Početna Sadržaj Izdvajamo KOME ODGOVARA SLOM EVRA?

KOME ODGOVARA SLOM EVRA?

896
0

Americi bi odgovarao slom evra
| Nebojša Katić
U pozadini svetske ekonomske krize nastavlja se tihi valutni rat dolara i evra. Iako rat nije zvanično objavljen, čini se da je bitka za uništenje Evrozone i evra, nemilosrdna. Ulozi su ogromni i ako evro opstane, ako preživi ovaj veliki test, dolar bi mogao polako sići sa pijadestala vodeće svetske rezervne valute, mogao bi izgubiti ekskluzivitet koji već dugo ima i postati samo jedna od važnijih valuta.

 

 Potencijalni ekonomski, ali i politički gubici koje bi SAD pretrpele u ovom scenariju su gotovo nemerljivi. Status rezervne svetske valute daje ogromnu prednost njenom vlasniku. Tako gledano, bilo bi državno neodgovorno ako bi SAD propustile da ovu prednost zadrže što duže i po svaku cenu, pogotovo ako tu cena plaća neko drugi.

Od šezdesetih godina, kada je štampanje dolara uzelo maha a SAD polako počele da gube svoju ekonomsku nadmoć, dolar je, sa kratkim prekidima, u stanju permanentne krize ili pada. Kriza se prvo reflektovala raskidanjem veze sa zlatom 1971. godine, a potom i padom vrednosti dolara. Pad je šokantni i to se najbolje vidi u poređenju sa valutama koje su na sceni poslednjih 40 godina.

Ilustracije radi, za jedan dolar se 1970. godine moglo dobiti oko 4,3 švajcarska franka. Danas se za jedan dolar može dobiti oko 0,9 švajcarskih franka. Iste godine, dolar je vredeo oko 358 jena a danas vredi oko 77 jena.

SAD s druge strane, mogu kupiti naftu dajući za nju hartiju koja je ofarbana u zeleno i nosi dolarski znak, jer ta hartija treba svima. Nije neophodno da svoj računar ili neku drugu robu razmene za nju – američki proizvod je i zelena novčanica. Amerika zato ne mora previše brinuti ni o stanju svog izvoza ili tekućeg bilansa. Pri tome, ni američka centralna banka se ne mora sekirati da bi tako velika emisija dolara mogla izazvati inflatorni haos – dobar deo emitovanog novca cirkuliše van zemlje i nikada se neće vratiti u SAD.
 
 
 

Kako to da uprkos ogromnom padu dolara, američka ekonomija funkcioniše bez krupnih problema? Na čemu počiva ogromna privilegija dolara i kako to da SAD mogu imati hroničan dvostruki deficit (i tekućeg bilansa i budžeta), a da to ne boli?

Pad dolara (iako dramatičan), nema dramatične posledice po američku ekonomiju. Amerika se zadužuje u dolarima, kupuje robe od kojih se mnoge iskazuju u dolarima i u pravilu, sve što uvozi dolarima i plaća. Za druge zemlje bi pad vrednosti valute bio ogroman problem jer bi povećao dužnički teret za iznos depresijacije i doveo do ogromnog pritiska i na cene. Ameriku ovaj problem mnogo ne pogađa.

Cene nafte i sirovina na svetskom tržištu se iskazuju i plaćaju dolarima. Ogroman deo industrijskog izvoza azijskih zemalja, latinske Amerike ili Australije na primer, iskazan je i naplaćuje se (opet) u dolarima.

Oko polovine svih dužničkih hartija od vrednosti je nominovan u dolarima, a i najveći deo berzanskih i špekulativnih transakcija se realizuje u dolarima. (Čak su i nedavno izdate obveznice Srbije nominovane u dolarima, na primer.)

Međunarodna siva i crna ekonomija koje se uvek oslanjaju na gotovinski novac funkcionišu na dolaru – 75% novčanica od 100 dolara cirkulišu van teritorije SAD. Centralne banke oko 60% do 70% svojih rezervi drže u dolarima.

