Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Privatizacija

Privatizacija

741
0

Pre nekoliko dana, baš kada su afere o pranju novca bile u punom jeku, jedan naš neoliberal, ugledni profesor i èlan nevladine organizacije koja rame uz rame koraèa sa Vladom, nemajuæi opravdanja za sve lošije privredne pokazatelje i narastajuæe nezadovoljstvo sve siromašnijih graðana, izjavio je da je «model privatizacije dobar, ali da ne daje najbolje rezultate». Licemerna tvrdnja strastvenog branioca reformi i tržišnog fundamentaliste žalosno je smešna i više govori o stanju duha naše potkupljene inteligencije, koja se smerno dodvorava svakoj vlasti, nego o propasti nametnutih reformi. Tvrdnja je slièna narodnoj izreci da je operacija uspela, ali da je pacijent umro.

Bojim se samo da refomatori ne pripremaju srpskoj privredi baš takvu operaciju bez anestezije i zbog toga sam, veæ treæu godinu, ustao u odbranu ne samo državnih i nacionalnih interesa, što je važno, veæ u odbranu ljudskog dostojanstva, zdrave pameti i poštenja, što je presudno za naše mentalno ozdravljenje. Zato ne smemo dozvoliti da nas lažni reformatori, skorojeviæi, ideolozi vulgarnog pragmatizma, korisnici donacija i balavci sa raèunima na sejšelskim ostrvima zamajavaju. Dakle, reformatori su pokazali svu svoju nesposobnost. Katastrofalni privredni rezultati æe dovesti do socijalnih nemira u zemlji. Još gore što nam se može desiti, na dobrom smo putu da se to ostvari, da izgubimo nacionalni identitet, državni suverenitet i da padnemo u neokolonijalno ropstvo.

Postojeæa privatizacija je sredstvo da se to zaista i ostvari. Kada su 28. decembra 2001. godine prodali tri cementare za 138,9 mil $, znao sam da je otpoèela rasprodaja Srbije. Pisao sam i govorio da je prodaja cementara zloèin i da reformatori imaju opasne namere. Ali, nažalost, sve je bilo uzalud. Cementare su otišle za male pare. Samo za BFC smo pre nekoliko godina mogli da dobijemo 141 mil $. Zašto su rasprodate cementare? Ko je uzeo proviziju? Cementare su strateška preduzeæa i nismo smeli dozvoliti da ih stranci uzmu jer onda država više ne može da utièe na kartel koji brani svoj poslovni interes. Prodate su cementare a graðevina nije pokrenuta. Zamislite kolika bi bila vrednost fabrika da su poèeli veliki investicioni radovi: izgradnja puteva i podizanje 40.000 stanova godišnje. Zašto se prodaju uspešne firme? Koji domaæin na selu prodaje najbolju kravu i zemlju da bi dopunio budžet za letovanje? Zašto država nije ponudila da graðani Srbije i naša dijaspora otkupe najbolje srpske firme? Prodajom cementara reformatori su pokazali da æe se èitava njihova tranzicija zasnivati na rasprodaji preduzeæa.

Tako se i desilo. Dosada je prodato 776 preduzeæa za 610,9 mil €, mada je njihova knjigovodstvena vrednost bila 663,7 mil €. Zar to nije rasprodaja ispod knjigovodstvene vrednosti? Koju vrednost bi imala ta preduzeæa da je pokrenuta privreda i da su došli naši investitori iz dijaspore i stranci? Pošto privreda nije namerno pokrenuta, industrijska proizvodnja u treæoj godini reformi je u minusu 3, 1 odsto, rasprodaju se uspešna preduzeæa uz posredovanje privilegovanih konsultantskih kuæa. Neka Ministar za privredu i privatizaciju, koji se ne bavi privredom veæ samo privatizacijom, iznese u kojim sve preduzeæima privatizaciju sprovodi «Dilojt i Tuš», konsultantska kuæa iz koje je on potekao. Da li je to klasièan sukob interesa treba da kaže zakonodavac.

Uglavnom, graðani privatizaciju doživljavaju kao pljaèku, èak je 83 odsto njih to izjavilo. Koncept privatizacije je pogrešan jer prodajom društvenih preduzeæa puni se sve prazniji budžet. Šta æe se desiti kad se sve što valja rasproda? Od èega æe se puniti budžet? Šta æe prodavati neka druga Vlada ili naši potomci? Ministar kaže da je cilj da se izvrši brza privatizacija i da nije zadatak Ministra da ispituje poreklo kapitala jer æe tako oterati investitore. Ako je za privatizaciju najvažnija brzina, onda možemo šiptarskim narkodilerima, belosvetskim mafijašima i kriminalcima da vrlo brzo prodamo naša preduzeæa. Da li je to onda cilj? Država to ne sme da dozvoli. Zbog toga je važno da se odreðeni investitori iskljuèe iz procesa privatizacije i da se kupcima proveri poreklo kapitala. Zašto bi se ozbiljan investitor plašio da pokaže poreklo nastanka svog kapitala?

