Početna Sadržaj Osvetljenja LEKOVI

LEKOVI

1704
0

Kartela na lekarsku industriju
 | Uglješa Mrdić | april 7, 2011

Stručnjaci još od 1998. godine, po svemu sudeći bezuspešno, upozoravaju na opasnost od korišćenja GM poljoprivrednih useva za proizvodnju lekova i industrijskih hemikalija

 

Istraživanja „Pečata“ o genetski modifikovanim organizmima (GMO), to jest o uvozu i korišćenju GMO u Srbiji, naišla su na velike reakcije domaće i međunarodne javnosti. Tekstovi u kojima je „Pečat“ razotkrio delovanje GMO kartela u Srbiji i svetu, kao i o fatalnim posledicama korišćenja GMO hrane i semena u poljoprivredi, naišli su na pozitivne reakcije dela političke i stručne javnosti, ali i istražnih organa.
U „Pečatu“ smo već naveli mišljenje MUP-a Srbije, Generalnog inspektorata Ministarstva poljoprivrede Srbije i još nekih državnih institucija.
Ali ovim putem ekskluzivno saopštavamo da se konačno i u samim bezbednosnim strukturama najozbiljnije razmišlja o pokretanju opsežne, temeljne i detaljne istrage protiv „GMO – poljoprivredne mafije“, jer je delovanjem GMO kartela u Srbiji ugrožena bezbednost države i naroda, što samim tim u skladu sa Ustavom znači da je krajnje vreme da dođe i do procesuiranja pred domaćim nadležnim organima najodgovornijih osoba i firmi za distribuiranje i korišćenje GMO.
Nema pretnji „Pečatu“ i autoru serijala o GMO, ali zato ima reakcija nadležnih organa. U prošlom broju smo najavili da ćemo u ovom dvanaestom nastavku pisati o reakcijama na istraživanje „Pečata“ od strane GMO kartela. Tim povodom iznosimo jedno od reagovanja.
Jedan penzionisani visoki funkcioner MUP-a Srbije, koji se nalazio na jednoj od najodgovornijih funkcija u Upravi kriminalističke policije, pre nekoliko dana upitao je autora tekstova o GMO:
„Da li je moguće da Vam niko ne preti? „Pečat“ je dirnuo u osinje gnezdo GMO kartela. Ili su se oni umirili i spremaju odgovore ili su svesni da se javnost i službe polako dižu protiv njih, pa su im iz centrale, mislim na Ameriku, savetovali da ćute i da mnogo ne talasaju. U svakom slučaju „Pečat“ je uradio nešto što nije ni policija, ni Tužilaštvo. Sproveo je pravu istragu. Vreme je da moje kolege završe tu priču…“.
Ove reči dovoljno govore.

