Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Obest

Obest

911
0

Nedužna Katarina Mariæ (1971) stradala je na beogradskom trotoaru kada je prvog radnog dana pošla na dugo èekani posao. Nesretnu devojku udario je džip »Micubiši-Pajero« registracije BG-19-11 koji je, suludo vozeæi niz Beogradsku ulicu, prošao kroz crveno svetlo , udario u taksistu, prešao na trotoar i usmrtio devojku i još dve osobe povredio. Džip je imao upaljena rotaciona svetla. Ko sme da proðe kroz crveno svetlo? Niko.

Zakonodavac je tu izrièit. Crveno svetlo je zakon za sve uèesnike u saobraæaju. Ko sme da koristi rotaciono svetlo? Zakonodavac je taèno predvideo pravila i odredio ko može da koristi rotaciona svetla u saobraæaju. Vozaèi dobro znaju da se to ne poštuje u praksi. Rotaciono svetlo, èesto i pratnja, odraz su važnosti i moæi. Svojevremeno mi je jedan moæan novobogataš iskreno priznao da je njegov deèaèki san bio da sedi u luksuznom automobilu i da ga obezbeðuje pratnja sa ukljuèenim rotacionim svetlima i sirenom.

Sirena je takoðe važna. Vrlo važna za san o uspehu. Rotaciono svetlo ne mogu da vide oni koji ne uèestvuju u saobraæaju, recimo oni koji sede u svojim stanovima. Ali sirenu svi èuju. Svi. Ninu-ninu! Prolazi neko ko je uspeo u životu. Neko ko je moæan i koga svi treba da pozdrave. Neko kome se morate skloniti sa puta. Oni u stanovima kad èuju sirenu, ako baš ne izaðu na prozore, na trenutak æe pomisliti da se na ulici nešto važno dešava. A to je veæ nešto. Novokomponovani prostak, okiæen zlatnim satovima, narukvicama, ogrlicama, muževnim kafanskim prstenom i puštenim noktima na malim prstima, ushiæeno je ponavljao – »ninu-ninu«. Taj san mu se ostvario. Sve je bio spreman da uradi da bi se to desilo.

Rotaciono svetlo i sirena su statusni simbol prostaka i ðilkoša. Ko sme velikom brzinom da se spušta niz prometnu ulicu? Ko sme da ukljuèi rotaciono svetlo? (Sirene, nažalost, nije bilo). Ko sme ono što niko ne sme i usudi se da proðe kroz crveno? Ko vozi kola sa niskim registracijama? Ko vozi najnoviji model skupocenog džipa? Kriminalac? Mafijaš? Zar to nisu njihovi statusni simboli i maniri? Zar se oni tako ne ponašaju?

Ne, ovog puta ste pogrešili. Vozilo ne pripada nijednom kriminalnom klanu. Vanredno stanje je i veæina njih je, na svu sreæu obiènih graðana, napokon uhapšeno. Vozilo pripada državi, taènije Vladi, odnosno Ministarstvu za poljoprivredu i njenom demokratski izabranom Ministru. U vozilu su se nalazili profesionalni vozaè i Ministar. To je isti onauj džip o kome sam veæ pisao da je kupljen na sajmu automobila i da je plaæen èitavih 40.000 €. Tada sam javno postavio pitanje zašto je Vlada bankrotirane privrede i opustošene poljoprivrede kupila svom èinovniku tako skupa kola? Zašto? Zašto baš najluksuzniji džip? Èime je on to zaslužio? Ministar je tada priznao da je istina da je njegovo »ministarstvo kupilo ne jedan, nego pet džipova – 4 lade nive i jedan grand pajero – od 40.000€«. Obrazloženje ministarstva je bilo da se džip kupuje jer Ministar obilazi nepristupaèna podruèja.

Kakva je svrha tih putovanja? Podaci za 2002. god. govore da je poljoprivredna proizvodnja u minusu pet procenata, da je agrarni deficit ogromnih 132 mil $ i da 290.000 zemljoradnika nije primilo penzije iz oktobra 2001. godine. Interesantno je, za sve neupuæene, da se penzije zemljoradnicima isplaæuju u dva dela i da je prvi deo penzije za oktobar 2001. godine iznosio – 988 dinara! Taèno, toliko – 988 dinara! To znaèi da je meseèna penzija zemljoradnika 1976 dinara ili 31,36 €. Meseèno! No, svi ti podaci nisu uzbudili agilnog Ministra koji jurca beogradskim ulicama. Njegovo ministarstvo je, uprkos svemu, platilo 40.000 €.

