Početna Sadržaj Reagovanja JAPAJA

JAPAJA

1405
0

JAPAJA

Branko Dragaš, 09.04.2014

Kada van neko kaže – „ putuj igumane i ne brini za manastir“- znajte da je manastir u plamenu. Kada vam neko kaže – „ ništa ne brini, sve je pod kontrolom “, znajte da je nastalo opšte rasulo. To su moja iskustva. Dokazana bezbroj puta.

Vođa se noćas obratio naciji. Poručio je da penzioneri mogu mirno da spavaju. Sve je pod njegovom kontrolom. To što je požar zahvatio državne finansije i što se država zadužuje na svaka tri dana, što smo se zadužili za poslednjih mesec dana 1.520,8 miliona evra, to sveznajućeg Vođu ne zanima. On ima ministra finansija Mališu Pališu koji, kako ga hvali, može da vodi čak i FED.

Zašto je upotrebio baš tu metaforu? Frojd bi  protumačio  da je Vođa podsvesno rekao istinu. FED je privatna banka Familije, koja štampa dolare bez pokrića. Onaj ko vodi FED i radi po nalogu Familije krivotvori novac. Vrši prevaru. Štampa papire i ubacuje ih u svetski finansijski sistem. To je najveća prevara u istoriji čovečanstva. Onaj koji to radi je kriminalan tip, koji pravi krivično delo.

Ako naš ministar finansija može da vodi tu kriminalnu instituciju FED, to znači da je i on kriminalan lik. Samo kriminalni likovi mogu biti na čelu bankarske gansterske mafije – bangstera. Vođa je onda zaista podsvesno rekao istinu. Mališa Pališa je najavljen kao čudotvorac sa Jela. Univerziteta gde se obučavaju mladi bangsteri. Znači, da zaključimo ovu psihoanalitičku analizu, ministarstvo finansija je u rukama jedne kriminalne grupe. Tako tvrdi Vođa.

Ako je Vođa hteo da upotrebi metaforu, kako bi pokazao koliko je pametan, mogao je za ministra finansija da kaže da se zove isto kao naš najbolji ministar finansija Lazar Paču i da mu želi da pretekne svog slavnog imenjaka.

To bi bilo umesno, kulturno, simpatično i srpski uokvireno.

Metafore nekako slabo idu našem Vođi.

Za nemačke novine je, opet, izjavio da on hoće od Srbije da napravi fudbalski klub Bajern. Vođa je onda direktor tog kluba. Ali, nevolja je u tome što se direktoru Bajerna sudi zbog velike korupcionaške afere i pronevere novca. Očekuje ga robija od najmanje tri godine.
Metafora o Veberu je bila degutantna.

Moj  savet Vođi je da prestane da upotrebljava metafore i da glumi Đinđića.
O Đinđićevim metaforama sam sve napisao još 2001.

Vođa je na vlasti skoro dve godine, ima podršku Vašingtona, Brisela i  dobio je sada podršku građana. Dobio je mogućnost da sam vlada. Građani su mu preneli ta ovlašćenja. Šta on radi? Uprkos tolikoj podršci, on traći vreme na gluposti.

Evo poređenja. Pogledajmo dva primera iz sveta. U Francuskoj socijalisti su doživeli debakl na lokalnim izborima, osim u Parizu. Predsednik države je socijalista. Odmah je smeninio premijera u ponedeljak. Dan posle održanih izbora. U utorak je imenovao novog premijera. Novi premijer je u sredu objavio sastav nove vlade.

Drugi primer je iz Mađarske. Viktor Orban je dobio ubedljivo većinu. Slično kao naš Vođa. U ponedeljak, posle objavljenih izbornih rezultata, Orban je objavio sastav vlade i mere nove vlade.

U četvrtoj nedelji od održanih izbora Vođa je počeo da razgovara sa koalicionim partnerima i da piše program. Ako danas piše program, to znači da nije imao nikakav program u izbornoj kampanji. To je dokaz o manipulaciji u izbornoj kampanji. Ako Vođa danas tek piše program, za koji program su građani glasali? To je pitanje i za njegove glasače.