PROBLEMI SA LEKOVIMA
Kao što smo najavili u ovom broju iznosimo deo istraživanja „Pečata“ o problemima koje GMO prouzrokuje u lekarskoj industriji i samim tim po zdravlje ljudi.
Između naučnog razvoja genetičkog inženjeringa i rasta njegovog komercijalnog značaja postoji uzajamna veza. Prvu komercijalno orijentisanu privatnu korporaciju „Genetech“ osnovao je molekularni genetičar Paul Berg 1976. godine, samo godinu dana posle potpisivanja Deklaracije u Asilomaru.
Sledi nagla komercijalna primena bazičnih naučnih otkrića. Edge (1981) sintetiše gen za interferon – do sada najduži gen sintetizovan u laboratoriji (514 parova nukleotida), a naredne godine „Eli Lilly Corporation“ počinje da tehnikom rekombinantne DNK proizvodi Ijudski insulin, stavljen na tržište pod trgovačkim nazivom „Humulin“.
Prema istraživanju Centra za razvoj ekološke svesti „Izvor“ stručnjaci još od 1998. godine, po svemu sudeći bezuspešno, upozoravaju na opasnost od korišćenja GM poljoprivrednih useva za proizvodnju lekova i industrijskih hemikalija. Očekivani incident se već desio.
Nema sigurnog načina da se spreči mešanje plodova namenjenih hrani s onima namenjenim proizvodnji lekova ili industrijskih hemikalija.
„Američka vlada je 11. novembra 2002. godine naredila biotech firmi „ProdiGene“ da uništi oko 150.000 tona soje zagađene GM kukuruzom, trebalo je da posluži proizvodnji leka koji nije dozvoljen u Ijudskoj hrani“, izveštava „Vašington post“, 13. novembra 2002. godine.
Američko ministarstvo poljoprivrede, pod izgovorom da se radi o poverljivoj poslovnoj informaciji, odbija da da obaveštenje o kojoj se belančevini radi. Stručnjaci nagađaju da bi se moglo raditi o jednoj od nabrojanih supstanci: vakcini, hormonu rasta, industrijskom enzimu, Ijudskom antitelu, kontraceptivnoj supstanci itd. Mnogi virusolozi upozorili su da je jedna od tako proizvedenih vakcina – jestiva AIDS vakcina s HIV glikoproteinom gpl20, opasna po čoveka, jer gen gpl20 i njegovi produkti mogu da oslabe imuni sistem čoveka i da proizvedu nove patogene viruse i bakterije. Ne treba ni spomenuti da putem hrane, nenamerno uzimanje leka koji zdravom čoveku ne treba, ne može biti bezopasno.
Ispostavilo se da je do danas samo korporaciji „ProdiGene“ izdato 85 dozvola za eksperimente na otvorenom (na 96 lokacija), za GM useve namenjene proizvodnji lekova ili industrijskih hemikalija. Pretpostavlja se da je od 1991. godine sprovedeno više od 300 takvih poljskih eksperimenta širom Amerike i delom Kanade, a da se pri tom nije vodilo dovoljno pažnje o mogućem zagađenju susednih useva. Ali, na videlo je izašlo i da je karipsko ostrvo Portoriko glavni centar takvih eksperimenta, sa ukupno 2.296, od strane američkog Ministarstva poljoprivrede, odobrenih testova sa GM usevima na otvorenom. (Portoriko nije savezna država, njegovi stanovnici jesu građani SAD-a, ali nemaju pravo glasa pri izborima za kongres ili UN. Portoriko nema zakonsku regulativu o GM usevima, niti ovlašćenja da posreduje ili istražuje.)

