Početna Tekstovi OSLOBAĐANJE

OSLOBAĐANJE

2624
0

OSLOBAĐANJE

 

Zašto je Evropa u krizi?

Zašto se kriza produbljuje?

Zašto je sve veći haos na ulicama Evrope?

 

Razlog leži u činjenici da se danas u Evropi ne rešava suštinsko pitanje evropskog društva.

A suštinsko pitanje se nalazi sakriveno u sebičnom individualizmu evropskog čoveka.

Koji je , još od antičkih vremena, ubeđen da je on mera svih stvari i da se sve u prirodi okreće oko njega.

Bila je to velika greška, koja se ni do današnjih dana nije ispravila.

Naprotiv, načelo čovek je merilo svih stvari se danas pretvorilo u surovi individualizam da je savremeni čovek sam sebi dovoljan.

 

Velika je zabluda evropskog čoveka da može sam da živi i da sve mora biti podeđeno njegovim ličnim interesima.

Mera odnosa između ljudi je svedena na trgovinsku špekulaciju na berzi, gde se virtualno manipuliše osećanjima koji, zapravo, uopšte ne postoje.

Uspeh čoveka se meri veličinom zablude koju je uspeo da nametne drugim ljudima i  njegovom veštinom da zavedene ljude drži u  poniznoj pokornosti da oni dobrovoljno pristaju da budu poniženi.

 

Suštinska greška evropskog čoveka se sastoji u tome da on veruje da može potpuno sam, odvojen od drugih ljudi i zajednice, da postigne svoje konačno spasenje.

Niko mu ne treba da dosegne svoju individualnu sreću i da za sebe prigrabi sve ono što nije u stanju da podari drugima.

Pohlepno proždirući život i gramzivo ga prisvajajući, tako da drugima ne ostavlja ništa,  što mu hrani bolesnu sujetu, stvara utisak kod prejedenog čoveka da  on sam može da izađe iz bivstva.

 

Sam može da se spasi i da sve druge ostavi na cedilu.

 

Dugo je evropski čovek verovao da je uspeo u svojim namerama i nije mario za sudbinu drugih ljudi i zajednice.

Iskreni da budemo, zajednica njega nije ni zanimala.

Smatrao je da to kolektivističko, plemensko i totalitarno ustrojstvo samo guši njegov sebični, usrećiteljski egoizam i da on ima sva prava u odbrani svoje narcisoidnosti i potrošačkog konformizma.

 

Tako smo upali u današnju krizu evropskog čoveka.

 

Odricanje od duhovnosti i odbacivanje ranjene duše, sve zbog pokušaja da se prisvoji što više života samo za sebe, dovelo je tog otuđenog čoveka do potpune razočaranosti i krize nerava.

Gutanje sedativa i begstvo od slobode nije moglo da nadohnadi potpuno odsustvo duhovnog sadržaja.

Kada čovek otkrije u sebi  prazninu i kada tu prazninu ne može da napuni nikakvim sadržajem, filosof bi rekao kada realizuje apsolutno ništa, onda nastaje kriza identiteta.

 

Čovek više ne može da odgovori na ključna pitanja svoga smisla postojanja.

Materijalna blagostanja su zlatni kavezi njegove uskraćene i oduzete slobode.

On oseća sve veću teskobu i pati za davno izgubljenom slobodom.

Želi nešto da promeni, ali ne zna kako i ne zna kojim putem da krene.

 

Postoje ljudi koji su duhovno prosvećeni i koji nisu upali u ovu materijalističku zamku zlatnog kaveza i gubitka slobode.

Oni se nisu odrekli najvišeg duhovnog ranga i žive život prema svome izboru.

Zadržali su u sebi sve moralne postulate zajednice i dostigli su, ako tako možemo da kažemo, stanje blaženstva u svom savršenom oslobađanju.

 

Problem tih duhovnih i odvažnih ljudi, koji se nisu predali i nisu dozvolili da ih pokore, nastaje kada oni to svoje znanje i stanje duha žele da zadrže samo za sebe.

Tada ponavljaju istu grešku ljudi koji su posvećeni dostizanju svoje individualne sreće.

Takvi izuzetni ljudi ne smeju da ostanu u tom svom stanju individualnog blaženstva.

Ne smete da uživate u svom samooslobođenju.

 

Nemate pravo na takvu sebičnost!

 

Vaš zadatak je da se vratite u zarobljeni i neprosvećeni svet i da svoje stečeno znanje stavite u službu svih onih koji su pokoreni, koji nisu dosegli samospoznaju oslobođenja.

Ne možete sami da dosegnete oslobođenje, jer vi nosite zajednicu u sebi.

Zajednicu koja nije odvojena od vas i koju tek morate da oslobađate.

Nema individualnog konačnog spasenja.

To je velika zabluda.

Zamajavanje i traženje opravdanja.

 

Oslobađanje može biti samo celovito.

Ako na svetu postoji makar jedan čovek koji nije iskupljen, koji pati i koji je pokoren, onda niko ne može da umisli da je dostigao stanje blaženstva i da se spasio.

 

Spasa nam nema bez spasa zajednice.

 

Beograd, 10.04.2016