Početna Sadržaj Privatizacija Neuki akcionari i jalova agencija iznedrili loše gazde

Neuki akcionari i jalova agencija iznedrili loše gazde

817
0

Kako poboljšati položaj malih vlasnika (1)

Zakon omogućava sitnim akcionarima da se organizuju i spreče većinske titulare da zloupotrebljavaju akcionarsko društvo koristeći ga za nezakonite ciljeve ili da imovinom firme raspolažu kao svojom • Propast mnogih privatizacija i te kako ide na dušu nadležnih organa

Do kraja ove godine, bar tako najavljuje odlazeći nadležni ministar iz privremene tehničke Vlade, trebalo bi da bude okončana privatizacija preduzeća. Nažalost, u prethodnim godinama tranzicije tek poneko može da se pohvali promenom vlasničke strukture. Nezaobilazan dekor prelaska državnog/društvenog vlasništva u privatno u većini firmi bili su gnev, razočaranje, protesti i štrajkovi zaposlenih, jer su većinski vlasnici smanjili ili ugasili proizvodnju, imovinu obezvredili i počeli da je (ras)prodaju, a mnogi radnici su se našli na spisku nezaposlenih.

S druge strane, česti su primeri da se većinski titulari, koji drže sve konce u rukama, ponašaju kao bogovi ne poštujući ili zanemarujući interese ostalih, dakle, malih akcionara, u čijim je rukama do 30 odsto kapitala.

Prljavi kapital

Koja su zapravo prava malih akcionara, kako poboljšati njihov položaj i zaštititi interese? Nezaobilazno je i pitanje koje oni postavljaju: šta da rade s papirima dobijenim na osnovu rada, a koje trenutno vrede veoma malo i niko ne želi da ih kupi?

O ovoj ozbiljnoj temi razgovaramo s Miletom Popovićem, predsednikom Udruženja manjinskih akcionara za južni Banat. Naš sagovornik odmah kaže da privatizacija nije ispunila proklamovani cilj: razvoj privrede i socijalne sigurnosti i prodaje kapitala po tržišnoj vrednosti. Praksa je u većini slučajeva pokazala, kaže Popović, da su tajkuni pokupovali preduzeća po bagatelnim cenama, isisali ono malo kapitala, upropastili firme i opustošili privredu. Međutim, iako mali akcionari imaju zakonom određena prava da kontrolišu rad društva, u mnogim firmama to nisu uspeli jer su zakazale nadležne institucije.

– Poražavajuće stanje je upravo posledica toga što je vlasnicima 70 odsto kapitala, koji nisu imali dobre namere, omogućeno da kroz pravo upravljanja raspolažu celom imovinom kako im se ćefne, a da ih niko u tome ne sprečava. Dato im je sve na tacni. Zakonodavac se nije prilagodio situaciji koja je nastala i nije sprečio da ljudi s prljavim kapitalom pokupuju firme. Dakle, fijasko se ne bi desio da je bilo dobrog, pravog i blagovremenog nadzora; pri tom mislim na Agenciju za privatizaciju i Ministarstvo privrede. Agencija je ovlašćena da prodaje kapital i da kontroliše privatizaciju, ali ona to ne radi adekvatno, a nju ne kontrolišu oni koji su joj nadređeni: vlada Srbije. Da li bi u Pančevu došlo do uništavanja čak i solidnih preduzeća da je Agencija reagovala hitno na sva naša upozorenja? Naravno da ne bi! Ništa manje nije značajan ni podatak da mnogi mali akcionari nisu ni bili obavešteni niti su razumeli suštinu akcionarstva – komentariše Popović.

Prava i obaveze

On dalje kaže da je UMA u prethodne dve i po godine uspela da svakodnevnim radom edukuje i probudi male akcionare, da im ukaže na sve potencijalne opasnosti i da ih uputi u to kako da zaštite kapital. Za to vreme, tvrdi Popović, došlo je do zaokreta i na drugoj, finansijski moćnijoj strani. Većinski titulari počeli su da zaziru od malih akcionara, jer su i oni shvatili da ne mogu da rade šta god žele a da pri tom nikome ne polažu račune.

