Početna Sadržaj Osvetljenja Kriza evrozone (I)

Kriza evrozone (I)

836
0

Piše: Nebojsa Katić

UZROCI I POUKE KRIZE

Evrozona je u teškoj finansijskoj krizi koja može ugroziti budućnost Evropske unije (EU). Unija prolazi upravo kroz one probleme od kojih se strepelo tokom devedesetih godina, kada je rasprava o uvođenju jedinstvene valute bila u punom jeku. Stručna debata iz tog perioda pedantno je identifikovala sve potencijalne probleme i rizike koje evro sobom nosi. Danas ih, evo, testira uživo.

Geneza krize

U evrozonu su ušle države nejednake ekonomske snage i privredne strukture, i svaka u svojoj fazi konjukturnog ciklusa. Bez obzira na ove razlike, jedinstvena monetarna politika nametnuta je kao Prokrustova postelja. Irska je najbolja ilustracija tog fenomena budući da je u evrozonu ušla u periodu pregrejane ekonomije, i za hlađenje su joj bile potrebne visoke kamate. Umesto toga, Irska je dobila niske kamatne stope koje su dodatno podsticale tražnju i na kraju dovele do finansijskog kolapsa. Dodatna i možda najvažnija razlika među državama članicama evrozone, vezana je za njihov odnos prema javnoj potrošnji i budžetskoj disciplini.

Oprezniji deo stručnog javnog mnjenja je bio skloniji etapnom uvođenju evra. Predlog je bio da evrozonu u prvoj fazi čine Nemačka, Francuska, i zemlje Beneluksa, da bi u kasnijim fazama pristupali i ostali, kada budu spremni i ako to budu želeli. Koncept „postepenosti“ nije prošao jer je prevladao strah da bi se razbilo političko jedinstvo EU i države implicitno podelile na one prvog i drugog reda.

Središte današnje evro krize je odnos monetarne i fiskalne politike unutar zone. Konstrukcionom greškom ili političkim kompromisom, svejedno, došlo je do nelogičnog i veštačkog razdvajanja monetarne i fiskalne politike. Prelazak na evro je značio uvođenje jedinstvene monetarne politike i stvaranje jedinstvene centralne banke, ali je fiskalna politika (porezi i budžet) ostala pod suverenom ingerencijom nacionalnih država. Postojala je nada da bi se budžetska disciplina mogla uvesti normativno, kroz sporazum iz Mastrihta, te da bi vremenom moglo doći i do konvergencije fiskalnih politika.

Do uvođenja evra, svaka evropske države je snosila sopstveni finansijski rizik i svaku od njih su finansijska tržišta drugačije tretirala. Različiti stepeni rizika su se ogledali u različitim kamatnim stopama koje su države morale da plaćaju na obveznice emitovane za pokriće budžetskih deficita. Ove stope su istovremeno određivale i nivo unutrašnjih kamatnih stopa.

Kada zaduženost zemlje raste rizik kreditora postaje veći, kamatne stope više, a zaduživanje sve skuplje. Ovo je bio automatski mehanizam koji je stimulisao države da vode računa o visini spoljnog i unutrašnjeg duga, pa su finansijska tržišta nametala budžetsku disciplinu i mimo volje država.

Uvođenje evra je dovelo do nivelacije kamatnih stopa kroz evrozonu i do značajnog pojeftinjenja kredita za rizičnije članice zone. Razlike u kamatnim stopama su se značajno smanjile i slabije države su mogle pozajmljivati sredstva po stopama veoma bliskim onima koje je plaćala najstabilnija i najmoćnija evropska ekonomija – Nemačka.

Preovladao je moralni hazard i novac se slivao u periferne zemlje evrozone koje su gutale novac nehajući za rizik. Finansijski hazarderi su dobro procenili da će u slučaju nevolja EU morati da interveniše i pomogne države pred bankrotom i da je efektivni finansijski rizik niži no što izgleda – za hazardere, razume se.

Pouke evro krize

Nacionalne finansijske krize od Grčke i Irske, do (najavljenih) Portugala i Španije, nastale su usled prekomernog trošenja oslonjenog na inozaduživanje. Sve države u krizi imaju višegodišnji deficit tekućeg bilansa, i to je najjasniji pokazatelj prekomerne ukupne potrošnje. Deficit tekućeg bilansa je i mera zavisnosti domaće ekonomije od inostranog finansiranja. Još se nije dogodilo da država uđe u duboku finansijsku krizu a da pri tome ima višegodišnji suficit tekućeg bilansa. Finansijsku stabilnost više ugrožava deficit tekućeg bilansa nego budžetski deficit.

Ova kriza iznova pokazuje da javni sektor nema monopol na finansijsku neodgovornost. Finansijske nevolje mogu doći i iz bankarskog sektora, iz sektora privrede ili stanovništva. Grčka jeste u ušla u krizu pre svega zbog nekontrolisanog trošenja države, ali je Irska dopala muka zbog prevelike potrošnje privatnog sektora i zbog neodgovornosti banaka. Javne finansije Irske su sve do 2008. godine pucale od zdravlja, a kriza je Irsku zatekla na izuzetno niskom nivou javnog duga.

Kolaps Irske ili Islanda na primer, pokazuje da ekonomiju do ivice ponora može dovesti i predimenzioniran bankarski sektor sa apetitima koji ne odgovaraju ukupnoj ekonomskoj snazi države. Kada dolazi do krize, država pokriva gubitke bankarskog sektora na teret budžeta i tako socijalizuje gubitke. U tom procesu bankarska kriza se transformiše u budžetsku i ne može se razrešiti bez velike inostrane pomoći.

Uz to, u trenucima krize, male države postaju izuzetno ranjive na špekulativne napade, bez obzira na svoju relativnu ekonomsku snagu. Iako su makroekonomske performanse Irske verovatno bolje od italijanskih, Irska je potonula ranije. U trenucima krize apsolutni brojevi odnose prevagu. Finansijska tržišta i špekulanti mogu potopiti male države koristeći relativno male količine špekulativnog kapitala, ali su velike države krupan zalogaj na kome se mogu slomiti zubi. U ekonomskim krizama, veličina (ekonomije) je važna.

Konačno, pored svih nespornih prednosti jedinstvene valute, evro kriza demonstrira i njenu fundamentalnu slabost. Kada kriza izbije u jednom delu EU, depresiranje valute, taj moćni sigurnosti ventil koji nacionalne ekonomije imaju, ne funkcioniše u valutnim zonama. Zajednička valuta ne može depresirati do nivoa koji je potreban ugroženim državama. Umesto postupnog depresiranja valute kojom bi se popravila konkurentnost privrede, oborila unutrašnja tražnja i automatski i meko smanjila potrošnja, države moraju radikalno i grubo zavoditi bolne mere štednje gurajući društvo na ivicu socijalnog haosa.

Kada do krize dođe, nije lako sinhronizovati ekonomske politike, pomiriti različite interese i obezbediti jedinstven ekonomski i politički odgovor. Ovu lekciju EU upravo uči – u lošem trenutku i na najteži način.