Moja generacija je učena da se ne zamera nikome.
Zato i ne valjamo.
Ništa nismo uradili da stvorimo bolje društvo.
Ništa nismo preduzeli da srušimo totalitarni sistem.
Uspavali smo se u svom malograđanskom konformizmu.
Samo da se ne zamerimo nekome.
Moja generacija ostavlja svojoj deci najgore probleme u društvu.
Ništa nismo uradili da te probleme sami rešimo.
Nismo imali hrabrosti, jer su nas učili da se ne zameramo.
Najvažnije je bilo da se od malih nogu nikome ne zameramo.
Ne zameraj se strogom ocu da ga ne naljutiš.
Ne zameraj se dobroj majci da je ne povrediš.
Ne zameraj se rođacima jer ste familija.
Ne zameraj se familiji jer ste rođaci.
Ne zameraj se komšiji jer ti on može zatrebati.
Ne zameraj se dripcima na ulici jer te mogu prebiti.
Ne zameraj se učiteljici jer to nije lepo.
Ne zameraj se nastavniku jer je opasan.
Ne zameraj se profesoru jer te može oboriti.
Ne zameraj se starešini jer te može kazniti.
Ne zameraj se šefu jer te može premestiti.
Ne zameraj se direktoru jer te može otpustiti.
Ne zameraj se kolegi jer ti može podvaliti.
Učeni smo da se nikome ne zameramo.
Pogotovo ne smemo da se zameramo ljudima iz politike.
Ne zameraj se njima jer te može da pojede noć.
Ne zameraj se nikome i gledaj svoja posla.
Tako je mojoj generaciji u nezameranju i strahu protekao život.
Šta sada moja generacija da kaže svojoj deci i svojim unucima?
Ništa.
Neće da im se zamera.
Beograd, 13.09.2015.
Поштовани господине Драгаш,
и Ваша генераицја се замерала али на мало погрешан начин и никад није била истрајна.
Довољно је било да ћопави Загорац изађе пред студенте и каже „ви сте у праву“ и протест се прекинуо.
Довољно је било да 5. октобра дођу на власт хуље које кажу „нема више Милошевића, нема више протеста, не морамо више да шетамо, дошла је демократија“, и да се народ успава као никад.
Дакле, пуштао је наш народ глас, али никад истрајно.