MULTINACIONALNE KORPORACIJE
Traži se čvršća regulativa. „Ali kako to postići?“ pita se Jeanie Merrill iz „Greenpeace-a“ „kad su službenici koji moraju donositi takve propise bivši radnici biotech firmi“.
Na primer, dve čelne osobe u Agenciji za zaštitu okoline (EPA) bivši su radnici „Monsanta“. Iduća zemlja koja je na udaru jeste Ukrajina, čiji je ministar već potpisao pismo namere o saradnji. (Napomena: Multinacionalnim korporacijama dovoljno je naći jednu prodanu dušu u vladi neke zemlje i ulazak je osiguran.)
Rekombinantni interferon (r-IFN-a)
Proizvodnja prirodnog leukocitnog interferona (LE-IFN-a) je ograničena jer je leukomasa, iako transfuziološki balast, ipak dostupna u ograničenim količinama. Ovaj problem rešen je 1982. godine sintezom gena za rekombinantni interferon – do tada najduži sintetski gen od 514 nukleotida. Rekombinovani interferon je danas istisnuo sa tržišta prirodni, iako pri lečenju uzrokuje mnoge nepoželjne prateće pojave: kardiovaskularne smetnje, gastrointestinalne smetnje, sindrom sličan gripu, gubitak kose, neuropsihijatrijske smetnje i sklonost samoubistvu. Rekombinovani interferon stvara antitela u 45 odsto slučajeva, dok prirodni leukocitni interferon u samo jedan odsto slučajeva. Zašto?
Prirodni interferon sadrži kompleks proteina (23 subtipa interferona), a rekombinovani interferon samo jedan subtip. Subtipovi prirodnog interferona poseduju sposobnost menjanja i usklađivanja biološke aktivnosti (sinergističko delovanje subtipova).
Humani insulin – do sinteze tzv. „humanog“ insulina (1975), kloniranja njegovog gena (1976) i pojave prvog komercijalnog leka „Humulina“ (1982), za lečenje dijabetesa koristio se životinjski (goveđi ili svinjski) insulin. Prvi eksperimenti sa sintetskim „humanim“ insulinom izvršeni su 1980. godine na 17 zdravih lica i na temelju rezultata tih eksperimenata izdata je dozvola za korišćenje u medicinskoj praksi. Iako nikada nisu sprovedena opsežna, ni dugoročna istraživanja, razlika u delovanju između životinjskog i „humanog“ insulina je veoma bitna, s naglaskom na činjenicu da sintetski (rekombinovani) insulin tokom proteklih 15 godina primene nije pokazao nijednu prednost u odnosu na životinjski insulin. Štaviše, neki pacijenti prilikom prelaska sa životinjskog na rekombinovani insulin doživeli su ozbiljna pogoršanja zdravstvenog stanja – teške simptome hipoglikemije, uključujući i smrt („dead-in-bed“ sindrom). Ovo su potvrdila naučna istraživanja sprovedena u „Guy’s Hospital London“ (1980), „Swiss University Clinic“ (1984) i „University of Berne“ (1991).
Prema podacima objavljenim u časopisu „The Lancet“ (1987), 36 odsto bolesnika pri prelasku sa životinjskog na „humani“ insulin imalo je simptome hipoglikemije, neki s ozbiljnim posledicama. Samo 1989. godine u Velikoj Britaniji registrovana su 22 smrtna slučaja pacijenata na „humanom“ insulinu, a u Norveškoj, u razdoblju od 1981. do 1990. godine, 16 smrtnih slučajeva. Stoga je 1989. godine osnovano švajcarsko Udruženje pacijenata za zaštitu životinjskog insulina, a 1994. godine u Velikoj Britaniji „Insulin Dependent Diabetes Trust“ (IDDT). „IDDT International“ procenjuje da u Velikoj Britaniji oko 10 odsto pacijenata koji uzimaju insulin imaju problema s „rekombinovanim humanim insulinom“. Prenosimo listu poteškoća kod bolesnika – kod nekih bolesnika javljaju se i tri do četiri nabrojanih poteškoća:
Osećaj bolesnika da deluje pod kontrolom „automatskog pilota“ – 41 odsto;
Naglašen umor i letargija – 34 odsto;
Stalno spavanje – 9 odsto;
Uočljivo povećanje telesne mase – 32 odsto;
Stalni osećaj lošeg raspoloženja 28 odsto;
Gubitak pamćenja i zbunjenost – 24 odsto;
Variranje glukoze krvi (padovi i porasti) – 9 odsto;
Promena ponašanja – procena porodice „To više nije ista osoba“ – 8 odsto;
Promena raspoloženja opisana kao „Teško je živeti s njim“ – 5 odsto;
Bolovi, posebno u nogama – 7 odsto;
Neredovni ili kasni mesečni ciklusi kod žena – 4 odsto.
U većini slučajeva ove poteškoće nestaju prelaskom na goveđi ili svinjski insulin. Ni u jednom slučaju nije izražena prednost sintetskog „humanog“ insulina. Pokazalo se da je sintetski „humani“ insulin agresivniji, brže deluje i postiže viši vrh krive. Povratak terapije na životinjski insulin u većini slučajeva pacijentima donosi olakšanje. Tim međunarodnih stručnjaka za dijabetes sastao se 1996. godine u „Rockefeller Study & Conference Center“ u Italiji i sastavio tzv. „Bellagio Report“ koji potvrđuje razlike između ova dva tipa insulina.

SMRTNI SLUČAJEVI
Od početka korišćenja „humanog“ insulina u SAD (1982) postoji izveštaj o 92 smrtna slučaja (FDA izveštava o prosečno 8 smrtnih slučajeva za mesec dana) i oko četiri hiljade pogoršanja zdravstvenog stanja vezanog za primenu leka „Humulina“. Na konferenciji za novinare (6. februara 2002.) kanadskog Udruženja za prava dijabetičara („The Society for Diabetic Rights“), na temelju saznanja o osam smrtnih slučajeva i 465 pogoršanja zdravlja zahteva se od kanadskog Ministarstva zdravstva („Health Canada“) da osigura dostupnost starijim formama svinjskog i goveđeg insulina. Uprkos svemu, proizvođač „humanog“ insulina „Novo Nordisk“ iz Danske i nadalje tvrdi: „Humani insulin je 100 odsto siguran“.
L-triptofan je esencijalna aminokiselina, koristi se kao dodatak u ishrani. L-triptofan proizvodio se fermentativnim procesom uz pomoć prirodne bakterije. Ali, večna Ijudska težnja za bržom i efikasnijom proizvodnjom podstakla je ideju o stvaranju genetski izmenjene – produktivnije bakterije. Genetskim inženjeringom stvorena je bakterija koja je proizvodila tu aminokiselinu. Odmah posle početka proizvodnje i komercijalne distribucije u SAD-u javili su se problemi: preko 1.500 obolelih i 37 umrlih lica. U tabletama tog sintetskog triptofana nađena je manja količina triptofanu srodnog molekula EBT, koji je kako izgleda odgovoran za pojavu EMS (Eosinophilia myalgia syndrome: povećani broj krvnih ćelija i bol mišića). Na temelju osnovnih hemijskih principa naučnici pretpostavljaju da je došlo do reakcije između molekula triptofana ili njegovog prekursora u času kada je koncentracija istog postala visoka. Rezultat je bila toksična supstanca EBT, vrlo slična triptofanu. Iako je triptofan proizveden pomoću genetski izmenjenih bakterija sadržavao manje od 0,1 odsto ove toksične materije, to je bilo dovoljno da ubije čoveka. Međutim, prava istina se nije mogla saznati jer je proizvođač sintetskog l-triptofana uništio zalihe tih bakterija, pa danas pobornici genetskog inženjeringa tvrde da se radilo o tehničkoj pogrešci u filtrima postrojenja za proizvodnju.

