Početna Sadržaj Intervjui Još nismo dodirnuli dno

Još nismo dodirnuli dno

921
0

Branko Dragaš, odgovori za èasopis «Novo videlo»
1. Poèetak rada nove Vlade, nažalost, ništa dobro ne obeæava. Formiranje Vlade proteklo je u trgovanju, svaðama i nadmudrivanjima parlamentarnih stranaka tako da smo izgubili prvi kvartal a kad izgubite prvi kvartal izgubili ste èitavu poslovnu godinu. Industrijska proizvodnja u januaru pala je èitavih 20 odsto u odnosu na januar prošle godine, ali prošle godine industrijska proizvodnja je bila u minusu 3 odsto. Pokazalo se opravdanim moje upozorenje da naše politièke stranke nemaju istorijsku odgovornost i da su one glavni krivci za propadanje države i naroda. To propadanje nastaviæe se i u ovoj godini. Dakle, nismo još dodirnuli dno.

Životni standard graðana æe padati jer æe proizvodnja padati, pošto je nelikvidnost u privredi ogromna. Umesto Vlade nacionalnog spasa, u koju bi trebalo da uðu najbolji struènjaci iz zemlje i rasejanja, dobili smo partijsku Vladu manjeg broja stranaka koje, poput njihovih prethodnika, dele osvojen politièki plen. Partijski èopor mora da se namiri. I to je sama suština naše vekovne nesreæe. Politika se kod nas shvata kao unosno zanimanje gde se može dobro zaraditi. Možete krasti, a da ostanete nekažnjeni. Sve prethodne politièke garniture su krale i niko nije odgovarao za to, misle partijske birokrate, zašto ne bi krali i mi kada je to dozvoljeno. Znaèi, problem je u poimanju politike. Zaprepastio sam se kad sam saznao da i manjinska Vlada formira Kadrovsku komisiju èije je zadatak da rasporeðuje partijske poslušnike na javne funkcije. Takav komesarski pristup od Koštunice nisam oèekivao. Mislio sam da je, ipak, nešto nauèio od njegovih neuspelih prethodnika. Nažalost, umesto Ideologa vulgarnog pragmatizma, koji je tvrdio da u politici nema morala veæ u crkvi, dobili smo Ideologa verbalnog legalizma koji u svoju manjinsku Vladu dovodi ministra policije koji je obijao trafike, ministra pravosuða koji je sudio za verbalni delikt slobodnoumnim ljudima i slao ih u zatvor u nameštenim staljinistièkim procesima, gde su se palile i zabranjivale knjige, kao i ministra poljoprivrede koja priznaje da je uvozila genetski modifikovanu hranu od multinacionalne kompanije èiji je stipendista, ali koja misli da je zadatak države da se obezbedi od tog rizika. Zar u takav verbalni legalizam da verujem? Prvi sam ustao protiv malograðana neoliberala koji su upropastili našu privredu i prvi sam rekao da ta gomila neznalica i loših ljudi neæe doneti ništa dobro našoj državi. Danas odgovorno tvrdim da je Koštunica nesposoban da bude premijer i da nema vizije, niti strategije kako da državu izvede iz ove nacionalne katastrofe. Ekspoze premijera mora da nas sve zabrine jer smo èuli gomilu dosadnih floskula.