Država koja želi da kupi naftu ili neku drugu sirovinu, mora imati dolare na raspolaganju. Da bi te dolare dobila, država mora prodati robu ili usluge, dakle mora razmeniti realnu, tržišno verifikovanu vrednost za zelenu hartiju. Južna Koreja na primer, mora prodati računar za dolare, pa će njima kupiti naftu. Efektivno, Koreja je računar razmenila za naftu, dala je robu za robu, koristeći dolar samo kao sredstvo plaćanja.

Amerika se ne mora sekirati ni oko stanja svog budžetskog deficita – njega velikim delom i bez zastoja finansiraju stranci. Preko 50% američkih državnih hartija od vrednosti je u rukama stranaca. Veliki broj država koje imaju značajan suficit tekućeg bilansa (i po tom osnovu ogromne dolarske rezerve), ulažu svoje viškove u vrednosne papire američke države. Amerika, delimično i o trošku drugih, može finansirati i svoje ratove.

Ovakvo obilje dolara drži i američke kamatne stope na nižem nivou od onih u drugim zapadnim državama. Američki dužnici, bili oni država, privreda ili građani, imaju niže finansijske troškove nego konkurencija.

Američki tržišni akteri su uglavnom lišeni troškova valutne konverzije, ne moraju da strahuju od kursnih rizika, nemaju potrebu da se od njih štite niti da troše novac na takvu zaštitu.

Slabosti evra proistekle iz materijalnog sveta (vezane za krizu budžeta perifernih država), pojačane su snažnim i upornim potkopavanjem evra koje dolazi iz ezoterične sfere. Sa te strane se neprekidno dovodi u pitanje realnost opstanka evrozone, insistira se na koncepcijskoj promašenosti, i stimuliše sveukupna skepsa prema održivosti zone. Američke rejting agencije su tu da daju „naučnu“ podlogu opštem skepticizmu. Ovo stanje finansijskog duha potkopava evro bar isto toliko, koliko tome doprinose i loše, opipljive budžetske cifre.
 
 
 

Američka ekonomija je još uvek moćna, i naravno, ne živi samo od štampanja novca, ali je štampanja novca profitabilna dopunska aktivnost. Amerika živi mnogo bolje, i troši mnogo, mnogo više nego što bi to mogla da dolar nije rezervna valuta. Naravno, ništa ne traje doveka.

Slabljenje ekonomske moći Amerike i strahovit rast oba deficita, uspon Kine, emancipacija Evrope i pojava evra, zapretili su da ugroze specijalnu poziciju dolara. Ono što se na svetskoj sceni vidi, nije samo kriza evra, već i ogorčena borba za budućnost dolara.

Od trenutka kada je novac izgubio svoju zlatnu podlogu, a pogotovo od kada se prešlo na sistem plivajućih kurseva, svetski monetarni sistem lebdi u prostoru između materijalnog sveta i sveta ezoterije.

Od trenutka kada se evro pojavio na sceni 1999. godine (prvo kao obračunska valuta), započeo je tihi rat za slabljenje njegove pozicije. U periodu od 1999. godine, pa do kraja prvog kvartala 2002. godine, evro je gotovo sve vreme bio pod većim ili manjim pritiskom na finansijskim tržištima. Tokom prve dve godine postojanja, evro je prema dolaru izgubio skoro 40 odsto vrednosti.

Nije postojao nijedan fundamentalni ekonomski razlog za ovako veliki pad evra, ništa se dramatično loše nije događalo u evropskim ekonomijama, ili dramatično dobro u ekonomiji SAD u tom periodi. Delimično objašnjenje se moglo naći u većim kamatnim stopama na dolare nego na evra, ali još više u špekulativnoj prodaji evra.

Time su, od samog početka, finansijska tržišta iskazivala nepoverenje u novu valutu. Da li je u slabljenju evra bilo „sistema“, teško je reći i nemoguće dokazati.

Evro je tada izdržao sve udare. Na vrhuncu snage, upravo pred izbijanje svetske ekonomske krize 2008. godine, evro je prema dolaru bio gotovo 35 odsto jači nego u trenutku lansiranja 1999. godine. I danas, u trenucima velike krize evrozone, on je prema dolaru na nivou koji je oko 18 odsto iznad nivoa na kome je bio u trenutku kada je valuta nastala.