Èudi me da je navodno štedljivi Ministar finansija, koga je narod prozvao Boža Derikoža, dozvolio da se isplati taj raèun. Gde je štedljivost Ministra finansija? Èiju kožu dere Boža? Od èijih para je plaæen taj luksuzni džip? Predstavnik Svetske banke kaže da banka hitno pušta meke kredite, zamislite samo kakvi su tek tvrdi krediti, koji se odobravaju budžetu Srbije, a kao razlog se navodi »hitnost stabilizacije makreoekonomske situacije«. Najveæi deo tih mekih kredita, preko 80 odsto iznosa, ide u budžet. A onda se iz tog budžeta finansira džip pajero od 40.000 €, Ministra koji je nesposoban da pokrene poljoprivrednu proizvodnju i koji sumanuto juri beogradskim ulicama da bi stigao na neke važne sastanke na kojima se ništa važno ne dešava.

A da se ništa ne dešava najbolji je dokaz pad poljoprivredne proizvodnje. I taj zaèarani, reformski i neuspešan krug traje veæ više od dve godine. Meðutim osioni vlastodršci uporno nastavljaju dalje da nas lažu i ubeðuju, mada je ne samo ozbiljnoj struènoj javnosti, veæ i veæini graðana danas postalo jasno da su reforme potpuno pogrešne. Poslednje istraživanje objektivne agencije Medijum Galup govori da je socijalno nezadovoljstvo osiromašenih graðana veæe nego u vremenu pred pad Despota.

Kako to objasniti? Ponoviæu pitanje koga uporno postavljam više od dve godine: koji je smisao oktobarske pobune graðana i prevrata ako se ništa nije promenilo? Ako se režim nije promenio? Èemu pobuna? Zašto protesti kad je sve ostalo isto? Zapravo, samo su glumci zamenili maske. Ostala je ista ona osionost, obest, arogancija, prepotentnost i bezobrazluk. Iste zloupotrebe javnih funkcija. Ni medijska slika se nije promenila. Nakon ubistva premijera sve je kao u vreme i posle NATO bombardovanja. Vanredno stanje, strah, neizvesnost, linè politièkih protivnika, progoni neistomišljenika, osuda opozicionih stranaka, zavere, državni udari, teroristièke organizacije, pretnje, hapšenja, danonoæni nastupi na medijima partijskih istomišljenika, nameštena istraživanja javnog mnjenja koja govore o ogromnom poverenju graðana u vladajuæu stranku i sve, baš sve je toliko isto i veæ viðeno da je postalo dosadno.

Razlika je samo u ideologiji kojom nas lažu. Nekada su to radile primitivne patriotske snage, koje su optuživale NATO plaæenike da izdaju zemlju, danas to rade plaæene neoliberalne malograðanske snage koje optužuju sve patriotske snage za organizovani kriminal i ubistvo. U senci njihovih politièkih i medijskih ratova graðani žive sve gore, siromaštvo se širi, proizvodnja stagnira, deficiti rastu, nezaposlenost se poveæava, socijalna napetost je sve jaèa i sve veæi broj mladih i školovanih ljudi hoæe da pobegne iz zemlje, »pale« èim završe škole, jer je sve isto, suludo, korumpirano, besmisleno i pokvareno da mladi ljudi ne vide razlog da ostanu u tako jednoj propaloj i nesigurnoj zemlji.

Graðani su oèajni. Sve nade su im izneverene. Oni hoæe samo jedno – normalan život! Hoæe da žive od svog rada kao sav ostali normalni svet. Hoæe da imaju iste probleme kao i taj normalan svet. Neæe da strepe da li æe ih neki neostaljinistièki reformator napasti što kritikuju Vladu i zbog toga optužiti da su umešani u atentat na premijera.Graðani neæe da znaju sva ta imena i sve te politièke njuške što monopolišu i manipulišu medijima. Neæe da strahuju da li æe ih neki obesni ministar i njegov policijski vozaè usmrtiti na trotoaru jer su prošli kroz crveno svetlo.

