Početna Sadržaj Osvetljenja O blejanju i roktanju

O blejanju i roktanju

818
0

U odnosu na tekst u Pančevcu od 27.10.2006. – „O svinjama i vlasti“.

Poštovana glavna odgovorna urednice (još uvek) našeg „Pančevca“,

ne znam šta Vam to treba u životu da uopšte čitate te knjige, a pogotovu tu nekog Orvela. Toliko smo, taman nekako posle te 1984. godine, zabrazdili u ovo blato, koje se ispostavi da je živo, pa nas samo vuče dublje i dublje. Baš ste našli pisca koji je i roman „1984.“ napisao, a sve dok ste uporedjivali tok njegove novele „Životinjska farma“ sa našom nam varošicom. Ma ništa čika Džordž nije izmišljao i ono „javlja mi se“, već malko samo pogled’o u kuglu i vid’o sve, pa i šire od naše nam varošice.

Samo zaboraviste da kažete još ponešto.

Zaboraviste blejanje, njakanje i kokodakanje. Gradjani bleje dok oni njaču. A njaču samo kad ih nagazi nešto, što će probiti preko debelog kopita. Ali većinom rokću, neko više, neko manje, dok neko u potaji, a neko naglas. Kokodaču samo kad ne zobaju. I šta pričate o cepidlačenju, kad se ovde radi o čekinjama?

Kako Vas nije sram da dirnete u lokalne samoupravljače naše nam varošice, kad su oni jednaki (i jednakiji) sa većinom njima sličnih? Pa i da pomislite da neko preko veze želi da „gasira“ direktora direkcije, znate valjda kol’ko je taj gas opasan, a on tek postavljen? Ili, zar niste pomislili koliko je degradirajuće sići sa čuvenog sedmog sprata na prvi, il’ prizemlje, il` u kanal? Šta imate protiv ako se šefovi opštinskih sekretarijata useljavaju u stanove za raseljavanje? Pa možda će stvarno da se rasele zauvek odavde, a neki već jesu, pa im stanovi postali vikendice. Otkud Vam ideja da neki čitaju novine na sednicama skupštine, kad jedni zaboraviše naočare, a drugi slova. Pa gde još da dremaju i na upravnim odborima, ma spavaju ljudi, a na veću dremaju. Šta Vam je?! A šta ste mislili, da će trovači sve gradjane da vode u Pariz na svež vazduh? Pa dovoljno je da odvedu predvodnike. Nek’ vide ljudi sveta, jer da je Ajfel ovde zid’o taj toranj, ne bi se ni vid’o od zagadjenja, il’ bi izgled’o k’o te sportske hale. Strašno! Pa da ih po takvim dobrima ne pominjemo, ko bi im imena zapamtio? Ovako, ko je zid’o tu ruševinu, pa znate čoveka, ima da ga pamte i pominju generacije. Zaboravili ste i zapošljavanje u rodnom nam novogovoru, te šta bi sa istomišljenic-ama, rodjakinj-ama, prijateljic-ama i švalerk-ama? Ama, jel to znači da se one ne zapošljavaju preko veze, nego preko nečeg drugog?

Sve u svemu, Velika braća svinjska (opet taj Džordž) znaju da smo ukinuli praznik nad praznicima, 29. novembar, dan kojeg su se sve svinje plašile, pa od onda se baš osiliše na svim nivoima. Jorkširske, berkširske, sive, bele, crno-bele… ma sve vrste. Kad je vreme za valov, onda se ne pitaju za boje, odmah uhvate svoj svinjski niski start, pa ko pre. A ko ih hrani? Pa ostala nesvinjska živad, bacaju im te pomije, a one uvek gladne. Još samo i bisere da im bace. Kad se najedu pravac u dogovoreni okršaj, u što većem blatu, obavezno uz pripremljene im kamere, da nesvinjska živad vidi koliko su se najeli, udebljali i zablatili, a posle opet na valov i novo doroktavanje u koordinaciji.

I šta onda imate protiv svinja? Pa dokle god nas one predvode, imaćemo u njima uzor kako se iz najvećeg blata najbrže stiže do valova. Zar to nije ono, što svaka poštena ovca, konj, magarac, pas i svakakva pernata živina može da poželi u svom životu, da ih predvode svinje?! Svinjski, svinjskog pogleda uperenog u valov, očekujući da padne još po nešto. Šta je tu loše što svaka prasetina samo želi da postane što veća svinja? Koji papak, kakav beli bubreg, nema krmenadli, pa ni reš pečenih ušiju. Sve je to daleka prošlost od kad nam nema 29. novembra. Svinje su zauzele stav, iliti svinjostav, da je blato samo njihovo, a o valovu ni rasprave nema. Puste one tu ponekog konja, il’ magarca, u svoje plemenito društvo, tek da se ne izgubi privid svinjokratije. Zaluta i poneka kokoš, petlovi slabije (slabi im ti beli bubrezi). Kad nešto zaškripi puste i nekog besnog psa, il’ još bolje ovčara na ovčice. A genetički inženjering čuda pravi. Kandiduju lažnog malog konja, a posle od njega naprave veliku svinju, a sam je to tražio, oduvek i bio al’ se dobro krio, ma kompleksi. Da ne pričamo sada, kako se od loših magaraca i kokoški (koje nisu više ni za supu), a sve uz obećani pun valov, prave prosečne svinje. A svaka bivša svinja želi da to ponovo i postane.