2. Sve što sam imao da kažem o Despotu pisao sam i govorio u periodu 1988 – 5.oktobar 2000.g., kada su mnogi naši intelektualci poverovali da su dobili Voðu koji æe nebeski narod da odvede u svetlu buduænost. Pisao sam, govorio i opominjao da je Voðe slep, bez vizije, bez strategije, da je diletant koji ne razume istorijske dogaðaje i da æe nas sve odvesti u ponor. To se, nažalost i dogodilo. Danas više nemam šta da kažem o Despotu. Sve što sam imao da kažem o Ideologu vlagarnog pragmatizma govorio sam, pisao i opominjao u periodu 28.februar 2001. – 28.decembar 2003.g. Bio sam zabranjen, na isti naèin kao što su me zabranjivali primitivni neoboljševici, od strane ljudi koje sam deceniju finansirao i pomagao dok su bili opozicija samo, zbog toga što sam prvi govorio o preletaèima, novobogatašima koji kradu struju i naftu, kriminalcima koji diluju drogu, oružje, cigare i druže se sa vladajuæim politièarima. Prvi sam razoblièio lažne eksperte i njihovu nametnutu šok-reformu, pisao da su pokvareni, neznalice i da sprovode neoliberalni model koji æe upropastiti državu. Prvi sam ustao protiv Ideologa vulgarnog pragmatizma tvrdeæi da nije sposoban da bude premijer, da njegovom šibicarskom logikom punom besmislenih metafora može zaseniti samo malograðane na vlasti, da je opasna njegova povezanost sa sumnjivim tipovima i još opasnija veza sa kriminalcima novobogatašima, govorio sam da nema viziju, da nema strategiju, da je površan i da širi lažni japijevski modernizam koristeæi sve instrumente vlasti iz despotskog režima. Kako vam danas zvuèe ove reèi? Opasno? Proroèanski? Trebalo je imati hrabrosti i to otvoreno pisati i govoriti kada je ideologija neoliberalizma bila u punom zamahu. Govorio sam da su lažni eksperti iz G17 plus, koji su sami za sebe rekli da su drim-tim, zapravo legionari MMF-a i da æe uništiti srpsku privredu. To se zaista i desilo. Danas se posvaðani drim-tim meðusobno optužuje za afere, pljaèke i èaste se uvredama tipa da su oni drugi „mafijaši“, „lopovi“, „lažovi“, „psihopate“, šizofreni pas“,a pretili su jedan drugome – „nemoj majku da mi diraš!“. Zar je to modernizam? Zar su to reforme? Pogledajte samo rezultate neoliberala: spoljnotrgovinski deficit 11,846 mld $, nezaposlenost 944,949 ljudi, industrijska proizvodnja u padu 3 odtso, poljoprivreda 15 odsto, spoljni dug 14,303 mld $, unutrašnji dug 14 mld$, gubici privrede 23 mld$, iskorišæenost kapaciteta svega 30 odsto, nema privrednog rasta, lažna makroekonomska stabilnost, 34.208 preduzeæa u steèaju u kojima radi 463.000 ljudi koji æe uskoro biti na ulici, privatizacija 1.117 preduzeæa nije pokrenula privredu i svedena je na pljaèku društvene imovine… Mogao bih mnogo toga još da nabrajam ali èinjenica je da danas privreda gore stoji nego u decembru 2000. godine. To je žalosna istina. Pošto svakoga dana obilazim srpska preduzeæa, o kojima niko ne brine i koja su prepuštena sama sebi, tvrdim, da sam najbolje upoznat sa stanjem srpske privrede. Estradni ekonomisti sede u svojim institutima i dobro plaæenim nevladinim funkcijama i brabonjaju o tržištu, a da nikada nisu izašli na to tržište, niti su ušli u neko naše preduzeæe da vide kakvo je stvarno stanje. Ekonomisti mlate praznu slamu po savetovanjima na Kopaoniku, a kada ih neki pametni novinar upita mogu li oni te svoje teorije da pretvore u praksu svi u glas zakokodaèu da oni to ne znaju da rade i da praktièno ništa ne mogu da preduzmu. To je pravo stanje naše ekonomske misli. Na drugoj strani, talibani iz G17 plus, uprkos tome što su za tri godine upropastili svojom neoliberalnom politikom našu privredu, danas drže finansijsku moæ u državi. Fundamentalisti iz partije G17 plus sve finansisjki kontrolišu u državi. Ko im je to omoguæio? Koštunica. Zašto Koštunica nije prihvatio Program za spas Srbije iz avgusta 1999.godine? Zašto je Koštunica prihvatio nepostojeæi program G17 plus? Zašto Koštunica nije prihvatio program Privredne snage Srbije i dijaspore iz 2003.godine? Sve su ovo pitanja koja æe vrlo brzo biti razjašnjena. Zašto vrlo brzo? Privreda je nepokrenuta, radnici se otpuštaju, graðani su sve siromašniji i niko više nema vremena da sluša lažna obeæanja Ideologa verbalnog legalizma.

3. Neoliberalni koncept je poražen na decembarskim vanrednim parlamentarnim izborima, kada su siromašni graðani odbacili taj antidržavni projekat lažnih eksperata. Meðutim, Koštunica je na mala vrata uveo neoliberale u vlast. Labus je to najbolje potvrdio u dva intervjua koja je dao NIN-u i Novostima kada je priznao da je on tvorac neoliberalnih reformi i da je sada ušao u vladu da završi zapoèeti posao, da otkloni sve prepreke koje su koèile reforme. Teško nama ako on u tome uspe. Zato opominjem naše graðane da se pripreme za još gori i teži život. Umesto tog koncepta, predlagao sam da se poput Slovenije i Poljske, napravi okrugli sto i da se pozovu sve stranke, nevladine organizacije, sindikati, pokreti, udruženja iz zemlje i dijaspore kako bi se napravile prave reforme. Okrugli sto za spas države i nacije. Nemamo vremena za gubljenje. Moramo biti istorijski odgovorni prema potomcima. U Srbiji svake godine 30.000 ljudi više umre nego što se rodi i 30.000 ljudi oboli od najgorih bolesti. Strašno! Mi smo biološki ugroženi i zato je potrebno da zakopamo sve ratne sekire, mržnje, sujete i taštinu kako bi našli put izbavljenja. Otvoreno govorim o našem problemu na svim medijima i tribinama po Srbiji kako bi graðanima pokazao da moramo da rešavamo kljuène probleme u državi. Šta da radimo? Kuda da krenemo? Imamo tri rešenja: prvo, da izvršimo kolektivno samoubistvo, pošto æemo do kraja ovog veka nestati kao narod! Drugo, da se preselimo negde svi kolektivno, samo da naðemo gde i koliko æe preseljenje da košta. I treæe, jedino moguæe, prirodno i ljudsko rešenje je da se – organizujemo. Države se više ne dele prema ideologijama, veæ prema naèinu kako su organizovane. Dobro organizovane države su bogate i razvijene. Mi smo siromašni i propadamo jer nema sistema i vlada opšta konfuzija u državi. Kina danas ima stope rasta od 9,2 odsto. Šta je Kina danas? Koja je tamo ideologija? Komunisti preko Centralnog komiteta partije upravljaju tržišnom privredom. Prema tome, nije važno koje je boje maèka, da upotrebim jednu kinesku mudrost, važno je da ona lovi miševe.

