi?

BS: Javna kritika je neophodna u smislu da treba raskrinkati pokvarene planove lažne elite, i ne dozvoliti im da ih lako sprovode u delo. Građanska inicijativa i pritisak javnosti su vrlo često znali da urode plodom.Treba javno upirati prstom u sve ološe i ne dati im da dišu. Političari u Srbiji se osećaju sve manje bezbednim i poželjnim kada izađu na ulicu, što je dobar znak da ovaj narod ipak nije utonuo u zimski san, odnosno poruka njima da treba da se menjaju ili da odu sa vlasti.

NT: Da li pokazivanjem taloga društva može da se ohrabri njegov vitalni deo na akciju?

BS: Da ne mislimo tako odavno bismo se stopili u žabokrečinu u kojoj živimo. Problem je što su mediji u njihovim rukama i zato ima veoma malo mesta za neku stvarnu kritiku i razotkrivanje. Program koji pratimo je zaražen virusom i svako ko se uključi će ga zakačiti. To je slučaj sa svim medijima. Ljudi su ušuškani gomilom rijalitija i tabloida i raznih emisija i serija koje skreću pažnju sa pravih problema i promovišu vrednosti koje miniraju sve oblike zajednice i jedinstva, ostavljajući mesta samo za „popularne“. U svoj toj trci da budu primećeni po svaku cenu, ljudi u stvari seku granu na kojoj sede. Zato je uostalom tako i teško organizovati ljude oko nekih bitnih stvari, čak i onih najmanjih. To odgovara samo tom talogu jer može neometano da uživa, dok se svi ostali „bore za svoje mesto“. Mi naravno nastavljamo da budemo prst u oku svima.

NT: Kojim stihovima biste opisali trenutno stanje u Srbiji?

BS: „Dok ugledni građani seku kila gudre, radnici u sudnici seku sebi prste!“

Ili bilo koji stih iz ranijih pesama. Svi su, na žalost, još uvek aktuelni.

NT: Da li imate poverenja u snagu domaćih institucija? Kojoj najviše verujete, a kojoj najmanje?

BS: Nemamo poverenja u državne institucije jer se smo ubeđeni da ne rade u interesu građana već samo pojedinih interesnih grupa. Verujemo u obične ljude, u one koji se ne saginju, koji svakodnevno vode male borbe, koji neće da se sklone, u ljude koji znaju da prave vrednosti nisu na prodaju. To su diskretni heroji koji će promeniti svet.

NT: Da li se i u materijalnom smislu isplati praviti društveno angažovane pesme?

BS: U materijalnom smislu se uopšte ne isplati raditi bilo šta što ima veze sa pravom kritikom.Ovde možeš da zaradiš od muzike jedino ako sviraš neke lake note, ili si dvorski zabavljač finansiran od strane javnih preduzeća, banaka i ostalih sponzora. Nas se to ne tiče, jer mi ovo ne radimo kao profitnu delatnost već isključivo iz ljubavi. Svi imamo neke druge profesije od kojih živimo.

NT: Na kojim projektima trenutno radite? Da li pripremate neko šokantno iznenađenje?

BS: Trenutno završavamo treći album. Nije nam namera da nekog šokiramo, jer ne radimo stvari samo da bi skrenuli pažnju na sebe. Album će pre svega biti društveno odgovoran i širiće neke dobre ideje i jasne stavove koji neće moći da se pogrešno tumače.

Thursday, 11 February 2010

Beogradski sindikat