Početna Sadržaj Priče NEMA PLATE

NEMA PLATE

4869
0

Mlađi bračni par živi u malom stanu u soliteru sa bakom.
Koja ima penziju 24.000 dinara.
Oni imaju kćerkicu V razred.
Majka je trudna.
Prima mesečno trudničku platu od 32.000 dinara.

Otac radi kod privatnika.
Moćnu kompaniju koja je upala u probleme.
Otac tri meseca ne prima platu.
Ni dinara.

Ne zna kada će primiti platu.
Pita kolege. Niko ništa ne zna.
Niko ne sme ni da pita.
Plaše se gneva gazde.

Gazda i njegov direktor voze besne automobile.
Ponašaju se primitivno i bahato.

Radnici  nezadovoljniji.
Odlučuju da pritisnu direktora kompanije.
Traže sastanak.
Direktor pristaje, ali pod uslovom da on  pojedinačno razgovara sa svakim radnikom.
Radnici nemaju izbora.

Otac ulazi kod direktora kompanije.

–    Izvoli?
–    Pa..eto..došao sam ..da…da…vas.. pitam…
–    Šta da me pitaš?
–    Pa, ovaj, eto..da Vas pitam..kada ćemo dobiti…platu?
–    Kakvo je to pitanje? Svašta! Mi smo privatna kompanija. Radimo na tržištu. Tačnije, borimo se da opstanemo na tržištu. Zar ti ne vidiš šta se dešava? Vidiš li ti, čoveče, da je sve stalo? Vidiš li ti, prijatelju, da nema realizicaje. Reci mi, da li ti ti vidiš?
–    Da..vidim.. izvinite… nisam hteo da vas povredim.. ali ja sam …  ja sam… ja…
–    Gde ti živiš?!? Pratiš li ti šta se dešava na tržištu? Pratiš li, a?
–    Pa, ovaj..da…kako da kažem…pratim..da..koliko mogu…
–    Prati, prati, momčino! Mora sve da se prati. Teška su vremena!
Nikada nije bilo ovako teško. Nikada! Razumeš ti, šta ti pričam?
–    Raz..razumem…
–    Lepo! Ti si uvek bio razuman i vredan radnik. Nikada nisam imao problema sa tobom, zar ne?
–    Niste!….
–    Nisam, nisam! Lepo smo se slagali, je li tako?
–    Jeste.. tako je ..
–    Naravno! Volim takve radnike. Poslušne, disciplinovane i vredne.
Odmah sam te upamtio kada si došao, odmah. Koliko si ti kod nas?
–    Tačno 14 godina.
–    Uf-uff! Dosta! Dosta! Ko bi rekao?!? Kako vreme brzo prolazi, je li tako, a?
–    Pa…ovaj… jeste….
–    Meni je stvarno brzo prošlo. Šta ti je život ?!? Čini mi se da smo se juče upoznali. Je li tako da je to brzo sve prošlo?
–    Pa…
–    Nema tu , momčino, nikakvo –pa! Priznaj da je život tako brzo prošao. Priznaj, priznaj! Je li brzo prošlo?  Priznaj, priznaj!
–    Pa..ovaj.. prošlo..je …prošlo…
–    Eto, tako! Lepo je što si priznao. Nemoj da se stidiš. Ti si muški odradio svoj deo posla. Odradio si sve što se od tebe tražilo. Je li tako?
–    Jeste.. tako..je
–    Eto, vidiš! Nisam te zaboravio. Nije te ni kompanija zaboravila.
Kompanija poštuje tvoj rad. Kompanija mora da se prilagodi novim uslovima rada u krizi. Kriza je strašna. Razarajuća! Niko se nije nadao da će ovoliko da potraje. Sada neki ludaci pričaju da smo na polovini krize. Šta-a? Na polovini ?!? Da li su oni normalni?!? Kakva polovina,bre, idioti?!? Ne možemo više da izdržimo. Reci, reci! Je li tako da ne možemo više da izdržimo?
–    – Jeste…
–    Jeste, jeste! Šta si se stisnuo.Pusti taj glas! Reci glasno! Neka
svi čuju! Ne može više da se izdrži. Lako je političarima. Jebi ga!
Oni kradu gde stignu. A mi? Mi moramo da rintamo na tržištu, razumeš?
Moramo da rintamo da bi opstali.Moramo da radimo i radimo. Niko ne stoji iza nas. Samo mi i naši kupci. A kupaca nema. Nema, brate! Nema narod para! Nema! Je li tako da narod nema para, reci?
–    Nema..
–    Nema, nema! Sve je otišlo u pizdu materinu. Sve propada! A mi?
Moramo da radimo! Moramo! Nema nam druge. Izvini, zvoni mi mobilni.
Alo, alo…da,da..O, prijatelju, gde si? Gde ? Gde je to? Može…
Može, može … Samo da završim nešto… Može.. Šta? .. Ma, naruči isto ko prošli put.. da… da.. hoće biti i one… da, da.. odlično… he-he..lolo, jedna…važi…krećem…samo vi naručite, ja dolazaim… važi, važi… dogovoreno… ok… vidimo se … ćao,ćao… izvini, moram da idem. Imam važan sastanak. Ne znam gde mi je glava od poslovnih obaveza. Moram da idem.
–    A ja?
–    Šta ti?
–    Pa, niste mi ništa odgovorili?
–    Šta da ti odgovorim?
–    Pa, na moje pitanje?
–    Koje pitanje? Izvini, šta si me ono pitao?
–    Kada će da bude plata?
–    Plata? E, a da! Plata! Tačno! Vidi, hoću da se dogovorimo. Može?
–    Može.
–    Nemoj više nikada da me pitaš za platu. Nikada! Ako hoćeš da radiš i da imaš posao ovde, nemoj da me pitaš za platu. To ne mogu više da slušam! To me nervira! Ako hočeš da budeš u našoj kompaniji, nastavi da radiš. Razumeš? Nemoj da pitaš za platu!
–    Izvinite, ali imam porodicu…
–    Svi mi imamo porodicu prijatelju, svi. Šta misliš da ja nemam
porodicu? Misliš da ja nemam decu, a?
–    …žena mi je pred porođajem…
–    Lepo! To je baš lepo! Neka se deca rađaju. Trebaju nam deca…
Izvini, kasnim. Idem!
–    Ne možete mi baš ništa da kažete?
–    O čemu?
–    O plati.
–    Opet on! Slušaš li ti mene? Razumeš li ti, čoveče, srpski? Nemoj da me pitaš više o plati. Radimo na slobodnom tržištu. Poljubi ili ostavi. Jesi li me razumeo?
–    Ali..
–    Nema ali. Moram da idem. Poljubi ili ostavi! To ti je tržište.
–    Nisam bio na odmoru…žena mi se porađa…mogu li da uzmem bar godišnji?
–    Naravno, uzmi svoj godišnji odmor. Zaslužio si. Plaćeni odmor! Budi uz svoju ženu. Javi nam kada se porodi. Možemo da proslavimo! Pozdravi ženu i srećno na porođaju. Idem. Doviđenja i prijatno. Javi se.

Beograd, 28.08.2015