GENSKA TERAPIJA
Kada je proizvodnja lekova u pitanju, začuđuje činjenica da je Farmaceutska industrija SAD, u razdoblju od 1999. do 2000. godine, trošila oko 200 miliona američkih dolara na političko lobiranje, što je skoro četiri puta više od, u tu svrhu, utrošenih sredstava automobilske industrije ili šest puta više od istih troškova industrije hrane. Ova industrija je plaćala preko 625 lobista – više nego što je ukupan broj senatora i članova Kongresa, a preko polovine tih Ijudi službenici su „Capitol Hill-a“ ili neke druge Vladine agencije. Pri tom je korporacija „Eli Lilly“ najveći politički kontributor.
Još 1999. godine smatralo se da se u ljudskoj ćeliji nalazi oko 100 hiljada gena koji određuju naše morfološke i fiziološke karakteristike, kao i stepen našeg zdravlja. Koliko je znanje čoveka ograničeno pokazuje činjenica da i danas posle dešifrovanja ljudskog genoma, još uvek nije poznat tačan broj gena kod čoveka. Tek se nagađa da čovekove osobine kontroliše, ne kako se prvobitno verovalo 100 hiljada, već daleko manje; po jednima 30, a po drugima oko 40 hiljada gena. Razlika (pogreška) između ova dva poslednja rezultata, od oko 25 odsto, samo potvrđuje uverljivo nizak nivo naučne preciznosti primenjenih tehnika, kao i obim naučnog saznanja o funkciji gena kod čoveka. Stoga ne čudi ideja naučnika da se jedan oštećeni gen u bolesnom organizmu zameni novim ispravnim genom. Ašanti Di Silva bila je prva pacijentkinja podvrgnuta genskoj terapiji. S namerom lečenja oštećenog imunog sistema, u njeno telo uneseno je bezbroj kopija ispravne verzije oštećenog gena. Ovom metodom, među ostalim bolestima, pokušala se lečiti mišićna distrofija, cistična fibroza, rak mozga. Nijedna terapija nije bila uspešna. Kao direktni rezultat genske terapije beleži se smrt mladića Jesse Gelsinger-a (umro je septembra 1999. godine, u Medicinskom centru „Pensylvania Univerziteta“). Zašto su strani geni ubili ovog mladića, dok su drugi pacijenti preživeli sličnu terapiju? Di Silva, iako je njeno stanje poboljšano i danas prima lekove za održavanje imunog sistema.
Pokazalo se da je redukcionistički pristup problemu pogrešan. Nerešena pitanja za sada ostaju: Kako ubaciti željeni gen u određeni organ? Kako odrediti intenzitet delovanja tog gena? Kako ubačeni gen učiniti nevidljivim za imuni sistem pacijenta, jer ga isti tretira kao strano telo i odbacuje? Dakle, genska terapija se nije pokazala tako revolucionarnom kao što se očekivalo.
„U našim srcima verovali smo da ubrzo možemo pomoći Ijudima, ali pokazalo se da smo bili preveliki optimisti“, kaže doktor Frenk V. Anderson.
Međutim, u glavama nekih naučnika, uprkos činjenici da takav postupak za sada ne odobrava nijedna država sveta, sve brže sazreva ideja o kloniranju čoveka, pa bi se moglo desiti da eugenika ubrzo postane naša stvarnost.
U sledećem broju pisaćemo o upotrebi GMO u kloniranju živih bića.