Nažalost, kod nas je najvažnije koju boju nosiš. Ostrašæeni i pohlepni politièari, predvoðeni neoliberalnim fundamentalistima, nastavljaju da upropašæavaju sve nas. Protivteža njima je stvaranje nacionalnog, demokratskog, decentralizovanog, graðanskog društva koje æe se brzo privredno razvijati jer su mnogo propali. Da li je to moguæe? Apsolutno. Nacionalno, demokratsko, graðansko, pravoslavno, globalno i moderno nije u suprotnosti kako to hoæe da prikažu neoliberali koji vide fašizam u Srbiji. Nema fašizma u Srbiji. Ali ima dosta mediokriteta, primitivaca, lopova, lažova i prevrtljivaca koji kradu državu i graðane. Srbija æe krenuti napred kad se iskoreni u državnoj upravi i vlasti laž i kraða. Zato nam je potreban jedan sveobuhvatan, opštenarodni i svegraðanski preporod u koji æe se ukljuèiti svi ljudi dobre volje iz zemlje i rasejanja. Verujem u snagu svog naroda i zato radim sve da mu pomognem.

4. Veæ sam rekao da je poimanje politike kod Srba primitivno. Politièari ne shvataju politiku kao javnu delatnost u interesu države i graðana, veæ kao moguænost sopstvene promocije i zgrtanja moæi i novca. U politiku ulaze ljudi koji se nisu dokazali u svojoj struci i koji, menajuæi izbora, pohlepno pokušavaju da otmu od života sve ono što nisu mogli sami da ostvare. Da ne idem previše daleko, najbolje se vidi iz oktobarskog dosovskog prevrata kada su na visoke državne funkcije došli ljudi bez znanja i iskustva. Premijer je postao èovek koji nije imao nijedan radni dan u privredi i doveo je sliène sebi na vlast. Tako se ostvarilo ono što From zove iracionalni karakter vlasti jer na èelo države dolaze najgori. To je siguran put propasti koja se, nažalost, nama desila. Ako on može da bude premijer, misli mali srpski birokrata, mogu i ja da vodim veliko javno preduzeæe, ministarstvo ili opštinu bez radnog iskustva i znanja. Strani investitori koji su, obradovani promenama, dolazili posle oktobarskog prevrata bili su zaprepašæeni kada sam ih slao u Vladu jer nisu mogli da veruju da ti balavci vode državu. Oni ništa ne znaju, govorili su mi stranci razoèarano. Navodno težimo da uðemo u EU, dok se ponašamo kao politièki delitanti. U kojoj zemlji EU asistenti na fakultetu postaju ministri spoljnih poslova i guverneri? Zašto ti asistenti na svojim fakultetima preko noæi, naoružani dugim cevima, nisu postali redovni profesori. To ne može. Zašto? U struci nema preskakanja. Morate da ispunjavate najstrože zakonom postavljene uslove. A država? Politièke sekte, predvoðene svojim voðama, zloupotrebljavaju vlast i državu pretvarajuæi je u vašarište. Laži, kraðe glasova u parlamentu, kraðe struje i nafte i sve veæi broj afera najbolji su dokaz da politièke sekte misle kako da nahrane èopor. Èovek koji drži do svoje struke i dostojanstva ne može da se ukljuèi u taj grabežljivi èopor koji hoæe da proždere državu kako bi zadovoljio sopstvenu pohlepu. Pošten i dobar èovek ne može da uèestvuje u tom širenju zla jer ga je sramota da se naðe u društvu takvih kriminalnih tipova i moralno bolesnih nakaza. Znate li kako su novobogataši došli do kapitala u vreme despotske vladavine? Nisu postali bogati zato što su sposobniji od drugih privrednika na tržištu, novobogataši tržište preziru, veæ zbog toga što su bili pseæe ponizni, što su mahali repom i lizali stopala Familije, izdržavajuæi sva ponižavanja, uvrede, vreðanja i ismejavanja koje nijedan pristojan èovek ne bi mogao sebi da dozvoli. Postali su bogati jer su mogli da progutaju smeæe koje je Familija pravila oko sebe. Zato danas novobogataši preziru uspravne i dostojanstvene ljude koji imaju èistu prošlost. Oni hoæe u svoju nemoralnu kaljugu da uvuku sve moralne ljude i da ih uprljaju. Slièno se ponašaju i politièke stranke koje ne mogu da se oslobode svog partijskog èopora. Koštunica danas radi isto što su radili svi njegovi politièki protivnici – vrši partijsko nasilje nad društvom. Zanimljivo je da to on radi verbalno velièajuæi legalizam, dok u stvarnosti pokazuju svoje ostrašæeno partijsko lice. Kadrovska komisija manjinske vlade je inkvizitorksa bratija koja hoæe da spreèi prodor jeretika u vladajuæu strukturu. Politièke stranke i politièari se menjaju, ali se pristup politici ne menja. Zato van politike ostaje najkvalitetniji deo društva. Ako hoæemo da preporodimo državu moramo napraviti takav institucionalni sistem koji æe velièati moral, struku i dela, dok æe spreèiti politièare da zarobe i eksploatišu neku ideju. Politièari treba da služe državi i graðanima. Na politièare gledam kao na èarape koje ujutru oblaèite kad krenete na posao, a skidate ih uveèe kad se vratite kuæi. Politika je zanat koji mora da se izuèi. Ne mogu psihopate, šizofrene, destruktivne i depresivne osobe da ulaze u politiku. Ako hoæe da se leèe, što je nužno, moraju da se pošalju na klinike. Kada se to ne desi, onda politièari od države naprave kliniku i otuda toliko ludilo danas. Strancima mi izgledamo kao moralno bolesno društvo koje treba izolovati i izbegavati. Ali uzimaju nam novac gde je god to moguæe. Ovce služe za šišanje. Nažalost, politièari su stvorili takvu sliku o nama. Ako hoæemo napred treba, dakle, promeniti sistem. A sistem se decenijama nije promenio. Koštunica, mada legalista, pokazuje da nema nameru da promeni dosadašnji sistem. Partijski interesi su trenutno jaèi od verbalnog zalaganja za legalizam.