Graðani traže da se poštuju zakoni i da zakoni važe za sve. Odavno je ova arogantna vlast prošla kroz crveno svetlo. Odavno su pregazili slobodu javnog mnjenja, ubili svako kritièko mišljenje i pogazili dostojanstvo i poštenje. Odavno oni uvode puzajuæi totalitarizam i obesmišljavaju demokratiju i parlamentarizam.

Brzo su zaboravili ko su i šta bili pre oktobarskog prevrata. Samo dve godine je prošlo i novi oligarsi su preuzeli svu osionost propalog režima uoèi njegovog rušenja. Samo dve godine je trebalo da proðe da bi postali nesnosno nepopularni i odvratno dosadni svakom normalnom èoveku. Opijeni vlašæu seire nad našim upropaštenim životima, bogate se i prokleto loše lažu. Sve su izbrisali iz seæanja. To su isti oni ljudi koji su pre promena šetali u pocepanim patikama, izlizanim jaknama, koji nisu imali zaposlenja, mnogi nisu imali ni kola, oni koji su imali vozili su polovna, živeli su na marginama društva, nestruèni i lenji, vodili su ili bili u vrhu svojih malih stranaka koje nisu imale biraèe, loše obuèeni, bez para, nepopularni u narodu, sitnièavi, sujetni, željni svega, prvenstveno moæi i vlasti koja im je mogla doneti sve što su toliko želeli.

Nemajuæi drugog izbora, bez ozbiljne stranke bave se opozicionim aktivnostima i dodvoravaju moænim sponzorima iz sveta koji su odluèili da, posle neuspešnog bombardovanja pomognu da se legalno sruši despotija. U istorijskom previranju, kada je svakome bilo jasno da graðani više neæe podržati odnaroðeni režim, našli su se, ne svojom krivicom, na istorijskoj pozornici i dobili glasove biraèa ne zbog toga što su nešto vredeli, veæ zato što se glasalo protiv despotije. To je jedina istina.

Meðutim, oni to tako nisu shvatili. Ogromnu podršku graðana u rušenju despotskog režima prigrabili su da doðu na vlast i nisu izvršili istinski demokratizaciju u društvu, niti su uspostavili institucije i vladavinu prava u državi. Nisu uradili ono što smo svi oèekivali. Ono što je istorijski bilo nužno da se uradi. Umesto toga, uplašeni od konkurencije struènih i iskusnih ljudi, uveli su partijski monopol i zadržali isti sistem upravljanja državom. Osvojivši sve državne funkcije poverovali su da su nezamenjivi i da æe njihova vladavina dugo potrajati. Ideolog reformi je u jednom razgovoru, kada je opomenut da nije dobar smer reformi i da takve nametnute reforme neæe doneti bolji život graðanima, što je bilo obeæano u predizbornoj kampanji, rekao da narod nema za koga više da glasa i da æe vladavina reformatora biti dugoveèna.

Posle samo dve godine vidimo u kakvoj su zabludi bili. To naravno vide svi oni koji žive od svoga rada, koga ima sve manje, i koji više ne mogu da izdrže narasle tranzicione troškove. Ti troškovi pogaðaju veæinu siromašnih graðana, dok novobogataši iz despotskog režima i njihovi zaštitinici u novoj vlasti nastavljaju da se zajedno bogate. Neoliberalni koncept treba da legalizuje njihova bogatstva kroz ubrzanu legalizaciju. Naravno, nevladinim organizacijama, miljenicima novog režima, plaæenim nezavisnim intelektualcima, antiratnim profiterima koji dekontaminiraju centre za kritiku nove vlasti, kontolisanim medijima i raznim vladinim agencijama za istragu javnog mnjenja, inkvizitorskim komisijama koje hapse i kažnjavaju slobodnu misao, ne smeta što se uvodi puzajuæa tiranija, što socijalna raslojavanja postaju nesnosna, što su mnogi iz nove vlasti kumovi, poslovni prijatelji i poznanici sa voðama kriminalnog ološa, ne smeta im što se svi oni strahovito brzo bogate švercujuæi cigarete, naftu, drogu, radeæi putnu privredu, ucenjujuæi i otimajuæi ljude, ne smeta im što ministri voze džipove sa niskim brojevima isto kao i kriminalci, ne smeta im što je iz državne kase plaæeno 1.250 meseènih penzija zemljoradnika za taj džip, ne smeta im što se budžet puni mekim kreditima, što privreda nije pokrenuta, a dugovi nam rastu, što bolesnici moraju da èekaju i godinu dana pregled magnetne rezonance, ne smeta im što se i dalje širi pink ideologija, kiè je još veæi nego u vreme onih primitivaca, ne smeta im što dve treæine mladih hoæe da pobegne iz ove zemlje, ništa od svega ovoga i još mnogo toga ne nabrojanog im ne smeta.

