Početna Sadržaj Komentari Oranje reforme

Oranje reforme

890
0

Verovali ili ne, izveštaji o poslovanju banaka u Srbiji za prvo polugodište 2006.godine, pokazuju da su 38 banaka napravili minus od 3,8 milijardi dinara. Kakav minus usred ovolike kampanje? Kakv minus usred tolikog finansijskog obilja? Građani u to ne mogu da poveruju. Takve palate, koje su banke za kratko vreme podigle po čitavoj državi, izazvale su veliku zavist siromašnih građana, a plate službenika postale su toliko primamljive da svaka porodica traži vezu da bi se neko njihov zaposlio u banci. Otkuda sada izroniše ti minusi? Zar nas već šest reformskih godina tranzicioni dobitnici ne ubeđuju kako su uspeli da spase naš bankarski sistem od propast? Zar nisu rasprodali sve velike domaće banke, ostala je jedna samo načeta, strancima da bi nas oni naučili kako se posluje? I otkuda sada toliki minusi? Ko je napravio tolike minuse? I ko će da plaća i pokriva minuse? Stranci? Država? Ili, kako to obično biva, naš grbavi narod?

Uvek se sve završava po leđima našega nepismenoga i neprosvećenoga naroda.Uvek oni plaćaju račune koje im naprave korumpirani političari. Političari se menjaju, ali se računi uvećavaju. Došli su na vlast neznanci o kojima ništa nismo saznali ni do današnjeg dana. Guverner Jelašić, kupac dedinjske vile, pojavio se potpuno nepoznat u struci i zauzeo je visoke državne funkcije. O njegovim sposobnostima niko nije raspravljao. Nije bilo konkursa. Ispada da je, recimo, za mesto portira u Narodnoj banci potrebno više papira imati, nego za mesto guvernera. O njegovim namerama nije se smelo govoriti. Ko je taj neznanac? Odakle se pojavio? Gde je ranije bio? Da li je on poslat ili je doveden? Kakvi su rezultati njegovog angažmana? Guverner je nedavno izjavio da je privatizacija bankarskog sistema izvršena, ali da reforme još nisu. Kakve su ovo guvernerske gluposti? Zar privatizacija bankarskog sistema nije podrazumevala i njegovo istovremeno reformisanje? Zašto smo onda uništili domaće bankarstvo? Zašto nismo reformisali domaće bankarstvo?

Gubitak koga su banke iskazale je javna tajna. O tome se ne govori. Nema panike među građanima. Postoji zavera ćutanja i među stručnjacima. Mnogi eksperti su konsultanti ili revizori banaka. Mnogi političari kupuju stanove svojoj razmaženoj deci iz bankarskih kredita, odobrenih zbog njihove političke funkcije. Ni Narodna banka ništa ne preduzima. Interesi su udružili finansijsko-političku oligarhiju.Građani Srbije ne znaju da raste naša zaduženost iz meseca u mesec.

Neobavešteni premijer je dozvolio da se poveća zaduženost za šest meseci za čitavih tri milijarde dolara. Bankari uzimaju kredite od svojih matičnih kuća i plasiraju sredstva građanima Srbije. Naravno, kamatne stope su nekoliko puta veće negu u njihovim zemljama. Dobit se transferiše nazad, umanjena za provizije moćnika koji dozvoljavaju da se to baš tako dešava. Već sam o tome pisao. Namera bankara je da dodatno zaduže građane Srbije koji su, nakon ratova, sankcija i izgubljenih oktobarskih nada, željni boljeg života. I to odmah. Bez čekanja. Na kredit. Makar da osete nekakvu nadu. Makar tu nadu kupovali umanjenjem životnog standarda u budućnosti. Trenutna zaduženost naših građana je 200 evra po stanovniku, dok je zaduženost u susenim zemljama nekoliko puta veća. Strani bankari smatraju da svaki od tri miliona građana može da uzme najmanje hiljadu evra kredit za kupovinu potrošačkih dobara i to je povećanje kreditnog potencijala za novih tri milijarde evra. Plasirajući taj novac, bankari ostvaruju velike prihode koje vešto izbacuju izvan Srbije, dok kod nas prikazuju gubitke u poslovanju.

Guverner nam saopštava da postoji i treća faza, nakon privatizacije i reformi banaka, u kojoj bi trebalo dosta da se uradi na konkurentnosti, jasnosti u poslovanju i zaštiti klijenata. Kada ta faza nastupa? Zar nema konkurentnosti? Znači li to da imamo monopoliste na finansijskom tržištu? Zašto nema jasnosti u poslovanju? Koje banke podvaljuju klijentima? Da li to smeju da rade u svojim zemljama? Ko je imao prilike da posluje sa bankama, mogao je da se uveri da se u poslovnosti nisu mnogo odmakle od državnih banaka koje su namerno uništene.

A to je bio rudarski posao, hvali se guverner. Tačno tako. Posao koji se radio ispod zemlje u nameri da se uništi domaće bankarstvo i dovedu strane banke koje će brzo monopolizovati tržište. Iskazani gubici na najbolji način govore o uspešnosti banaka. Rudarski posao za rudarske gubitke. Tako rudarska banka ima i najveći rudarski gubitak -1,8 milijardi dinara. Zašto se ne pobune centrale tih banaka u inostranstvu? Zar nije normalno da one traže dobit? Zašto bi tolerisale gubitke? A ko kaže da se prave gubici? Možda tamo gubitaka ni nema? Možda su gubici rezervisani samo za Srbiju? Kako drugačije objasniti zaveru ćutanja?

O prevelikoj obaveznoj rezervi od 60% možemo samo govoriti kada saznamo ukupne troškove koje banke naplaćuju. Kamata je samo deo tih troškova. Građani sve plaćaju, jer produžavaju nadu. Bankari su se lepo i skupo udomili. Ali nevolja za njih tek stiže. Ta nevolja se zove – investicioni fondovi.

Kada početkom 2007. godine dođe do osnivanja investicionih fondova, banke će biti u velikoj nevolji. Ukoliko nastane, kao što očekujem,veliki broj investicionih fondova, nevolja će biti sve veća. Zašto bi građani nosili pare na štednju u banku po kamati od 4%-6%, kada na investicionim fondovima mogu da zarade mnogo više? Odugovlačilo se namerno sa investicionim fondovima da bi parazitske banke stvorile monopolizovano finansijsko tržište bez alternative. Investicioni fondovi će potpuno razbiti zonsku igru tromih i razmaženih bankara. Investicioni fondovi igraju čovek na čoveka. Banke su dale velika sredstva u sopstvenu udobnost, mesečni troškovi su im ogromni, dok su plasmani u nekretnine, lizing ili velike kompanije dugoročni.

Biće velikih problema kada građani počnu da povlače tri milijarde evra iz banaka u investicione fondove. Dinamičko finansijsko tržište i brza igra u napadu slomiće krute bankarske šablone. Gubici u bankama će rasti Vodite računa da na vreme izvučete depozite.

Na kraju, nekoliko reči o reklamama banaka. Prvi sam izvršio revoluciju u reklamiranju banaka, čak su se sociološki analizirali reklamne kampanje koje sam smišljao, slovenački bankari su bili protiv da se banke reklamiraju, ali bio sam uporan. I uspelo je.R eklame su pobedile. Na to sam bio ponosan. Ali danas kada vidim reklame banaka, onih najagresivnijih, ostaje mi samo da se – stidim. Zar oni misle stvarno da smo mi kreteni?