Početna Sadržaj Osvetljenja RASPRAVA

RASPRAVA

780
0

Politički kanibalizam Srđe Popovića       
Marinko M. Vučinić 

   
sreda, 30. mart 2011. 
U svim raspravama o velikim temama kao što su poštovanje ljudskih prava, tolerancije, uvažavanja i razumevanja drugih mišljenja uvek se radi o elementarnoj doslednosti i principijelnosti u zastupanju određenih stavova.To se posebno odnosi na one javne delatnike koji nas neprestano zasipaju svojim nastojanjima da nam demonstriraju pristojnost,toleranciju i anacionalnost kao vrhunske građanske i liberalne vrednosti ali i težnnju ka objektivno vođenom i argumentovanom dijalogu. Ali od tih velikih i pompeznih nastojanja u našem javnom životu nema mnogo stvarnih tragova. I često se dešava upravo suprotno, da oni koji nas uče toleranciji i raspravi nisu u stanju da vode ozbiljan, tolerantan i argumentovan dijalog.

Ovakav pristup nam je nedavno transparentno demonstrirao Srđa Popović proglašavajući pisca Dobricu Ćosića za rasistu navodeći nekoliko njegovih rečenica o Albancima iz knjige Vreme zmija – piščevi zapisi 1900–2000, strana 211: „Taj socijalni politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvečenijeg balkanskog naroda-srpskog naroda“.

Ova rečenica je inače bila povod za višemesečnu hajku ptrotiv Dobrice Ćosića u kojoj su se istakli svi relevantni zastupnici sve ofanzivnije tzv. liberalno građanske političke grupacije. Polemika koju je svojim pitanjima Srđi Popoviću nastojao da pokrene Dobrica Ćosić ostala je bez odgovora jer ovaj veliki zastupnik demokratskog dijaloga i branitelj ljudskih prava kao vrhunskih vrednosti nije prihvatio ovaj izazov, već je samo odsečno smestio ovoga puta Dobricu Ćosića ne više samo među nacionaliste nego među rasiste nastojeći da ga na taj način u potpunosti ideološki i politički diskvalifikuje.

Piščevi zapisi Dobrice Ćosića imaju nekoliko hiljada stranica i oni su svojevrsno potresno svedočanstvo o našoj savremenoj političkoj istoriji, izazovima borbe za socijalizam i demokratiju, prikaz uzleta i pada jedne generacije koja je verovala u ideale socijalne pravde, slobode i jednakosti .Zato je potpuno neprihvatljivo da se iz ovih često samorazdirućih dnevničkih zapisa ciljano izvuče jedna rečenica i na osnovu nje plasira ocena o rasizmu Dobrica Ćosića. U piščevim zapisima iz knjige koja obuhvata period 1981–1991 godine može se naći potresna priča o prijateljstvu Dobrice Ćosića i učitelja Alije Zečaja. „Sitan, mršav čovek, prodornih crnih očiju, likom rasan Šiptar. Zadivljujuće inteligencije i ubedljivog poštenja. Prosto sam srećan što sam upoznao jednog dobrog predstavnika šiptarskog naroda.Ispričao mi je zašto i kako je isteran sa posla i uverljivo osudio šiptarski teror nad Srbima i poltronstvu Srba i Crnogoraca prema šiptarskoj vlasti. Obećao sam mu finansijsku pomoć u visini njegove učiteljske plate, koju ću mu slati svakog meseca dok se na sudu ne reši njegov slučaj.“

Sigurno je da ova priča neće pokolebati stamenog Srđu Popovića a ni čitavu falangu naših boraca za ljudska prava i liberalno demokratske principe da i dalje budro motre na svaku pojavu srpskog nacionalizma i „rasizma“. Ali i dalje se radi jednostavno samo o elementarnoj doslednosti i načelnosti. Veoma je indikativno da se niko od tih naših patentiranih i dežurnih zastupnika tolerancije i odbrane ljudskih prava nije osvrnuo a ni reagovao na otvoreno rasistički intoniranu izjavu čedomira Jovanovića u srpskom parlamentu o tome da ministar Vuk Jeremić umesto što odlazi kanibalima u Afriku treba da reaguje na stradanje civila u Libiji. Mogla su se čuti samo nategnuta i nemušta objašnjenja da je ova liberalno-demokratska politička perjanica govorila o kanibalizmu u političkom smislu.

I ovoga puta izostala je demonstracija principijelnosti i doslednosti jer su upravo ovi ideološki liberalno -građanaki jurišnici nesposobni da se izdignu iznad svoje političke i ideološke ostrašćenosti. Zato nije ni čudno da je Srđa Popović na ovaj način pokušao da diskredituje pisca Dobricu Čosića kao rasistu, što je klasičan primer naše verzije političkog kanibalizma i otvorene ideološke i prizemne ideološke diskvalifikacije