„Vašingtonski konsenzus – stabilizuj, privatizuj i liberalizuj –mrtav je”. Ovim rečima počinje redakcijski uvodnik uglednog „Fajnenšl tajmsa” od 22. maja ove godine, u kome su sažeti najvažniji zaključci upravo objavljenog Izveštaja Komisije za rast i razvoj.
Vašingtonski konsenzus je kovanica koja se koristi kao sinonim za neoliberalnu doktrinu i ekonomsku politiku kakvu su godinama zajednički promovisale Svetska banka, Međunarodni monetarni fond i Ministarstvo finansija SAD, svi sa sedištem u Vašingtonu.
Kako je stvarnost tvrdoglavo odbijala da se prilagodi neoliberalnoj doktrini, od nje se na kraju moralo odustati. Trebalo je da prođe gotovo dvadeset godina da bi se priznalo nešto što je odavno bilo jasno – nijedan uspešan ekonomski model nije počivao na neoliberalnim idejama.
Komisija za rast i razvoj je formirana 2006. godine, s ciljem da liderima zemalja u razvoju ponudi preporuke u vezi sa optimalnom i održivom strategijom razvoja. Njen rad je sponzorisalo nekoliko zapadnih vlada, jedna fondacija i Svetska banka. Komisiji je predsedavao nobelovac Majkl Spens, a u njenom radu je pored 21 stalnog člana iz 18 zemalja, učestvovalo još oko 300 uglednih stručnjaka.
Komisija je proučila iskustva i razvojne modele 13 ekonomski najuspešnijih država u poslednjih šest decenija. S izuzetkom Bocvane, Brazila, Malte i Omana, sve ostale zemlje su iz jugoistočne Azije, uz Japan i Kinu. Na bazi njihovih iskustava, formulisane su i preporuke u izveštaju. Analiza je obuhvatila period od 1950. do 2005. godine. Svaka od pomenutih 13 država je uspela da u nekom kontinuiranom periodu od najmanje 25 godina, ostvari prosečnu godišnju stopu rasta od 7 odsto. Kako se čuda ne dešavaju 13 puta, ova stopa rasta se danas smatra realističnim ciljem. S takvom stopom država može udvostručiti svoj bruto domaći proizvod svakih deset godina.
Komisija je zaključila da nema jedinstvenog recepta za razvoj, ali da uprkos tome postoji najmanji zajednički sadržitelj ekonomskog uspeha. Svi uspešni modeli baziraju se na integrisanosti sa svetskom ekonomijom, imaju veliku pokretljivost radne snage, visoku stopu štednje i investicija i sposobne vlade koje su posvećene ekonomskom rastu.
U izveštaju se naglašava da aktivna i pragmatična vlada, koja je spremna da hrabro ali razumno eksperimentiše, ima ključnu ulogu u razvoju ekonomije. Ovakvim naglašavanjem uloge države načinjeno je radikalno odstupanje od ekonomskih doktrina koje su vladale poslednjih decenija. Iako ne daje gotove recepte, izveštaj se distancira od neoliberalnih mantri koje su do juče prolazile kao recept „zdrave” ekonomske politike. Utisak je da se nalazi Komisije ponajviše oslanjaju na praksu azijskih zemalja i na model kojim je Japan započeo svoju ekonomsku ekspanziju.
Konstatuje se da zemlje – šampioni – nisu previše naklonjene slobodnom tržištu. U sprovođenju razvojne politike, one su često pribegavale potcenjivanju vrednosti domaće valute, selektivnoj kontroli priliva kapitala i politici akumuliranja visokih deviznih rezervi. Jedinstvenog stava u vezi sa vrlinama ovog segmena ekonomske politike nema, ali to možda i nije previše važno – takva politika je dala odlične rezultate.
Ukazuje se i na opasnost od prebrzog otvaranja ekonomije spoljnoj konkurenciji. Daje se i primer zemalja koje su se najpre skoncentrisale na supstituciju uvozne robe, da bi se tek u sledećem koraku okrenule inotržištima. Ovo će biti zanimljivo onom delu domaće ekonomske javnosti koji ogroman deficit trgovinskog bilansa vezuje samo za slabost izvozne privrede, zanemarujući pri tome bujajući uvoz.
U izveštaju se naglašava i da je inostrano zaduživanje neadekvatna zamena za domaću štednju, koja je najvažniji izvor dinamičnog investiranja. Iza ovog stava skrivena je neprijatna istina – države koje žele brzi razvoj, moraju u dužem periodu žrtvovati ličnu potrošnju.
Snažno se naglašava i da nema održivog i dinamičnog razvoja bez ubrzanog investiranja u infrastrukturu, obrazovanje i zdravstvo. Ova vrsta državnog investiranja ne ugrožava privatne investicije time što apsorbuje slobodan kapital, kako tvrde pristalice privatizovanja svega postojećeg, naprotiv, ona privatno investiranje podstiče.
Izveštaj Komisije bi mogao dobro poslužiti budućoj vladi Srbije, ko god da je sastavi. U kontekstu srpske ekonomije, neki pravci delovanja su već danas kristalno jasni. Država mora ulagati u infrastrukturu: u puteve, proizvodnju energije, vodosnabdevanje, itd… Taj strateški segment se ne sme prepustiti volji stranih investitora, koncesionara ili njihovih banaka. Država takođe mora investirati u obrazovanje i zdravstvo, jer u tim oblastima tržište funkcioniše loše – obrazovana i zdrava nacija je odgovornost države, ali i adut u privlačenju kapitala.
Srbija će uvideti, bojim se veoma brzo, da nagomilani problemi srpske ekonomije moraju biti razrešavani ne samo tržišnim merama, već i osmišljenim administrativnim zahvatima države, kako su to već radile najuspešnije zemlje. Ovo se podjednako odnosi i na budžetsku i na monetarnu sferu. Nije svaki administrativni intervencionizam loš niti je „tržišnost” vrlina po sebi. Kvalitet ekonomske politika se vrednuje kroz rezultat, a ne kroz njenu doktrinarnu podlogu.
finansijski konsultant Nebojša Katić
Politika 03/06/2008.