Imamo dokaz da građani ne glasaju za programe, nego za vlast. Ako glasaju za vlast, mogu da sačuvaju posao u državnim službama ili mogu da dobiju posao u državnim službama. Siromašni građani nemaju izbora. Ulaze u SNS da bi dobili posao i tako prehranili siromašnu porodicu. Njih nikakav program stranke ne zanima. I to je izborna manipulacija biračima. Tako su stranke na vlasti nagurale milion ljudi na prazan budžet. Procene su da je preko 100.000 ljudi zaposleno od maja 2012.

Ako svemu ovome dodamo da su izbori održani u nedemokratskoj atmosferi, da je bilo puno pretnji, ucena, zvanja, pritisaka i medijskog spinovanja, onda je razumljivo da je dobio to što je dobio. Ali ni to što je dobio, ma koliko se hvalio u najveću  istorijsku pobedu, što nije tačno, više su dobili Milošević u decembru 1990 i nesretni DOS 2000, samo je 24% ukupnog biračkog tela glasalo za njega.

Objavljivanje istine da Vođa počinje da piše program je tragična konstatacija naše propasti.

Zamislite da nastradalog iz saobraćajne nesreće Hitna pomoć doveze u Urgentni centar i da hirurg, koji je dežuran i koji treba da mu spašava život, ode na Medicinski fakultet u biblioteku da uzme knjige iz Anatomije kako bi počeo da izučava šta treba da uradi.

Jasno je da režim nema nikakav program.
Sve što je Vođa pričao na RTS je gomila prizemnih fraza, ulična demagogija i manipulacija javnim mnjenjem.

Vođa beži od jedne velike istine. Istine da može sam da vlada. Građani su preneli svoju odgovornost za sudbinu države na njega. Ne trebaju mu nikakve koalicije. Umesto da drugi dan od završenih izbora izađe sa konkretnim programom i novim ljudima za ostvarivanje tog reformskog programa, on počinje u četvrtoj nedelji da vodi pregovore i da piše program.

Ko su mu prvi sagovornici? Stranka Mađara. Da li Orban zove Srbe u Mađarskoj prve na razgovor? Ne zove. Zašto bi ih zvao kada ima svu vlast. Ne zove, jer ga ne zanima šta misle Srbi iz Mađarske. Posle toga na razgovore dolaze socijalisti. O kojima predsednik Skupštine, drugi čovek Vođe, kaže da bivši koalicioni partneri za uništavanje države ne treba  da uđu u Vladu. Vođa se dogovara sa Dačićem o sastavu nove vlade, bez obzira što lični bilteni Vođe nedeljama unazad čereče Dačića i socijaliste za saradnju sa organizovanim kriminalnim grupama.

Socijalisti su spremni za istu Vladu. Tim koji uništava Srbiju ne treba menjati.

O čemu se razgovara? Ne razumem. Ako se nastavlja ista politika., čemu razgovori? Murta i Kurta  su samo promenili mesta. Zaduženost raste. Vatra dugova se širi. Vreme dragoceno se gubi. Priča na priču se nastavlja. Koalicija koalicije. Program koji se tek piše. Mislim da je ovo siguran dokaz da ćemo gledati isti scenario iz rada prethodne vlade.

O radu prethodne vlade Radulović i njegovi savetnici su nam sjajno dočarali kako to funkcioniše. To je jako poučno štivo. Tamo se mogu pronaći dokazi moje tvrdnje da ljudi koji vode Srbiju već dve godine ništa ne znaju i da su potpuno nesposobni.
Otuda ovoliko otezanje. Nameštanje. Pregovaranje. Slikanje. Grljenje.

Sve rade drugo, samo  ne rade ono što bi morali da rade.
Tako se vreme nepovratno gubi.

Na kraju, nešto o formi  nastupa Vođe.

