Početna Sadržaj Osvetljenja Oligarhizacija stranaka kao izvorište korupcije

Oligarhizacija stranaka kao izvorište korupcije

839
0

Konstatacija o vladavini partitokratije u našem društvu postala je već opšte mesto političkih analiza i teorijskih uvida u funkcionisanje političkog sistema u Srbiji. Ako smo u socijalističkom sistemu imali vladavinu jedne partije onda se moglo očekivati da će uvođenjem višepartijskog i pluralističkog sistema biti izgrađen demokratski sistem u kome će biti konačno prevladana postojeća sraslost i povezanost države i vladajućih partijskih struktura. Međutim, došlo je do sasvim suprotnog procesa, stranke su više nego ikada premrežile državu i naš politički prostor da se može sa puno prava reći da imamo sada s dejne strane , slabo, nemoćno i dezorijentisano društvo a sa druge strane apsolutnu i neupitnu dominaciju partija u svim sferama državnog ustrojstva. Postoje i partije u sadašnjoj vladajučoj koaliciji koje jedino i mogu da opstanu u političkom životu ako su prikopčane na finansijske aparate države, to su klasične parazitske stranke za koje ne dostizanje izbornog cenzusa znači u isto vreme i sigurni nestanak sa aktuelne partijske i političke scene. Najozloglašenije korupcionaške afere jasno pokazuju da se u našim prilikama veliko bogatstvo ne može steći a ni sačuvati bez ozbiljne potpore vladajućih stranaka a samim tim i državnih organa koje one čvrsto kontrolišu i usmeravaju. Sama činjenica da nikada nisu zaista utvrđeni tokovi novca kojim se finansiraju stranke i njihove izborne kampanje dovoljan su dokaz da su partije pre svega dobro organizovane oligarhijske i interesne grupacije, da deluju iznad zakona, jer to su postale prave privatne firme za održavanje na vlasti . To podrazumeva korišćenje i raspolaganje svim dostupnim resursima države, tako da partije su postale organizacije čiji je glavni cilj nije da zastupaju i brane određene političke ideje i demokratsku proceduru i načela javnog interesa i dobra. Oligarhizacija stranaka i funkcionisanje principa demokratskog centralizma i neprikosnovenog partijskog vođe, vezanost i sraslost državnih i partijskih funkcija i čvrsta kontrola i upravljanje javnim preduzećima predstavljaju osnovne uzroke zašto stranke deluju kao glavno uporište i izvorište korupcije.

Svedoci smo često da zbog održavanja trenutne ravnoteže u vladajućoj koaliciji i obezbeđivanje skupštinske večine vodeće stranke nisu spremne da očigledne primere kršenja zakona i finansijskih zloupotreba spreče, već se poštuje prećutni sporazum o ne mešanju u deo vlasti koji je dobio da vrši neki od koalicionih partnera. Pogubne su posledice i u vođenju kadrovske politike jer ovakakav oligarhijsko-poslovni pristup vođenju politike prosto zahteva podaništvo i poslušnost kao glavnu kadrovsku preporuku. I sve se to opravdava reaolnom potrebom da se vodi pragmatična politika jer se jedino tako obezbeđuje toliko nephodna politička stabilnost. Tako se pod firmom nužne političke stabilizacije otvara prostor za partijske činovnike i poslušnike da čuvajući stabilnost države iskoriste sve njene resurse za enormno bogaćenej i otvorenu pljačku. To nam najbolje pokazuju slučajevi pretvaranja poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, to su više nego očigledni primeri ostvarenih i funkcionalnih saveza tzv. usprešnih tranzicionih biznismena i oligarhijskih partijskih struktura i državnih organa. Partije su tako stavljene u otvorenu službu ostvarivanja interesa poslovno-oligarhijskih grupa a velika očekivanja o menjaju karaktera političke vladavine ostale su kao neosvareni i sve udaljeniji politički ideal. Zato i nije čudno što unutar naših stranaka i ne postoji stvarni i delatni politički život, nema strujanja novih i svežih političkih ideja, osmišljavanja strategija razvoja društva , neprekidni i dinamični intelektualni dijalog i rasprava o kretanjima u savremenom svetu, razvoja novih i modernijih formi stranačkog organizovanja i delovanja. Sve je je to zamenjeno ispraznim surogatom, neprestanim političkim spinovanjem i marketinškim kampanjama koje samo održavaju i pothranjuju privid postojanja stranaka . To je svojevrsna stranačka potemkijada u kojoj nema stvarnog sadržaja i političkog smisla.

Partije u Srbiji su danas anahrone, strogocentralizovane i zaparložene pseudo-političke organizacije nesposobne da odgovore na izazove savremenog doba, zakopane u živo blato oportunizma i pragmatizma. Zato je pre svega nužno da naš stranački život bude temaljno demokraatizovan i to tako što će mnogi elementi demokratskog društva biti uneti u stranačku organizaciju kako bi se razgradio opštevažeći parijski mit o neophodnosti monolitizma i nužnosti očuvanja po svaku cenu stranačkog jedinstva , a u stvari radi se pre svega o očuvanja vlasti. Javnost u tome ima svakako presudnu ulogu ali i vraćanje dostojanstva i uticaja duboko potisnutog i politički marginalizovanog stranačkog članstva, svedenog na pasivnog i nemoćnog posmatraća , na političke kulise i politički privid. Dosledno poštovanje neposrednih stranačkihi zbora sa više kandidata , prihvatanje slobodnog poslaničkog mandata, veća ovlašćenja i nadležnosti osnovnih stranačkih organa, razdvajanje državnih i partijskih funkcija, Glavni Odbori birani na stranačkim izborima a ne nemušti stranački organi u koje se kooptiraju stranačke i dvorske oligarhije, referendumi o najvažnijim pitanjima za delovanje i političko pozicioniranje stranke , napuštanje centralističkog stranačkog ustrojstva, obezbeđivanja prava na kritičko izjašnjavanje o radu stranačkog rukovodstva, ograničavanje broja mandata, poštovanje demokratske procedure u vođenju kadrovske politike, sve su to mogući demokratski mehanizmi pomoću kojih se može uneti stvarni i delatni demokratski duh u naše mrtvo stranačko more. Nije održiva situacija u kojoj društvo usvaja najvažnije demomokratske principe i razvija se u skladu sa njima a da postojeća stranačka organizacije ostaju ukopane u ostvarivanje svojih oligarhijskih političkih i poslovnih interesa bez stvarnih izgleda da prerastu u demokratske organizacije u kojima će funcionisati demokratska procedura i poštovati se demokratska načela. To je najveća protivrečnost ne samo našeg političkog života. Kako organizacije koje po svojoj unutrašnjoj dinamici slede Mihelsonov gvozdeni zakon oligarhije mogu biti zaloga i osnovni pokretač demokratskog društva. Mi smo svedoci da naše društvo i pored svih teškoća i kolebanja uspeva da ostvaruje demokratski razvoj a stranke ostaju zatvorene u svom oligarhijskom krugu postajući najveća prepreka za brže i doslednije razvijanje demokratije i demokratskih odnosa.

23 juni 2009 godine Marinko M. Vučinić