5. Privredna snaga Srbije je udruženje privrednika i nezadovoljnih graðana. Mi nismo politièka stranka jer su pripadnici svih stranaka u udruženju, ali najveæi broj nas nismo èlanovi nijedne stranke. Podeljeni smo u trideset grana gde vodeæi struènjaci daju predloge šta treba uraditi u njihovoj grani. Radimo timski. U timu su akademici i profesori univerziteta, ali najveæi broj èine privrednici koji dolaze direktno sa tržišta. Udružili smo se svi iz nevolje jer ne možemo više da gledamo upropašæavanje države i naroda. Patriote smo i ne stidimo se to da priznamo, mada su neoliberali sve patriote proglasili kriminalcima iz zemunskog klana. Privredna snaga Srbije izašla je na decembarske izbore kao grupa graðana i ponudila svoj konkretan i operativan državotvorni ekonomsko – socijalni Program. Imali smo veliku medijsku blokadu, tri godine elektronski mediji u Beogradu ne smeju da prenesu moje stavove, ali smo za 14 dana dobili 14.113 glasaèa. Namera nam je bila da pokažemo našoj javnosti da postoje ljudi koji drugaèije misle od ostrašæenih partijskih sekti i da postoji pamet izvan stranaka. To je sasvim dovoljno za poèetak. Sami smo se finansirali i nije bilo novobogataša da nas ucenjuju. Bilo bi dobro da današnje vladajuæe partije pokažu ko je njih finansirao. Mnogi bi se iznenadili. Mnogima bi bilo jasno zašto nema pravih promena i zašto su ministarstva pod kontrolom tajkuna. No, to neæe rešiti naš problem. Socijalna bomba kuca u Srbiji. Fitilj je sve kraæi i siromašni radnici ne mogu da èekaju lažne legaliste da se namire iz ruku raspojasanih oligarha. Nalazimo se na prekretnici. Pitanje za sve graðane: kakvu Srbiju hoæe? Ako hoæemo da Srbija bude latinskoamerièka država u kojoj 5 odsto tajkuna i 15 odsto njihovih sluga kontroliše i eksploatiše èitavu državu, dok 80 odsto graðanstva živi na 1-2 $ dnevno, onda smo na pravom putu. Ništa ne treba menjati. Ako Koštunica ne napadne oligarhe i vodeæe ne pohapsi, onda Koštunica nije naš Putin. Nema vremena za oklevanje. Ako ne povuèe prave poteze, tokom ove godine æe biti marginalizovan na politièkoj sceni. Istorija æe ga pregaziti. Doæiæe do dalje radikalizacije društva i decembra 2004. god. pobediæe radikali. Šta æe uraditi radikali? Ostaje da se vidi. Ukoliko ostanu dosledni našoj politièkoj tradiciji, proæiæemo kroz velika iskušenja i tek decembra 2005. god., kada se obesmisli vlast radikala, imaæemo otrežnjenje. Što pre stigne otrežnjenje, to bolje za Srbiju. Privredna snaga Srbije èeka to otrežnjenje. Sve pokušavamo da ubrzamo taj proces, ali smo svesni da istorija ima svoj tok. Zato osluškujemo i pripremamo se za to novo doba. Ono stiže. To je bar izvesno.