Uprkos tome što ga je Veliki Brat usporio, kako bi izgledao pametnije, Vođa se zarazio đinđićevštinom.  Tako nazivam onaj stil rada koji je praktikovao stradali premijer. Stil rada koji sam  javno kritikovao za njegova života i  koji nas je doveo do sadašnje propasti.

Koristi isti vokabular i ponašanje. Ulazi i izlazi užurbano sa konferencija da pokaže kako nema vremena i kako je prezauzet. Hvali se kako radi po 19 sati, mada nije stigao da napiše program koga nudi građanima. Glumi super organizovanog menadžera, dok po Radulovićevoj tvrdnji materijali za sednicu Vlade stižu kada ministri uđu u salu, gde moraju da odlučuju. Pretvara se da je poslovan, dok je potpuno rasulo u ministarstvima i državnim službama.

Centralizacije vlasti nije u Vladi, nego u kabinetu Vođe. Kabinet sve odlučuje. Ministri su samo marionete. Vođa ima svog Bebu Popoviča, koji, prema tvrdnjama dobro upućenih, puši najbolje tompuse, nosi najbolja odela i kontroliše sve podanike oko Vođe. Taj njegov čovek od poverenja kontroliše kretanje kapitala, nabavlja novac za stranku i pravi finansijske kombinacije za Vođu.

Ponovo slušamo da nema ljudi koji imaju ideje. Zamislite taj bezobrazluk! Ponovo slušamo kako ljudi čekaju da im Vođa sve uradi i sve donese. Ponovo slušamo da naši ljudi samo nešto kritikuju. Ponovo slušamo da smo lenji. Nećemo da radimo. Nećemo da menjamo svest. Nećemo da se reformišemo. Svega 15% ljudi hoće da menja Srbiju i zato Vođa mora da misli za sve nas. Srbija prvi put u istoriji , kako se hvali, ima ekonomski plan. Koji treba tek da napiše. Plan koga niko još nije video. Plan koga piše čovek bez radnog iskustva u ekonomiji i privredi. Koji nikada nije radio na tržištu. Klasični politički klupožder. Konvertit.

Nema ljudi koji imaju ideje.
Zar vam sve to nije poznato?
Zašto sve mora da bude tako bljutavo i prosto i mora da se ponavlja?
Zar stvarno misle da smo mi sve zaboravili i da su nam isprali mozak?

Potom sledi napad na javna preduzeća. Koja moraju da se reformišu. Ali, gle čuda, nema smanjivanja plata. Kako će se to uraditi? Niko ne zna. Nema više partijskih kadrova u javnim preduzećima. Nema jer javna preduzeća već vode provereni partijski kadrovi : vlasnicu samostalnih trgovinskih radnji, vlasnici butika, buregdžinica i ćevapdžinica, šverceri benzina i konjokradice.

Kompanije gde država ima svoje akcije moraju da uplaćuju pare u budžet. Tako grmi Vođa, dok štampa čita kako je iz prostorija Crvene Zvezde nazvao NIS i tražio da se odmah uplati 800.000 evra . Tako su sportski klubovi, zahvaljujući brizi Vođe za sport, dobili novac. A onda on javno viće da im ništa neće dati i da moraju da se privatizuju. Kako? Kaže, ne zna. Neka vide modele po svetu.

Vođa priča o slobodnom tržištu, dok je okružen monopolistima. Napada tajkune od kojih je, prema svedočenju njegovih prvih saradnika, uzimao novac. Bori se za slobodu medija, dok sve medije stavlja pod svoju kontrolu. Živimo u najmračnijem dobu autocenzure. Nikada ovakav strah nije bio u Srbiji. Strah od Vođe.

Vođa sve govori u prvom licu.
Ja to neću dozvoliti. Ja obećavam. Ja pregovaram. Ja pišem.
JaJa Vođa.
JAPAJA.

Ne može da se raeformiše Srbija u grču.
Ne može jedna čovek ništa dobro da uradi.
Potrebni su timovi iskusnih is tručnih ljudi.

JAPAJA neće reformisati državu.
To je nemoguća misija.
Vođa je prolazan.
Srbija je večna.

Beograd, 08.04.2014