Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Orvel

Orvel

886
0

Engleski pisac Džordž Orvel, tragajuæi za samom suštinom života, želeo je da doživi oseæaj bede i zbog toga je neko vreme živeo kao klošar i radnik na ulicama Londona i Pariza. Tako je i nastala knjiga «Niko i ništa u Parizu i Londonu». E, u toj knjizi ima jedna interesantna epizoda.
Dakle, Orvel piše da je radio u jednom hotelu koji je brojao 110 ljudi, da je disciplina bila stroga i rang taèno odreðen kao u vojsci. On je radio u kafeteriji i bili su tretirani kao šljam hotela, prezreni od svih. Meðu osobljem je bilo raznih nacionalnosti i svi su bez obzira na nacionalnu pripadnost, mnogo – krali! (Evo potvrde mondijalistima da je ljudska priroda jedinstvena i teško promenljiva).

Svako je svakoga hteo da prevari meðu osobljem i vladalo je opšte podozrenje. Ali jednog dana, kako piše Orvel, pojavio se najèudniji tip kojeg je video u hotelu. Bio je to pomoæni radnik. Nabijen, okretan èovek od dvadesetpet godina, govorio je šest jezika i radio je kao crv. Èinilo se da taj vredni i pametan èovek sve zna o hotelskom poslu. A onda, na opšte zaprepašæenje osoblja, èim je odzvonilo dvanaest sati, nadurio se, poèeo zabušavati, ukrao vino i najzad, kao kruna svega, otvoreno prošetao uokolo s lulom u ustima. Pušenje je bilo strogo zabranjeno. Ubrzo se pojavio upravnik i zapenjen od besa urlikno:»Koga to vraga radiš, pušiš ovde?». «Koga vraga radiš ti s takvim licem?», potpuno mirno odbrusi pomoæni radnik. Bila je to svetogrda primedba koju niko nije smeo upravniku da izgovori i u dva sata pomoæni radnik je bio otpušten. Dobio je svojih 25 franaka po propisu i otišao je. Pre nego što je krenuo, na pitanje jednog Rusa kakva je to igra, pomoæni radnik je doslovno rekao: «Pazi ovamo, mon vieux, moraju mi platiti dnevnu zaradu ako radim do podneva, je li tako? To je zakon. A zašto da radim kad sam dobio pare? Evo kako ja to onda izvedem. Odem u hotel, dobijem posao dopunski i sve do podneva zbilja radim. A onda, kad otkuca podne, poènem se tako užasno ponašati da nemaju drugog izbora nego me moraju otpustiti. U veæini sluèajeva otpuste me do 12,30h, danas je potrajalo do 2h, ali nije važno, uštedeo sam 4 sata rada». Isti trik izveo je u polovini hotela i restorana u Parizu. Na kraju su hoteli morali da ga stave na crnu listu.

Orvel je bio zaprepašæen. Njegov tradicionalni i konzervativni mozak nije bio spreman na tako nešto. Posle svega, ostaje samo da vam otkrijem ono što vi veæ sigurno nasluæujete, pomoæni radnik je bio – Srbin!

Društvena svojina u socijalizmu nije pripadala nikome. Radnici su bili na vlasti i sprovodili su diktaturu proletarijata. Oni koji su na vlasti ne rade, veæ vladaju. Veliki Meštar sviju hulja, naziv upotrebio Dostojevski, stvorio je iluziju da se može živeti bez rada, na kredit. Beograðani kažu na – foru! I tako nas je Veliki Meštar zadužio.

Na klackalici supersila mi smo, bez velikog rada, zaista dobro živeli. Crvena buržoazija je govorila o komunizmu. Radnici su samoupravljali i raspodelu vršili prema potrebama. Krediti su pokrivali sve promašaje na tržištu. Gubici su se nagomilavali. Zemlja je izgubila kreditnu sposobnost. Poverioci više nisu verovali radnièkim savetima. A onda je Veliki Meštar otišao i ostavio nam sve dugove. Krediti su došli na naplatu. Braæa u dugovima su se pobili. Svako je optuživao one druge za izdaju i prevaru. Radnici su poverovali da se iz krize može izvuæi nacionalnim opijanjem. I svi su pili. Ideologija krvi i tla je zapevala. Lakše je bilo pevati nego proizvoditi kvalitetnu robu. Primitivci su došli na vlast i ponudili siromašnim radnicima mit o Velikom Voði. A Veliki Voða je bio najpijaniji. Nije video da je berlinski zid srušen i poèeo je da udara u ratne bubnjeve. «Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo!». Novo vreme je nastalo. Barabe, lopovi, siledžije, šibicari, lažovi i moralne nakaze odazvali su se pozivu. Nastala je diktatura primitivnog nacionalizma. Fukara je poèela da se bogati pljaèkajuæi sopstveni narod. Radnièka klasa je postala topovsko meso i lumperproletarijat. Siromaštvo se sve više širilo što su naši porazi bili veæi i teži. Niko nije pravio kalkulaciju.

Na kraju, sve bitke su bile izgubljene. Naravno, kamate su uveæale dospele kredite. Radnièka klasa je živela na 1-2$ dnevno i radila je na ulicama. Kada su ulice postale tesne, srušili su pijanog Voðu. A onda su došli pragmatièni reformatori. Oni su objavili dobru vest da uvode tržište.

Loša vest je bila da se to ne odnosi na njih. Reformatori i odabrane nevladine organizacije koraèaju rame uz rame u tranziciju. Koriste sredstva iz budžeta i donacija, dok svi ostali moraju da se dokažu na tržištu. Rasprodaje se društvena imovina i otpuštaju radnici, ali se ne otvaraju nova preduzeæa i ne zapošljava narod. Radnici neæe da rade, poruèuju nam državne birokrate koji svoj rad u Vladi, prema izjavi Premijera, doživljavaju kao investiciju za buduæi rad u multinacionalnim kompanijama. Radnici su krivi što se reforme ne sprovode. Svi hoæe život na – foru. Ali, reformatori foliraju. Oni ne govore zašto su uspešni naši ljudi u dijaspori. Zar to nije isti narod? U èemu je problem? Objašnjenje je jednostavno, razvijeni svet ima izgraðen sistem. Graðanske institucije i vladavina prava važe za sve. Razvijeni i bogati narodi nemaju partijsku državu. Ne mogu na èelo njihove države, lokalne vlasti ili privrede da doðu neiskusni ljudi, bez radnog staža u struci.

Reforma æe uspeti kada budu važila pravila za sve. Profiteri reformi traže da se graðani odrièu u korist buduænosti. Za to vreme oni se voze privatnim avionima, bazaju po svetu, druže se sa sumnjivim tipovima, prave zebre, protestuju zbog kolaèa i uzimaju svuda procenat gde mogu.

Najveæi protivnici reforme su, dakle, oni koji sprovode reforme. Oni žive na – foru! Njima nije u ineteresu da se promeni sistem. Reformatori su veæ sklopili savez sa novobogatašima. Zajedno šire strah. Radnicima je ostala samo ulica. Na ulici je sve i poèelo. Nisu naši radnici glupi, niti su lenji. A i zakon znaju da èitaju. Radnici èekaju da se naprave pravila igre. Oni hoæe da se bogate radeæi legalno. Fore ostavljaju folirantima. Tržište neka presudi.

Gospodo reformatori, izaðite na tržište!

Beograd, 30.10.2002.