6. Telegrafski, zbog dužine intervjua. Predlagali smo da se na Bogojavljenje, 19.januara 2004.g, formira Skupština a Vlada nacionalnog spasa na Svetog Savu. Donošenje 200 sistemskih zakona u roku od 30 dana, pošto smo predložili da Skupština i Vlada budu u permanentnom zasedanju. Pohapsiti ljude iz policije, sudstva i tužilaštva koji su bili u vezi sa kriminalcima i tajkunima. Uhapsiti nekoliko vodeæih srpskih tajkuna koji su ogrezli u kriminalnom pljaèkanju države. Vlada sastavljena od 9 ministara, dva potpredsednika i premijera. Vlada bi, po preporuci Ane Kruger, zamenice direktora MMF-a, proglasila bankrot srpske privrede. Uveo bi se radni steèaj u privredu i rigorozna štednja u državnu upravu. Vlada bi bila u stalnom zasedanju dok se ne pokrene privreda. Treba napraviti presek stanja privrede i okupiti Ekonomski tim koji æe pratiti reforme. U dogovoru sa EU i MMF napraviti nove reforme koje æe pokrenuti privredu na bazi domaæih resursa, bez daljeg zaduživanja, i uz privlaèenje kapitala naših ljudi iz dijaspore i stranog privatnog kapitala. Zaštitiæe se 7 godina domaæe tržište i iskoreniti deficit. Stope rasta koje nam trebaju su preko 10 odsto godišnje. Za to je potrebno unutrašnja opšta liberalizacija, smanjivanje poreza i doprinosa, smanjivanje uèešæa državne javne potrošnje na 25 odsto BDP i stvaranje povoljne investicione klime gde æe se godišnje otvarati 50.000 preduzeæa. Potrebno je pojednostaviti proceduru oko otvaranja preduzeæa tako da se preduzeæe otvori za svega 9 minuta, da to košta 10 € i da kapital, umesto 5.000 $, bude svega 100 €. Treba napraviti Kliniku za bolesna preduzeæa koja æe iæi od preduzeæa do preduzeæa i uzimati analizu stanja, praviti dijagnozu i terapiju za ozdravljenje. Mora se napraviti revizija dosadašnje privatizacije. Ne smeju se strateški sistemi privatizovati, veæ moraju najmanje 70 odsto da budu u vlasništvu države. Predlažem da se poništi sva privatizacija u poljoprivredi, gde su tajkuni prisvojili zemlju kao strateški resurs, da se društvena preduzeæa pretvore u državna i da 70 odsto akcija bude u državnom portfelju, a 30 odsto da se proda radnicima. Nema privatizacije u tim preduzeæima narednih 10 godina dok se ta preduzeæa ne podignu iz sadašnjeg katastrofalnog stanja. Tek nakon jedne decenije, kada graðani finansijski ojaèaju i kad se podigne životni standard, treba izvršiti privatizaciju prodajuæi našim graðanima akcije. To je narodni kapitalizam za koga se zalažem. Umesto kumovske tranzicije i banditskog kapitalizma predlažem da razvijemo srednju klasu koja æe biti oslonac našeg buduæeg razvoja jer æe stvarati pravu elitu na tržištu, a ne grabežljivu i mucavu pseudoelitu pod plaštom despotskog režima. Èitav konkretan program mera imamo za svaku granu i spremni smo da program Privredne snage Srbije branimo u javnoj raspravi pred svima. Više od tri godine pozivam samozvane eksperte iz G17 plus da izaðu na duel našim struènjacima, ali oni ne smeju i kriju se iza državnih funkcija koje su frazama osvojili. Demokratija je kada može da govori i onaj koji misli drugaèije. Srbija nije demokratska zemlja jer se još uvek zabranjuju svi koji napadaju režim.

7. Verujem da ima. Savremeni svet se ubrzano menja. Politièke stranke su zagadile politièki život. Ne sme se samo njima ostaviti da uèestvuju u oblikavanju društva. Pogotovo ne u državama koje su siromašne i gde institucije ne funkcionišu. Verujem da æe Srbija brzo da se menja. Napraviæu jednu malu istorijsku paralelu. Zloèin iz maja 1903.god. i marta 2003. godine. U periodu 1903.-1914.g bilo je pet izbornih ciklusa i 18 Vlada, tako da je prosek tih Vlada bio 7,3 meseca. U periodu 1903.-1906.g. bilo je 6 Vlada koje su u proseku trajale 165 dana. Srbija ulazi u taj izborni ciklus. Sve snage društva, bez obzira kako bile organizovane, treba ukljuèiti u taj proces kao i naše ljude iz rasejanja. Uporno tvrdim da imamo potencijale samo pravi ljudi treba da doðu na prava mesta i treba stvoriti vladavinu prava i institucionalan sistem. Kad se to napravi, neka cveta hiljade cvetova. Neka se ljudi bogate radeæi i kombinujuæi na tržištu. Završena je jedna istorijska faza u kome su pojedinci nametali svoj kult. Nema više nedodirljivih. Reè mora biti delo.