Zašto? Mangupi iz njihovih redova mogu da prolaze kroz crveno svetlo. Mangupi iz njihovih redova imaju rotaciona svetla i na ulici se ljube sa voðama kriminalnih narko bandi. Mangupi iz njihovih redova mogu da pretrèavaju ulice van pešaèkog prelaza i mogu da prave pešaèke prelaze gde se njima prohte. Njih podržavaju proevropske snage. Oni tolerišu njihove nestašluke jer je to manje zlo od vlasti patriotskih snaga. Oni ih hrabre da po svaku cenu nastave da sprovode neoliberalni koncept koji æe, napokon, srušiti sve što je državotvorno i nacionalno. A to je glavni zadatak. Zato te balavce i ljude bez radnog iskustva podržavaju moæne meðunarodne birokrate. Podržavaju ih jer slušaju i uzimaju kredite. Meke kredite koji æe se jednog dana pretvoriti u tvrde okove.

Srbiju treba ekonomski uništiti i neokolonijalno je pokoriti. Neko treba to da uradi. Neki insajder. A koji? Ko je idealan za to? Pa oni koji prolaze kroz crvena svetla i ubijaju nevinu devojku na trotoaru. Reformatori voze prebrzo. Pregaziæe sve principe i moralna uverenja samo da urade ono što im je naloženo. Obesni su jer znaju da moæ meðunarodne birokratije stoji trenutno iza njih. Iste te okrutne birokrate stajale su i iza argentinske i brazilske oligarhije, uzmimo njih za primer, dok su sprovodili neoliberalni koncept. Sve dok taj koncept nije propao. Kada je propao, savetnici su pobegli sa svojim ogromnim savetnièkim zaradama. Argentinski i brazilski narod je ostao potpuno sam. Lokalni moænici i oligarsi su pobegli i odneli opljaèkani kapital. I oni su bili osioni i bahati. I njih su obezbeðivali rotacionim svetlima. Ninu-ninu! Odzvanja u glavama opijenih vlastodržaca. Ninu-ninu! Odzvanja u centrima za dekontaminaciju zdrave pameti i logiènog mišljenja.

Zašto æute intelektualci? Èega se plaše? Izgubiæe tezgu? Neæe ih državni èinovnici angažovati na plaæenom projektu? Plaše li se vanrednih mera na svom bankarskom kontu? Plaše li se osionosti i osvete reformatora? Oni imaju parlamentarnu veæinu i mogu da rade šta hoæe. Mogu da proglase da je kriv proizvoðaè džipa. Zar se nije proizvoðaæ na sajmu automobila hvalio da koèioni sistem sjajno funkcioniše? Zašto je sistem otkazao? Mogu da proglase da je semafor kriv. Zašto postoji crveno svetlo za niske regoistracije tipa BG 19-11? Možda nije bilo crveno svetlo? Možda je bilo pink? Mogu krivim da proglase pešake. Zašto hodaju trotoarom? Parlamentarna veæina može da proglasi da su krivi kritièari bahatog i nevaspitanog Minstra. Zašto? Oni su stvorili atmosferu u kome je Ministar morao da žuri i prebrzo je vozio. Kritièari su ubice! Analitièari su pritiskali papuèicu za gas. Uvek traže više i bolje. Krivi su i drugi vozaèi. Što se voze ulicama kad je, kako tvrde, gorivo skupo? Zašto se ne sklanjaju pred rotacionim svetlima? »Stan’bre!« urla suvozaè iz pratnje nastradalog premijera, dok policajci mirno gledaju, kao da se baš ništa ne dešava, kako on zaustavlja saobraæajnu gužvu da bi izbegao sudar.

