Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Kupci

Kupci

834
0

Neoliberali polaze od pogrešne premise da postoji slobodno tržište i da svi akteri na tom tržištu donose racionalne odluke. Ali, nažalost, to nije tako u praksi. Slobodno tržište postoji samo u glavama neoliberala. Ne samo da je poslednje dve decenije došlo do dramatiènog raskoraka izmeðu razvijenih i nerazvijenih zemalja, bogati postaju sve bogatiji dok se siromašni još više osiromašuju, nego je otežan pristup kompanijama iz siromašnog dela sveta da se približe razvijenim tržištima. Jednostavno, razvijeni svet brani, na razlièite naèine i uz razlièita glupa objašnjenja, sopstveno tržište od konkurencije iz nerazvijenog sveta.

Recimo, proseèna carina na poljoprivredne i prehrambene proizvode u Srbiji danas iznosi 26 %, dok je proseèna carinska stopa u razvijenim zemljama 62%. Preko 800.000 krava muzara u Srbiji daju godišnje 1,5 milijardi litara mleka, stvarajuæi tržišne viškove od 800 miliona litara koje bi mogli, da postoji slobodno tržište, da izvezemo u razvijene zemlje. Ali, tamo vas èekaju carinska optereæenja i do 400%. Prema tome, ukoliko je naša hrana zdravija i ukusnija, što jeste, od hrane u razvijenom svetu, koja nema ni miris ni ukus, i ukoliko potrošaèi u tim zemljama žele da kupe našu hranu, oni su spreèeni, uprkos tvrdnjama neoliberala da slobodno tržište najbolje vrši alokaciju resursa.

Njihova država brani svoje tržište. Ili brane neke druge interese. Èesto ti interesi, na nesreæu neoliberala, nisu ekonomske prirode veæ potièu iz nekih drugih motiva. Primer, nedavno je Mark Rofober, proizvoðaè nadaleko èuvenih francuskih sireva, koji je unapredio svoju prodaju koristeæi usluge interneta, bio zaprepašæen kada mu je prodaja u SAD pala za neverovatnih 15%. Meðutim, objašnjenje je vrlo brzo stiglo.. Njegov kupac mu je poslao poruku sledeæe sadržine: “Izuzetno nam se sviða vaš sir, ali ga mi neæemo kupovati sve dok Francuska, povodom Iraka, ne zauzme stav blizak amerièkom”. Šta kažete na ovu e-mail poslanicu? Zar kupac nije svetinja? Zar slobodna tražnja nije uslov za slobodno tržište? Kupac priznaje da mu se sviða roba, ali se, ipak, iz neekonomskih razloga uzdržava od kupovine. Ratna psihoza širi se sve više. Tako mnogi potrošaèi u SAD bojkotuju evropsku robu zbog nedavanja podrške ratnim ciljevima Imperije. Radikalni zagovornici idu korak dalje i traže, proèitajte pažljivo, da se na sva francuska vina stavi upozoravajuæa nalepnica narandžaste boje kako bi svako, zapamtite dobro, ko drži do nacionalnog ponosa odmah znao sa kakvom robom ima posla. Zar vam sve ovo ne deluje poznato?

Opet, sa druge strane, poslednjih meseci pravi robni hit u arapskom svetu je novo osvežavajuæe piæe MEKA-COLA koju konzumiraju svi muslimani umesto omražene COCA-COLA. Da li je COCA-COLA preko noæi izgubila na kvalitetu? Nije. Ali, muslimani neæe više da piju amerièko piæe. Da li su svi ti muslimani koji bojkotuju amerièku robu teroristi? Naravno da nisu. Oni su samo obièni ljudi, normalni graðani koji, pored ekonomske raèunice, moraju da zadovolje i neke druge interese.

Nije, dakle, èovek puki potrošaè. Nije kupac kalkulator koji zna samo da raèuna. Nije teledirigovani robot koji se pokreæe pritiskom dugmeta ili udarom berzanskog èekiæa na Vol Strit. Èovek je, na svu sreæu, mnogo složenije stvorenje. Naravno, gledano istom logikom ni države nisu preduzeæa. Još uvek nešto ljudsko postoji u našoj umornoj civilizaciji. I to ljudsko ne smemo da izgubimo. Kao što ne smemo da izgubimo nacionalni indentitet. Ustvari ne sme niko da izgubi sopstveni identitet.

Težnja reformatora da na brzinu rasprodaju društvenu imovinu imaæe dalekosežne posledice po našu državu. Neoliberali pokušavaju da nas ubede kako su kupci u privatizaciji najvažniji. Koji kupci? Vrlo je važno da znamo ko kupuje naša preduzeæa. Pristalica sam toga da se domaæe firme, bez obzira na uspešnost, ne smeju prodavati svakome ko svrati kod nas. Mi nismo svratište, veæ nezavisna država koja brani svoju samostalnost. Nema te cene koju kupac može da ponudi ako nam kupac ne odgovara. Jednostavno, nekome nikada neæete prodati. Recimo, šiptarskim narkomafijašima, muslimanskim teroristima ili ruskim tajkunima. Takoðe, iskljuèiæete iz prodaje sve one sa kojima imate nerašèišæene raèune. Paradoksalno je da na istim stranicama dnevnih novina Stipe Mesiæ traži da Srbija plati ratnu odštetu od 35 milijardi DM, dok koji red niže, saznajemo da æe Frikom i Centroprom biti prodati hrvatskim preduzeæima. Nešto tu nije normalno. Zašto se ne ponašamo kao praktièni Amerikanci? Treba od njih da uèimo kako se brani nacionalni ponos. Zato su i bogati. Sir jeste ukusan, ali miriše na izdaju.

Beograd, 21.02.2003.god.