8. Nažalost, na vlasti u Srbiji èitav jedan vek je pseudoelita. To je dovelo do najveæe tragedije u XX veku kada je izgubljeno 2.360.000 ljudi, raèunajuæi i NATO bombardovanje, tako da smo mi najveæi stradalnici samo zbog toga što nismo imali elitu. Taènije, što nismo imali državnike sa vizijom i strategijom, nego gomilu politikanata, mešetara, šibicara, psihopata i ludaka koji su, radi sopstvenog interesa, izdavali nacionalne i državne interese. Srpski narod je dobar i naivan, da nije takav ne bi ga žrtvovali zamlate i probisveti radi neke sulude ideje. Biæu potpuno otvoren, ako želimo napred moramo da preispitamo sve te lažne istorijske velièine koje su nam život zagorèale samo zbog toga što nismo imali snage da ih se otresemo. Ako želimo da biološki opstanemo moramo se osloboditi tih istorijskih zamlata i njihove pogubne ideologije. Pogledajte samo šta nam se desilo u poslednjoj deceniji. Iz jednog ekstremizma otišli smo u potpuno drugi ekstremizam. Primitivni neoboljševici su nas posvaðali sa èitavim svetom, da bi mogli neometano u tom svetskom metežu i halabuci da pljaèkaju državu, dok su malograðani neoliberali puzali pred lepo obušenim portirom iz zgrade MMF-a, verujuæi da æe tako prikriti sve svoje pljaèke i afere zamaskirane napadnom PR propagandom o reformama i tranziciji. Gde je tu naš siromašni i žrtvovani narod? Ko brine o njemu? I jedni i drugi, bez obzira na suprotne ideologije, isto misle o tom našem namuèenom i grbavom narodu. Misle da je to obièna, nepismena stoka, raja, rulja i primitivci koje treba tuæi, gaziti, muèiti i pljaèkati. Koliko god loše mislili o svom narodu ne odrièu se da vladaju njime i nastavljaju, uprkos sve lošijim rezultatima, da ga dalje uništavaju. Tako smo upali u ovo današnje stanje. Ako hoæemo napred moramo otvoreno progovoriti o svemu. Ne sme biti niko pošteðen jer je svako odgovoran za današnju nesreæu. Nema, rekoh, nedodirljivih. Moramo preispitati stanje u: Crkvi, Akademiji, Nauci, Skupštini, Institucijama i životu. Tek kada to uradimo i skinemo lažne maske možemo se nadati da æe nastati srpska Elita. Elita se velikim slovom koju niko neæe moæi potkupiti ili prevariti. Elita koja æe videti makar vek unapred i napraviæe strategiju da spasi srpski narod od istrebljenja. Takva nama, gospodo, Elita treba. Elita koja æe se žrtvovati za svoj narod, a neæe žrtvovati narod. Elita koja æe voleti svoju zemlju. Seæam se prièe da je moj Ðed u toku Drugog rata okopavao dalmatinski baštu dok su meci zviždali oko glave. Kada su mu uzbuðeni ukuæani rekli da se skloni da ga ne bi meci ubili, on je kratko odgovorio „Ako me ubiju, ubiæe me na mojoj zemlji!“ I nastavi da kopa.

9. Monarhistièki princip nije elitistièki jer je nasledni princip. Elita se stvara u konkurenciji a ne odreðuje se naslednim pravom. Bog odreðuje ko æe biti elita jer pamet ne rasporeðuje po zvanju. U životinjskom svetu voða èopora se ne nasleðuje, veæ svako mora da se izbori. Meðutim, voða èopora ne radi za sebe, veæ brani interes èopora. Istraživanja su pokazala da voðu èopor ubija kad zanemari interese veæine. Poštujem tradiciju, ali Srbija se mora modernizovati. Propuštena je prilika 1989. godine da Srbija postane monarhija i tako raskrsti sa starim dobom. Mislim da bi to marketinški bilo dobro za državu. Verujem da bi se mnoge stvari koje su nam se desile mogle izbeæi. Nemam ništa protiv parlamentarne monarhije, mada sam republikanac. Ukoliko graðani žele monarhiju neka se izjasne na referendumu. Za mene je mnogo važnije formiranje Elite koju monarhija neæe doneti jer elitizam iskljuèuje monopole.

