Početna Sadržaj Društvo JAVNE LIČNOSTI

JAVNE LIČNOSTI

1179
0

Ivo Andrić je pisao da ljude upoznajemo kao kada gledamo u drvo. Prvo primetimo zrele plodove, razgranatu krošnju, grane, stablo, na kraju stižemo do tamnih strana korenja, koje se nalazi u zemlji.

Moje je životno iskustvo da je ta andrićevska mudrost o ljudima zaista istinita i da, nažalost, poslednje što kod ljudi upoznajemo to su te njihove mračne strane ličnosti. Kada sagledate njihovo korenje, duboko se razočarate. Niste mogli da verujete da se iza onakvih sočnih plodova krije tako oporo i otrovno korenje.

Naročito sam se razočarao kada sam upoznao mnoge javne ličnosti.

Nisam pripadao mladim ljudima koji su imali svoja božanstva iz sveta muzike, sporta ili filma. Nisam lepio na zidove ničije slike. Če Gevara je za mene uvek bio ubica i bandit. Lenjin psihopata i pljačkaš banaka. Nisam imao svoj omiljeni klub za koga treba da ginem. Radovao sam se i plakao kada su naši sportisti dobijali ili gubili utakmice. To sam smatrao našom nacionalnom borbom za opstanak južnoslovenske ideje. Nisam još uvek imao istorijska znanja o tome da smo mi utemeljivači evropske civilizacije, ali sam od svojih starih iz familije naučen da branim svoju naciju i da budem podozriv prema onima koji su nas osvajali i varvarima nazivali. Tada mi još uvek nije bilo jasno zašto baš nas Srbe žele moćne imperije da istrebe, ali da tu ima nešto što se krije i što u školi ne sme da se govori, to mi je bilo oduvek sumnjivo.

Naročito je bilo važno da sportski pobedimo Nemačku, SAD i Rusiju. Nacionalni ponos nam nije dozvoljavao da budemo poraženi. I prvo zlato košarkaša u Ljubljani 1970. godine bio je za nas decu podsticaj da počnemo da igramo košarku. Ta ljubav prema košarci traje i do danas, mada nikada nisam prisustvovao uživo nijednoj zvaničnoj košarkaškoj utakmici reprezentacije ili timova. Za našu generaciju je bilo važno samo da pobeđujemo.

Tako smo navijali za sve jugoslovenske fudbalske klubove u kupovima, za sve košarkaške timove, za rukometaše, vaterpolite i odbojkaše, za gimnastičara Mira Cerara, za boksera Matu Parlova i Marijana Beneša, za atletičare Veru Nikolič, Danu Koricu, Nenada Stekića i za sve sporiste koji su branili boje naše reprezentacije. Igrali smo sve sportove, ali nismo trenirali. U to vreme nije bilo velike razlike između onih koji treniraju i nas koji nismo trenirali. Znali smo da ubedljivo pobedimo i velike sportske zvezde u usponu.

Odrastali smo sa tim sportskim, muzičkim i filmskim zvezdama.

A onda sam ih počeo da upoznajem od 1990. godine. Lično. Gotovo većinu onih koji su bili velika imena u svoje vreme. Muzičare i glumce kojima su se mladi divili. To je bio moj prvi susret sa njima. Javnim ličnostima. Zvezdama naše mladosti.

O političarima sam imao od rane mladosti jako loše mišljenje. U mojoj radničkoj porodici se za nekoga ko je lenjivac, folirant i blebetalo govorilo da je političar. Tako su mi se ogadili političari. Kasnije sam se uvertio da su oni ološ i najveće zlo u društvu. Bili su veće zlo od kriminalaca.