Akcionarstvo svuda u svetu podrazumeva jednak tretman svih akcionara, jer u akcionarskom društvu nije reč o udruženju lica, nego o masi kapitala, gde svaka akcija ima istu vrednost. Otuda je i svaki akcionar, u pravima i obavezama, ravnopravan s drugim vlasnicima dela kapitala. Razlika među njima je u broju akcija. Onaj ko ima više tih papira, ima veći udeo, a time i više prava na zahvatanje od profita na ime dividendi. Takav akcionar, s druge strane, trpi i veće gubitke u slučaju lošeg poslovanja. Premda akcije obezbeđuju jednaka prava vlasnicima, činjenica je da oni koji imaju većinski udeo mogu, koristeći mehanizam glasanja, da utiču na donošenje odluka u skladu sa svojim interesima.

– Kod nas je dozvoljeno da onaj ko upravlja preduzećem, izvlači kapital. Treba sprečiti odlivanje. Malim akcionarima, u preduzećima gde imamo udruženja, najpre govorim da niko, nijedna inspekcija ili finansijska policija, neće štititi njihov kapital kao oni koji i jesu najviše zainteresovani i imaju pravo i interes da to rade. Takođe, kažemo im da akcije nisu dobili besplatno, nego su ih pošteno zaradili. Zato akcionari moraju da se trude i da prate šta se dešava s njihovom imovinom. Akcionarsko društvo je društvo kapitala i on treba da se oplođuje – naglašava predsednik UMA.

Papreno „tužakanje”

Prava malih akcionara, ističe Popović, unapređena su Zakonom o privrednim društvima. Ovaj akt omogućava manjinskim vlasnicima da kontrolišu šta se zbiva u firmi. Preko deset odsto udruženih akcija daje im pravo da pregledaju poslovne knjige. Ukoliko nisu zadovoljni poslovanjem i raspolaganjem kapitalom, budući da su jedan od suvlasnika, mogu da zatraže sazivanje vanredne skupštine. Međutim, ako upravni odbor ne sazove skupštinu, akcionari imaju pravo da traže od suda da on naloži preduzeću da to učini. Preko 20 odsto udruženih akcija daje i mogućnost uvođenja stručnog poverenika u društvo, koji pretresa dokumentaciju, prati poslovanje i ako je bilo kršenja zakona i ima elemenata za krivično gonjenje, nadležnima podnosi izveštaj. Zakon dopušta i podelu akcionarskog društva osnivanjem novog društva. Nakon nove procene vrednosti kapitala i analize poslovanja akcionari koji nisu zadovoljni načinom vođenja i raspolaganja imovinom većinskog akcionara osnivaju novo društvo. Ali, ako većinski vlasnik nije spreman za tu vrstu razvoda, onda mora da se ide putem suda. Suština je u tome što se retko ko odlučuje na ovaj potez, jer je postupak skup, takse su paprene, te mali akcionari moraju da imaju dovoljno novca. Oni mogu da tuže većinskog vlasnika ako zloupotrebljava društvo koristeći ga za nezakonite ciljeve ili ako imovinom akcionarskog društva raspolaže kao svojom, ličnom. U slučaju da drugi vidovi zaštite zakažu, akcionarima preostaje samo sudska zaštita. Ali pošto su takse ogromne, a trošak pada na teret tužitelja, većina oštećenih se nerado odlučuje na vođenje spora. Izvesno je i to da bi pred sudovima bilo sto puta više tužbi za raskid ugovora, procenu vrednosti kapitala ili nadoknadu šteta da nije ovih paprenih tarifa.

Unajkraće, ko nema novca, ne može ni da tuži, ma koliko bio u pravu, te se između ostalog i zbog toga dešavaju loše privatizacije. Ne može da se prenebregne ni fakat da veliku odgovornost za propadanje nekih firmi snosi i Agencija, koja je zakazala, a takvih je primera bilo u našoj varoši. Činjenica je i da u firmama gde postoji jaka organizacija UMA, sitni akcionari prate rad preduzeća i imaju uticaj na vođenje poslovne politike. Poslednji, ali ne i najmanje važan podatak jeste da mali vlasnici udružuju akcije u paket. O prospektima preduzeća, vrednosti akcija i berzanskom trgovanju pisaćemo u sledećem broju „Pančevca”.

S. Buvač
Pančevac Broj 4186 • 30.03.2007.