Kakvo je to obezbeðenje? Kakva je to državna bezbednost? Stan’bre, neprosveæeni narode, stoko patriotska, grme razulareni reformatori i koriste vanredno stanje da se obraèunaju sa svim neistomišljnicima. Hapse, privode, saslušavaju i ispituju. Ali, niko ne pita nikog iz Vlade zašto ne daju ostavke? Premijer je ubijen a niko, navodno ožalošæen, nije u znak ljudske solidarnosti napustio Vladu? Zašto? Šta je jaèe od tragiène smrti? Šta je trebalo da se dogodi da bi neko dao ostavku? Koliko ljudi treba da strada? Poginula je devojka koja je prvi radni dan krenula na posao. Ni Ministar iz džipa nije dao ostavku. Proevropskim snagama to ne smeta. Zašto? Mangupima iz njihovih redova sve je dozvoljeno samo neka konaèno poraze patriotske i konzervativne snage.

U kojoj bi evropskoj zemlji ministar policije ostao na vlasti posle izjave da policija zna ko su mafijaši u 50 gradova? U kojoj to pravnoj državi se politièari na vlasti druže i provode sa narkodilerima? Zamislite Ruzvelta kako priznaje da se viða sa Al Kaponeom. Možete li to da zamislite? Ja ne mogu. Zamislite da guvernera jedne od države u SAD obezbeðuje narkodiler koji je veæ ležao u zatvoru zbog trgovine narkoticima. To je nezamislivo u razvijenim demokratijama kojima naše proevropske snage navodno teže. Zašto ne traže da se takva pravila ne primene kod nas? Zašto ne traže odgovornost politièara na vlasti? Èega se plaše? Zar je tolika njihova mržnja prema patriotskim snagama da ne vide kriminal svojih obesnih miljenika? Ako Ministar ne može da naredi svom vozaèu da smanji brzinu vožnje i poštuje crveno svetlo kako æemo ogranièiti njegovu obest u nekim drugim sluèajevima.

Šta æe taj sve da uradi da saèuva vlast? Ko æe obuzdati obesne? Kako ih primorati da poštuju zakone i poènu normalno da se ponašaju? Šta još treba da se desi da lažne proevropske snage progovre kritièki o novoj vlasti? Koliko još nevinih života treba da strada da bi bahati politièari odgovarali pred sudom javnosti? Na sva ova pitanja tražimo odgovore. Ne mogu se sakriti iza vanrednog stanja.

Raduju me poslednja istraživanja javnog mnjenja. Ona govore ono što uporno tvrdim: pseudoelita, potkupljiva i nemoralna, daleko je ispod ljudskog i intelektualnog potencijala svog naroda. Bez obzira što pseudoelita iz dna duše prezire narod iz koga je potekla i smatra ga primitivnim, divljaèkim i genocidnim, pa ga se stidi, ipak ne odustaju od daljeg pljaèkanja tog istog grbavog naroda. Nije ta pseudoelita stvorila ogromno bogatstvo na stranim slobodnim tržištima u konkurenciji sa moænim multinacionalnim kompanijama, veæ na grbavim leðima naroda koji je, uprkos raznim podmetanjima i omalovažavanjima, sam izvršio oktobarski prevrat. To treba otvoreno reæi.

Naši graðani dobro znaju šta je istina. Oni ne voze zatamnjene džipove i ne prolaze kroz crvena svetla. Graðani ne zloupotrebljavaju vanredno stanje i ne lešinare nad tragiènim dogaðajem. Graðani nisu osioni. Oni samo teško žive. Socijalno nezadovoljstvo sve više narasta. Veæe je nego uoèi pada Despota kažu istraživaèi. Šta to govori? Osioni æe izgubiti vlast isto kao što su je izgubili i pre njih. Graðani traže novu alternativu. Traže nove ljude. Ozbiljne i skromne. Poštene i èasne ljude koji se ne iživljavaju brzom vožnjom i ne prolaze kroz crveno svetlo. Ljude koji æe razumeti patnju siromašnih i poniženih. Ljude koji æe doneti pravdu u društvo. Struènjake koji æe pokrenuti proizvodnju i doneti bolji život svima. Imamo li takve ljude? Naravno da imamo. Treba im samo pružiti priliku. Kada se ukine vanredno stanje, treba ukinuti i rotaciona svetla. Iskljuèiti svaku osionost. Nevini tada više neæe stradati. A to je poèetak.

Beograd, 18.04.2003. god.