10. Naša vojska je namerno izigrana, obesmišljena i prikazana kao nesposobna. Služili smo svi tu komunistièku vojsku i znamo koliko je bila loše organizovana. Tigar od papira koji se pocepao pri prvim èarkama. Negativna selekcija kadrova bila je naroèito izražena kod vojske. Na ratištu sam gledao oficire koji nisu dorasli svom pozivu. Sreæom, vojska je imala snage da iznese sve nedaæe. A onda su se neoliberali okomili na našu vojsku. Ovo što je uradio Tadiæ kao ministar odbrane je zloèin. To nijedna zemlja koja drži do sebe ne bi dozvolila. Jesmo li mi okupirani? Sramota me je bilo kad sam video da amerièki ambasador prisustvuje uništavanju naših raketa S-2M. Oni finansiraju da se to oružje uništi. Zašto? Nije problem u njima, veæ u našim politièarima poltronima koji na to pristaju. Gde je pobogu kraj izdajama? Država mora da ima svoju vojsku. Kako æemo braniti nezavisnost i suverenitet. Danas je naša armija u jadnom stanju. Oficiri su podstanari i jedva preživljavaju. Vojni poziv je ismejan. Prikazani smo kao kukavice i nesposobnjakoviæi. To nije taèno. Nemam nijedan èin, ali sam uvek bio najbolji vojnik. Otišao sam da branim svoju zemlju od NATO agresora, bez obzira što sam o Despotu mislio sve najgore, jer su oni napali Srbiju. Nismo mi napali Arizonu! Dužnost svakog graðanina je da brani svoju zemlju. Moj prijatelj Ðinðiæ je pobegao iz zemlje i dok smo bili u blatnjavim rovovima on je putujuæi hrvatskom magistralom, evocirao uspomene sa letovanja. Kada takav èovek postane premijer te iste bombardovane Srbije, onda se ne treba èuditi zašto Tadiæ sprovodi što mu je nareðeno. Godine 1999. godine naši struènjaci, koji su bili u NATO bazama, dali su predlog reorganizacije vojske. Pošto sam bio koordinator Programa za spas Srbije iznosio sam taj naš predlog srpskog javnosti. Ukratko, zalažemo se da vojska bude profesionalno stavljena od 30.000 vojnika. Imali bismo samo 3 generala, 9 pukovnika, 9 potpukovnika, 80 majora i 270 kapetana. Vojni rok bi se služio 6 meseci u mestu boravka. Ujutru bi regruti išli u vojsku a poslepodne bi se vraæali. Na ovaj naèin muškarci bi se vrlo brzo obuèili da savladaju vojne veštine. Formirale bi se jake jedinice TO koje bi mogle, u sluèaju neposredne ratne opasnosti, da podignu 1 milion vojnika za odbranu države. Takva vojska nama treba. Danas se izruguju sa našom vojskom oni koji je nisu služili. Pripadam onim koji smatraju da svaki muškarac mora da služi vojsku. To je njegova dužnost prema državi i treba da je ispuni. O ulasku u integracije treba saèekati. Prvo da stvorimo jaku privredu i stabilnu državu, posle æemo videti imamo li interesa da se negde integrišemo. Protiv toga sam da naši momci budu topovsko meso u iraèkoj pustinji. Neka ratuju oni koji nisu služili vojsku. Njih treba poslati na odsluženje tamo gde su hteli da prodaju naše vojnike.

11. Koji su pravci našeg privrednog razvoja? Ako poljoprivreda, zajedno sa preraðivaèkim sektorom, uèestvuje sa 40 odsto u BDP, onda je nelogièno da za agrar bude izdvojeno 3 odsto BDP. Kako je u EU? Pogledajte samo budžet EU u 2004. godini, iznosi 99,8 mld €. Znate li koliko se izdvaja za agrar? Èitavih 51 mld €. A poljoprivreda u BDP tih zemalja uèestvuje sa svega 3-5 odsto. Šta hoæu da kažem? Nema oživljavanja naših sela ukoliko se ove proporcije ne promene. Srpsko selo je pusto i ostarelo. Potrebno je napraviti strategiju razvoja našeg sela i usmeriti privredni razvoj tako da se zaustavi nekontrolisani dolazak sa sela u sve siromašnije gradove. Nedavno sam u jednom selu u okolini Šapca video mladog elektroinžinjera koji je imao malu fabriku od 40 radnika, obraðivao je zemlju i živeo u kuæi koja je bila moderna kao amerièke kuæe iz modnih revija. Ispred kuæe je bio nov automobil. Zašto tako ne bi izgledala sva sela u Srbiji? U opštoj komercijalnoj robotizaciji kada veæina graðana hrli da postanu roblje civilizacije u rasulu, mislim da je potrebno napraviti kvalitetan zaokret u našem razvoju. Gledao sam kako to izgleda u razvijenom svetu. Verujte mi svi moji poslovni prijatelji, vlasnici velikih kompanija i menadžeri, žive na selu i beže od gradske halabuke i gužve. Verujem da možemo i mi tako da podignemo naša sela. Za poèetak država mora da napravi dobre puteve.