Za sam status evra i njegovu budućnost nije odlučujuće da on u odnosu na dolar raste. Važno je da poverenje u njegovo trajanje ne bude okrnjeno, da onaj ko danas drži rezerve u evrima ne mora brinuti o tome šta će se sa evrom dogoditi u slučaju raspada evrozone. Na drugoj strani, za uništenje evra kao rezervne valute, dovoljno je samo podsticati strah svakodnevnim novinskim napisima ili TV prilozima. Slabost koja proističe iz činjenica da EU nema jednu vladu i jednog lidera vidljiva je baš u trenucima kriza. Čini se da je Evropa zaglibljena u monetarnoj tehnici i u knjigovodstvu, da je preokupirana prebrojavanjem milijardi koje treba spremiti za pomoć i da se previše bavi računom ko i koliko dobija ili gubi.
 
 
 

Medijsko forsiranje krize u Evropi gura u drugi plan strahovitu krizu američkog javnog duga. Taj dug je preko 30% veći od javnog duga evrozone (mereno odnosom prema BDP-u), pri čemu SAD imaju i hronični i neodrživi deficit tekućeg bilansa. Kada bi svetske finansije obitavale u materijalnom svetu, na kriznoj pozornici bi glavna uloga pripala Americi, nikako Evropi.

Iz finansijske provalije u kojoj se SAD nalazi, može se izaći samo kontinuiranim depresiranjem dolara. Ako bi evro projekat bio mrtav, Amerika bi mogla značajno i relativno brzo da depresira dolar, bez opasnosti da će time ugroziti njegov status vodeće rezervne valute. I pored toga što bi vrednost dolara padala, niko ne bi akumulirao rezerve u evrima. Kineski juan još nije spreman da uđe na veliku globalnu scenu. I oslabljen, dolar bi nastavio da vlada svetskim monetarnim sistemom.

Šta će se dogoditi u narednim mesecima kada će se odlučivati sudbina evra, teško je prognozirati. Evropa za sada pokazuje zbunjujuću neodlučnost, povremeno i amaterizam u borbi sa krizom. Ta borba se ne odvija samo u materijalnom svetu gde se evropske države pogađaju oko veličine fonda za stabilizaciju. Ta borba se odvija i u ezoteričnom prostoru u kome Evropa, oklevajući ili šaljući kontradiktorne poruke, iz dana u dan gubi medijsku bitku.

Ono što Evropa može izgubiti ne staje u knjigovodstveni račun. Njoj preti da bude razbijena, marginalizovana i oduvana sa svetske scene. Raspad evrozone bi posledično doveo do postepenog urušavanja Evropske Unije. Ako bi se to dogodilo, to bi bilo drugo veliko državno samoubistvo u Evropi. (Prvo je bilo samoubistvo SSSR-a, jugoslovensko se ne računa.)

Da bi evrozona opstala, a sa njom i EU, biće potrebno da se proces emancipacije Evrope u odnosu na SAD nastavi. Proces emancipovanja je uvek i proces povremene konfrontacije. Uz to, potrebno je i da Evropa svoj ekonomski prostor uredi i reguliše u skladu sa interesima privrede i njenog razvoja, neobazirući se na kritike i pritiske koji stižu iz finansijskog sektora. Za početak bi bilo dovoljno stvoriti evropsku rejting agenciju i uvesti porez na špekulativne transakcije. Istovremeno, harmonizovanje poreskih politika u Evropi više nije pitanje izbora, već nužnosti.

Sve ove mere spadaju u domen političkih odluka i zahtevaju visok nivo saglasnosti velikog broja država. One bi istovremeno značile i pristajanje na dodatno krnjenje suvereniteta i na limitiranje demokratskih sloboda zemalja članica. EU bi se sa ovim izborom suočila pre ili kasnije. Ekonomska kriza je proces samo ubrzala.

Multipolarni svet je uvek bolji i prirodniji od unipolarnog – kako u politici, tako i u ekonomiji. Eventualna propast evrozone i čitavog evropskog projekta ne bi trebalo da raduje Srbiju. Takvim ishodom nikome u Evropi neće biti bolje, pa sigurno ni Srbiji.