Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Prvoborci

Prvoborci

1292
0

Sve što sam imao da kažem o propalom režimu koji se, posle silnih naših nesreæa, srušio za, otprilike, tridesetak minuta, èinio sam u periodu 1987. – 05. oktobar 2000. godine. Ostavimo istorièarima, sociolozima i piscima da, neostrašæeni, mirno i razložno analiziraju i objasne sve što nam se dogodilo, samo s jednim ciljem – da nam se to više nikad ne bi ponovilo. Mislim da sada, kada se taj dugooèekivani preokret napokon desio, nažalost s velikim i tragiènim zakašnjenjem, moramo odmah otvoreno progovoriti o pojavama koje nas zabrinjavaju kako bismo, na vreme, spreèili ponavljanje istih grešaka.

Dakle, da razjasnimo svima onima koji se danas proglašavaju prvoborcima, istorijski preokret je doneo, prvo na izborima a potom i na ulici, jer drugog izbora više i nije bilo, osramoæeni, opljaèkani i osiromašeni narod željan boljeg života. Nije to više bio onaj isti narod koji je pre deset godina, zadojen prièom o svom nebeskom poreklu, izabranoj ulozi i žrtvi, naivno poverovao lažnom voði da æe preèicom doæi do obeæane zemlje. Posle svih nesreæa koje su nam se desile, što, mora se priznati, nije bilo bez naše krivice, otrežnjenje je, ipak, moralo doæi. Izmeðu principa života i kolektivne smrti, prirodno je bilo, na nesreæu profesionalnih srpskih rodoljuba, da nadjaèa nagon za održanjem i da na sve strane pokulja nezadovoljstvo naroda koga više niko nije mogao da obmanjuje. U poslednji èas, kao u nekom napetom i neizvesnom komadu, gde se do samog kraja ne zna pravi ishod drame, provalio je novi istorijski talas i odneo trule naslage onemoæalog režima. Posle tolikih godina trpljenja i ponižavanja, kada su se mnogi nevernici, koje bolje da i ne imenujem, stideli što pripadaju prokaženom narodu, kada su ga prezrivo nazivali “stokom” i “rajom”, talas gneva i oèaja narastao je i nadvio se nad svima nama, preteæi da sve pred sobom sruši. Pravo je èudo da se na ulici nije, posle podlih suzavaca, pendreka i pucnjave u masu, napravila krvava tragedija koje bi se danas svi stideli. Božija ruka je zaustavila bes oèajnika i izbegli smo ono èega smo se svi plašili.

Proèišæenje je bilo kolektivno.

Istorijski talas nas je sve poplavio.

A oni koji su, igrom sluèaja, uzjahali taj talas, oni koji sebe danas prozvaše prvoborcima i halapljivo grabe upražnjenu vlast, nisu tu dospeli zbog svojih liènih kvaliteta ili sposobnosti, veæ zbog tektonskog poremeæaja koji nam se dogodio. Izlazeæi masovno na izbore graðani su glasali protiv odnaroðenog režima, glasali su za promene koje æe doneti bolji život svima u državi. To moraju da shvate narodni predstavnici koji dobiše naše glasove.

Otuda je neshvatljivo da se samo posle jednog dana, negde èak i nekoliko sati, pojavljuju ljudi, preletaèi, koji zloupotrebljavaju narodno poverenje i koriste trenutno bezvlašæe da gramzivo prisvoje vlast. Zašto to rade? Zašto svoju malu, èesto i beznaèajnu, ulogu u svenarodnoj pobuni toliko istièu?

Imamo li mi i neke druge ljude?

Nije cilj graðanske neposlušnosti i generalnog štrajka bio da dobijemo televizijske izveštaje o tome šta su rekli jedni te isti ljudi, niti da televizijski voditelj pokriva glasove svih onih u novoosnovanoj skupštini koji misle drugaèije; niti smo hteli da neki bogati privatnik, koji je bogatstvo stekao u propalom režimu, samovoljno preuzima državnu carinu; niti da neki prvoborci iz veèeri u veèe nastupaju na svim televizijskim kanalima ubeðujuæi nas kako su nas baš oni spasili monetarnog haosa, kako su spreèili režim da nas dodatno ne pokrade i kako milijarde maraka, ugovoreni u prolazu, upravo stižu.

Ko æe da poveruje u te pubertetske laži? Otkuda tolika alavost i bezobrazluk? Zašto da gledamo ono što smo veæ imali? Nije cilj svenarodnog protesta bio da jedna zatvorena oligarhija zameni drugu, veæ da se stvori otvoreno društvo u kome æe demokratske institucije sistema biti u službi svih graðana.

Na samom smo poèetku tog puta. Ništa se ne može preko noæi uèiniti. Dug i težak, neizvestan put nas èeka.

Ne smemo ponovo zabrljati. Ne smemo i neæemo da pristanemo na novu manipulaciju. Ne verujte lažnim prorocima i usreæiteljima! Vremena su ozbiljna i nama trebaju ozbiljni i smireni ljudi. Svako mora da brani dostojanstvo izgovorene javne reèi.

Nema obeæane zemlje!

Nema preèica!

Istinu treba reæi narodu. Istinu o tome gde se nalazimo i kako možemo da se izbavimo. Put izbavljenja je trnovit. Mnogo odricanja i rada nam treba da bi uspeli. Zablude se skupo plaæaju. Raèun nam je davno došao na naplatu. Niko nam ništa neæe pokloniti. Svako brani svoje interese. A naš interes nije da dobijamo poklone, veæ investicione kredite koji æe promeniti privredni sistem i prilagoditi ga svetskom tržištu.

Hoæemo da zaradimo na tom tržištu!

A da bismo zaradili u oštroj konkurenciji drugih država, trebaju nam pravi igraèi. Ozbiljni ljudi koji znaju da pobeðuju u slobodnoj tržišnoj igri.

Partijski monopoli ne mogu napraviti menadžere za to tržište.

Partije samo izbacuju prvoborce.

Beograd 10. oktobar 2000 god.