12. Crkva mora biti nosilac duhovnog preporoda. Meðutim, moram to da priznam, bez obzira koliko mi kao pravoslavcu teško padala ta istina, ima mnogo sveta koji je zalutao u Crkvu. Svaki èovek je za mene Crkva. Èovek koji pleni svojom dobrotom i koji se bori da zajenica pobedi zlo. Nažalost, naša Crkva nije imala hrabrosti da se znaèajnije ukljuèi u našu tragiènu stvarnost. Kažu, nije zadatak Crkve da se bavi politikom. Izvinite, šta je radio Stefan Nemanja i Sveti Sava? Jesu li oni bili duhovnici i državnici? Zašto je naša Crkva stavila glavu u kadionicu? Kakvo je to njunjkavo prenemaganje naših mitropolita? Zašto otvoreno ne kažu o èemu se tu radi? Napao sam zagrebaèkog mitropolita Jovana što je ostavio naš narod u Hrvatskoj i pobegao u Trst. Zar takav duhovnik da bude moralna perjanica? Crkva mora svojim primerom pokazati put izbavljenja. Kada bi Isus Hrist sada ušao u našu Crkvu mnoge bi isterao bièem iz nje. Na svu sreæu još uvek je više onih koji mogu da uèestvuju u duhovnoj obnovi države i nacije. Treba da shvatimo da smo svi na istom zadatku. To što nosim odela i kravate deo je mog poslovnog okruženja, ali duhovni zadatak mi je isti kao nekome koji nosi mantiju. Mnogo nas je malo da se delimo i mnogo je veliki zadatak pred nama. Verujem u istorijsku snagu naše Crkve i verujem da æemo razoèaranima i izgubljenima pokazati put izbavljenja. Èitav svet se prilièno umorio i zasitio. Zašto naša Crkva ne bi ponudila nešto novo razoèaranom èoveèanstvu?

13. Sve što sam dosada rekao sadržalo je u sebi moralnu obnovu. Nema ozdravljenja društva bez moralnog proèišæenja. Najteže je moralno obnoviti naciju jer je propaganda civilizacije u rastrojstvu neizdrživa i neprestalna. Totalitarizam je svuda oko nas. Veliki Brat nas posmatra i kažnjava. Šalje nam holivudsko smeæe da nam zagadi i zatruje život. Kod nas pink ideologija preti da uništi sve pred sobom. Sve je postalo prljavo i vulgarno, bestidno. Brutalnost i prostakluk se uzdižu kao vrline. Primitivizam i neznanje se velièaju kao pogled na svet. Ismejava se i ponižava sve što je razlièito i što se ne razume. Srpski jezik su pretvorili u jezik komunikacija. Oèekujem uskoro da Srbija promeni ime u – Ovaj Prostor! Lopovi i ubice prièaju o poštenju. Sve se obesmišljava i stavlja u funkciju gledanosti. Sport, seks i politika postaju glavne privredne delatnosti. Èitav društveni život postaje estrada. Uspešni su oni koji nemaju mere. Veruje se u jednog televizijskog boga. Svevišnjim se proglašava ostvaren profit na kraju godine. Izmeðu dobra i zla nalazi se dvojno knjigovodstvo. Nada je zakopana u trezoru FED-a. Prostitucija je postala deo Biæa. Imati i biti pitanje je SAD. Kako dalje? Nema ekonomskog oporavka bez moralnog uzdizanja. Ako budete imali više para, ne znaèi da æete biti ispunjeniji. Kad nastane Veliki Prasak, a sigurno nastaje, preispitaæe se sve vrednosti. Zašto sami danas ne poènemo? Možda ova iskušavanja nisu baš sluèajna. Neki viši razlog mora da postoji.

14. Greška je napravljena 1989. godine. Pogrešili smo pravac kretanja. Umesto da, padom berlinskog zida, prvi prihvatimo globalizaciju naša pseudoelita je, zbog svojih privilegija, podržala jedan istorijski promašen koncept. U promašenom konceptu sve je promašeno. I ljudi koji pristaju da ga sprovode. Slièno se desilo i posle 5. oktobra 2000. godine. Ponovo pogrešan koncept i pogrešni ljudi. Pre deceniju i više godina sam pisao i govorio da Srbima globalizam odgovara. Trebalo je samo da pronaðemo naše mesto u njemu. Mogli smo biti most izmeðu Istoka i Zapada. Naravno, živeli bi naplaæujuæi mostarinu. Zašto da ratujemo kad možemo da trgujemo? Zašto da nestanemo kao nebeski narod kad možemo da trajemo kao istorijski narod? Tvrdio sam da nacionalno, demokratsko, graðansko, moderno i pravedno nije u suprotnosti. Èovek vredi onoliko koliko razlièitih svetova uspeva u sebi da sjedini. Gete je za sebe rekao da je nemaèki kosmopolita. Uzimam sebi za pravo da kažem da sam srpski kosmopolita. Srbima ne treba izolacionalizam. Njega pozivaju primitivci i pljaèkaši društvene svojine. Srbima je neophodno potrebna modernizacija. Znate šta nam treba? Košarkaška ekipa koja æe otiæi u Indijanopolis i pobediti na njenom terenu Imperiju u rastrojstvu. To je globalizacija koja treba Srbiji.

Imamo li mi takvu ekipu? Imamo. Gde je? Okrenite se oko sebe i pronaðite je.