Odrastao sam u kraju gde je bilo mnogo momaka sa one strane zakona. Mnogi su to postali iz zajebavanja, gluposti ili da pokažu da su muškarci. Neki su tamo zalutali. Bilo je onih koji se nisu snašli u odrastanju. Neki su postali slavni. Novine su o njima pisale. Naše i strane. Kada bi se posle nekoliko godina pojavljivali u kraju ili na sportskom terenu sve je bilo po starom. Nikada nisam imao konflikt sa njima, uprkos tome što smo odmertavali snage i tukli se za pobedu. Ti momci su imali neka svoja moralna načela, koje politički ološ nikada nije imao.

Moje veliko razočarenje je bilo upravo u javne ličnosti koje smo kovali u zvezde. Čast, naravno, retkim izuzecima. Zaprepašćen sam bio njihovom dvoličnošću, pokvarenošću, primitivizmom, gluposti i razmaženosti. Nisam mogao da verujem da jedan veliki sportista, svetskog glasa i ugleda, za koga sam uvek smatrao da je princ ferpleja, bude jajara, šibicar, prevarant i podlac. To mi nikako nije išlo uz njega. Odnosno, bolje tako da napišem, to ponašenje nije išlo uz moju predstavu o njemu.

Slično se desilo i sa glumcima i muzičarima. Ali, i sa ostalim javnim ličnostima.

Smatrao sam da javne ličnosti moraju da imaju poseban način ponašanja u javnosti i da svojim ponašanjem treba da služe kao primer drugima, koji moraju da ih slede. To su bile samo moje zablude. Kada sam video neke javne ličnosti da podržavaju despotski režim ili gangstersku pljačku žute mafije ili izdajničku politiku sadašnje vlasti, shvatio sam da njihova popularnost nije usaglašena sa njihovim moralnim načelima.

Posebno me nerviraju estradni intelektualci, koji se nude i prodaju svakoj vlasti, izvlače pare za svoje projekte i profiraju na našim nesrećama. Te intelektualne odrode i satrape najviše krivim za ovakvo stanje u kojem se danas država nalazi.

O estradnim biznismenima ne želim da trošim reči. Njih jednostavno – prezirem!

Javni život nam je bolestan i otrovan. Nema mu pomoći u ovakvom totalitarnom sistemu. Javnost koju kreiraju silikonske starlete, pevaljke, spisateljice, grand zvezde, japijevci, bizMismeni, voditelji, analitičari, politički ološ, crkveni otpadnici i kakademici, mora da dovede do umiranja društva. Ako zaista želimo da opstanemo kao nezavisna država i nacija, moramo da ozdravimo javni život. On ne može da se ozdravi bez pojave novih ljudi u javnosti. Ti novi ljudi moraju da budu duhovna i moralna elita. To je jedina elita koja postoji u društvu. Sve ostale su prevara i falsifikati.

Postao sam 1990. godine javna ličnost. Pridržavam se svojih moralnih principa.
Trudim se da odbranim svoj javni nastup i da sačuvam javnost od sebe.

Andrićevski rečeno, pokušavam da vremenom pokažem svoje najbolje plodove. Trudim se da ne razočaram ljude koji me dugo znaju. Nikada nikog nisam izdao. Nikada prevario. Ne znam da špekulišem u javnosti. Ne znam da lažem. Nemam nameru da poverenje mojih sledbenika prokockam. Dugo sam u javnosti i trajem. Uprkos zabranama i napadima političkih ološa i njihovih kerova. Koji ne shvataju da su prolazni i da ih se niko neće sećati kada padnu sa vlasti. Ovo je maratonska trka za ljudsko dostojanstvo i slobodu. Sprinteri na privilegije, karijere,zvanja i funkcije kratko trče. Nestaju u vidu lastinog repa.

Moje javno delovanje je iznuđeno.
Pišem i nastupam jer vidim da idemo u provaliju.
Kada budemo imali državnike na vlasti, koji će nas voditi u bolju budućnost, moja javna misija će biti završena. Više neće biti potrebe za mojim javnim angažmanom.

O mom radu ocenu dajete vi.
Ako ne valja, napustićete ovu stranicu.
Ako valja, biće nas sve više.

Beograd, 06.09.2014