Nije se smelo dozvoliti da «heroj hrvatske privatizacije koji je došao niotkud i postao biznis elita», prema pisanju zagrebaèkog tiska, kupi «Frikom». Protiv sam toga da hrvatski i slovenaèki investitori kupuju naša preduzeæa dok se ne reše odnosi izmeðu država. Zašto? Živeli smo dugo u lažnoj bratskoj zajednici i razveli smo se u krvavom i tragiènom ratu. Naši susedi su nas okrivili za genocid, divljaštvo, barbarizam i bežali su od nas kao da smo kužni, zašto se sada vraæaju? Šta se promenilo? Zar to nije isti onaj narod koga su toliko vreðali i ponižavali? Naša prognana i izbegla braæa ostavili su u Hrvatskoj liènu imovinu od 32 mld $, dok predsednik Hrvatske traži da Srbija plati ratnu odštetu od 35 mld DM. Smatram da treba trgovati i poslovati sa Slovencima i Hrvatima, treba pustiti preduzeæa i pojedince da nalaze sopstvene interese, ali ne sme se dozvoliti da oni kupuju u Srbiji dok se ne ispoštuje reciprocitet.

Zar æe stranci da kupe naše izvore voda? Prema svetskim istraživanjima 2025 godine preko 66 odsto stanovništva neæe imati vodu. Zašto rasprodajemo prirodna bogatstva? Prodajom rudnika, kamenoloma i infrastrukture postaæemo potpuno zavisni od stranog kapitala i onda su moguæe razne afere. Sluèaj sa izvozom šeæera je drastièan. Šeæernu industriju kontrolišu jedan naš privatnik, kralj šeæera kako sam sebe nadmeno naziva, i dve strane kompanije. Zašto je antimonopolski zakon dozvolio koncentraciju moæi u rukama nekoliko preduzeæa? Grèka firma koja je u vlasništvu državne banke uèestvuje u privatizaciji naše šeæerane. Da li je to normalno? Zašto Grci ne privatizuju svoje šeæerane?

Smatram da ovakvu privatizaciju odmah treba zaustaviti i napraviti novi koncept privatizacije. Naravno, treba ispitati i privatizaciju koja je izvršena od 1990. godine. Ne sme se dozvoliti da u kupovini jedne farmaceutske kuæe uèestvuje èovek sa poternice Interpola. Koji je smisao takve privatizacije? Nedavno su iz ministarstva priznali da ne znaju šta se zbiva u privatizovanim preduzeæima. Podaci govore da proizvodnja u veæini tih preduzeæa nije ni pokrenuta, èak treæina privatizovanih preduzeæa su u štrajku, a ima pravih bisera koje izdvajam.

Leskovaèko preduzeæe «Rul» je privatizovano za 22 mil din i to obveznicama stare devizne štednje, diskont dostiže i 70 odsto, a na lageru su imali robe za 26 mil din. Proizvodnja danas stoji i 290 radnika je u neprekidnom štrajku. Prema izveštajima Samostalnog sindikata èak u 70 odsto privatizovanih preduzeæa novi vlasnici ne poštuju odredbe ugovora. Svakako najinteresantnije je u preduzeæu «Radan» iz Lebana u kome vlasnik traži novèane pozajmice od 12 radnika da bi platio prvu ratu. Ironija je da su mu radnici pomogli. Zašto radnici nisu kupili sami preduzeæe? Preduzeæe «Vranjeturs» kupio je novi vlasnik iz – inata! Izlicitirao je visoku cenu od 18 mil din, ali sada priznaje da je zaposlene obmanuo. Slièno je u «Mašinservisu» iz Valjeva gde 30 radnika traži poništenje privatizacije jer novi vlasnik nije ispunio nijednu ugovorenu obavezu.

Meðutim, postoji nezadovoljstvo i kupaca preduzeæa. Prevareni kupac je g. Popoviæ, koji je kupio panèevaèki AMS «Zvezdu», isplatio jednu platu kroz minimalac, a onda rekao da æe da vrati preduzeæe jer su dugovi veæi nego što mu je Agencija priznala. Slièno je prošao i g. Svilar koji je kupio ciglanu «Napredak» u Èonoplji. Ispostavilo se da je drastièna razlika izmeðu stanja na papirima kupljenim od Agencije i stvarnog stanja. A njegovom meštaninu g. Sekuliæu posle kupovine preduzeæa stalno pristižu neka potraživanja. Kada se požalio Agenciji, oni su mu rekli da tuži prethodno rukovodstvo. Ministarstvo za to nije krivo. A ko je kriv? Niko. Privatizacija je dobra i svi hvale reformatore. Samo rezultata još nema. Ne vide se. Jedino su sejšelske uplate stvarne.

Beograd, 30. 07. 2003.