Dosta je bilo blejanja, nesvinjski rode! Okačimo plakate, okrečimo tarabe, nasprejišimo transparente, umočimo motke gde treba i svi na glasanje: da nam se vrati 29. novembar! Pa zar od spokojnih ovaca i koza, dobrih konja, vernih pasa, pa i kokoški i magaraca, da naprave svinje? Maaa, ne damo im!!! Sve svinje u obor, na dijetu svih vrsta, a i ono što pojedoše da plate. Radije da menjamo kraljevstvo i za neku ragu (samo ne trojansku), nego da imamo svinje. Konj je bar plemenita životinja, a svinja uvek ostaje svinja. A ozbiljno njištanje i dobronamerni lavež, lako će nadglasati potmulo roktanje.

P.S. Znam da svinjama nije prijao Vaš tekst, a teško će svariti i ovaj moj. Ali, ipak je to svinjski želudac, pa neka se sami jave novim roktanjem, pa da vidimo ko je veća svinja!

Pančevac, 27.10.2006.god.

————————

O svinjama i vlasti

U romanu „Životinjska farma” poznati pisac Džordž Orvel pripovedao je o jednom privatnom posedu čiji je vlasnik bio veoma loš i alkoholu sklon čovek. Životinje s farme su jednog dana zbog toga podigle ustanak. Konji, svinje, ovce, koze, pernata živina, psi i jedan magarac, ne želeći više da trpe da ih gazda iskorišćava i kinji, isterale su ljude i preuzele vlast. Odmah su usvojile pravila ponašanja, takozvani statut, čija je najvažnija tačka glasila: „Sve životinje su jednake”.

S obzirom na to da je neko morao da koordinira rad kako bi se posao na farmi nastavio i životinje imale šta da jedu, ta nezahvalna dužnost pripala je svinjama. One su, u odnosu na ovce, koze, magarca i pernatu živinu, bile mnogo inteligentnije, pa je prirodno što im je taj posao dodeljen. Vremenom, međutim, svinje su počele same sebi da čine i privilegije koje druge životinje nisu imale, sve pozivajući se na svoju odgovornu dužnost i rad u opštem interesu. Više su jele, udobnije i luksuznije živele, okružile su se kerovima da ih štite, a ovce su naučile da im redovno kliču (bleje) i da ih bezrezervno podržavaju. Od konja i marve su tražile da više rade, a od ostalih da stežu kaiševe pozivajući se na neprijateljsko okruženje i spoljnu opasnost koja je pretila farmi.

Konačno, jednog dana svinje su samoinicijativno, ne pitajući ni konje, ni magarce, ni ovce, ni pernatu živinu, izmenile i statut. Napisale su: „Sve životinje su jednake, samo su neke jednakije od drugih”. Na kraju, kaže Orvel, u prisustvu ljudi „već je bilo nemoguće raspoznati ko je svinja, a ko čovek”.

U našoj opštini svi su građani, takođe, jednaki. Samo što su oni na vlasti jednakiji od drugih. I to je sasvim normalno ako se ima u vidu odgovoran posao koji oni obavljaju za opšte dobro i u interesu svih nas. Normalno je i to što, po dolasku na vlast, odmah u administraciji zapošljavaju svoje istomišljenike, prijatelje, rođake i švalere. Normalno je da potpredsednici skupštine sebi obezbeđuju ugodan posao o državnom trošku, a šefovi opštinskih sekretarijata se useljavaju u stanove za raseljavanje. Normalno je da direktori Direkcije, u zgradi u kojoj kupuju stan, sebi obezbede gas, kada niko drugi ne može da ga dobije. Normalno je da najkritikovaniji šefovi iz uprave napreduju za direktore „Vodovoda”, a oni koji rukovode kadrovskim komisijama u toj komunalnoj firmi odmah dobijaju zaposlenje. Normalno je da sebi obezbeđuju petostruke naknade za čitanje novina na sednicama skupština, kao i prihode po osnovu dremanja na raznim upravnim odborima. Normalno je da se predsednici, umesto da ih zatvore, o trošku naših trovača švrćkaju po Parizu. Normalno je da se s našim parama razbacuju za sportske hale po selima i nikada ih ne završe…

Sve je to sasvim normalno i sve to treba razumeti. Kad neko radi tako odgovoran posao, za opšte dobro i interesu svih nas, ne bi ni trebalo biti cepidlaka.

Jedino se plašimo da ne vaskrsne Džordž Orvel i ponovo nas upozori kako je, u prisustvu svinja, „već nemoguće raspoznati ko je svinja, a ko čovek”.

http://www.pancevac.com/index.php?module=section&issue_id=71&id=14