Početna Sadržaj Osvetljenja Izlazak na crtu

Izlazak na crtu

1024
0

Pregovori oko sastavljanja nove vlade kao nikada do sada pokazali su sve protivrečnosti i bedu našeg političkog života. Na sceni je odsustvo istorijske odgovornosti, stranačka samoživost, nespremnost da se služi opštim društvenim interesima, uskogrudost i bolesna vlastoljubivost, izneveravanje osnovnih demokratskih principa. Sve su to inače pojave koje su bobile već groteskne razmere u toku ovih maratonskih pregovora o vladi.

Ni izuzetno značajna demokratska činjenica da je veliki broj birača izašao na parlamentarne izbore i da se Srbija u ovim danima nalazi pred izuzetno velikim i sudbonosnim istorijskim izazovima nisu bili dovoljan razlog da naše demokratski i pro-evropski orijentisane stranke pokažu svoju istorijsku i političku odgovornost. Naprotiv, do izražaja je došla izuzetno velika neodgovornost glavnih aktera u političkim pregovorima o obrazovanju nove vlade. U vodu su odmah pala velika izborna obećanja o nameri stranaka da stvore uslove za brži ekonomski i politički razvoj Srbije. Sav taj gromoglasno najavljivan bolji put i život u Srbiji nestao je već posle prvih sastanaka glavnih aktera u pregovorima o novoj vladi. Pregovori su odmah pokazali da naše stranačke političke elite jednostavno nisu spremne da žrtvuju svoje učešće u vlasti radi poštovanja osnovnih demokratskih načela i ustanovljenih običaja demokratskog ponašanja.

U tome su posebno prednajčili predstavnici DSS jer su na sve načine pokušavali da dezavuišu i ospore osnovno i opšte prihvaćeno demokratsko pravilo da stranka u koaliciji koja ima najveći broj poslanika ima pravo da u koalicionoj vladi predloži premijera i preuzme veći broj važnijih ministarstava. Taj princip demokratskog ponašanja jednostavno je dezavuisan od strane DSS uz zbilja nemoguć i neshvatljiv zahtev da se u okviru demokratskog bloka obezbedi podela odgovornosti i vlasti. U ovim pregovorima se jasno pokazalo da je DSS čvrsto srasla sa vlašću i da joj mesto premijera i dalje, bez obzira na nepovoljne izborne rezultate, omogučuje nesmetano obavljanje državni funkcija. U toku prethodnih tri godine održavanja manjinske vlade Vojislav Koštunica je kao premijer pokazao zavidnu umešnost održanja i vršenja vlasti, i to po cenu kršenja osnovnih principa pravne države i legalizma na koje se on i njegovi vodeći saradnici tako često i uporno pozivaju. Očigledno da u našoj javnosti nije dovoljno prepoznata težnja Vojislava Koštunice da se održava na vlasti u gotovo bezizlaznim situacijama, i ta predstava o njemu kao doktrinarnom političaru zaronjenom u svet teorije i kontemlacije nije imala nikakvog osnova. On je i te kako spreman da se bori za održanje na vlasti pa makar to bilo i na uštrb ostvarivanja velikih demokratskih principa. Kao da je načelo smenjivosti vlasti ostalo pogodno samo za izbornu kampanju ali je u relnom političkom životu ono ostalo na margini interesovanja . Oko Vojislava Koštunice stasala je vlastodržačka politička oligarhija koja braneći mesto premijera brani pre svega svoje velike lične i materijalne interese proglašavajući pri tome odbranu premijerskog mesta za poslednju liniju odbrane uzvišenih demokratskih i nacionalnih srpskih interesa. Pokazalo se konačno da i Vojislavu Koštunici održanje na vlasti, bez obzira na stvarne izborne rezultate, najvažnija politička preokupacija i da je njegova tzv.

nezaineresovanost za vršenje vlasti samo još, jedna u nizu naših političkih iluzija i obmana. Ključni pregovarač u obrazovanju nove vlade pored DSS svakao je DS. Pozicija ove stranke je u ovim pregovorima puna protivrečnosti i političkih izazova. Vodeći kampanju tako da je njena stvarna politička okosnica bila predstavljena u stavu da u slučaju ostvarivanja vodeće uloge u demokratskom bloku DS pripada demokratsko pravo da dobije premijersko mesto, ova stranka je sebi smanjila koalicioni kapacitet ali je privukla ovakvim beskompromisnim i rezolutnim stavom veliku podršku novih birača. Na toj osnovi je i ostvaren istorijski izborni uspeh DS. Premijersko mesto za kandidata DS je bilo glavni garant da će doći do ubrzanih i radikalnijih promena u načinu vođenja državne politike. Može se slobodno reći i oceniti da je kao rezultat izbornog obećanja o novom demokratskom premijeru koji će biti istinska personifikacija i garant nove reformske i pro-evropske politike DS i dobila podršku gotovo milion građana i vodeće mesto u stranačkom bloku kjoi je u prilici da sastavi stabilnu demokratsku vladu.

Isticanjem Božidara Đelića kao mandatara predloženog od strane DS ova stranka je izašla na crtu i tako preuzela odgovornost pred svojim biračima da će istrajati na odbrani demokratskog pravila da stranka koja ostvari najbolji izborni rezultat u koaliciji ima pravo da dobije premijersko mesto. Ovo izborno obećanje nije dato samo građanima koji su glasali za DS već i članovima DS što su oni i prihvatili kao svoje osnovno uverenje i političku težnju. Vodeći funkcioneri DS su u izbornoj kampanji ali i posle objavljivanja izbornih rezultata insistirali na poštovanju većinskog principa u sastavljanu vlade, a na to ih je i obavezivalo izborno obećanje koje su sami dali biračima ali i preovlađujuće raspoloženje i opredeljenje članova DS, da se brane izborni rezultai koji omogućuju radikalniju promenu državne politike. I posle izbora je Božidar Đelić nastupao kao jedino prihvatljiv i moguć kandidat DS za premijera, o tome u izjava funkcionera DS nije bilo prostora za razgovor. Na taj način je i stvarano javno mnjenje da DS neće napraviti komprois na štetu osnovnog demokratskog zahteva i interesa. Nije izgledalo da Božidar Đelić trči već izgubljenu trku i da je iskoriščen samo u pregovaračke svrhe.

I šta je ostalo od tog pompeznog i beskompromisnog izlaska Demokratske stranke na crtu. Posle nekoliko nedelja pregovora DS je odustala od svog osnovnog i suštinskog demokratskog izbornog obećanja i principa i prihvatila da prepusti mesto premijera DSS i Vojislavu Koštunici. Ta odluka je puštena u javnost bez velike halabuke, tek kao probni balon, ali je izazvala veliko nezadovoljstvo i nevericu . Na ovaj način je stranačka oligarhija DS pokazala, da bez obzira što se sada poziva na državni razlog, da joj je važnije da dođe do projektovanih ministarskih mesta nego da istrajno i dosledno brani demokratska načela i izbornu volju građana koji su za nju glasali na parlamentarnim izborima. Pozivanje na potrebu i nužnost istorijskog kompromisa zvuči kao jalov i neubedljiv izgovor jer se ovde ne radi o političkom kompromisu već o velikom izneveravanju temeljnog izbornog obećanja.

Kompromisi u politici su neizbežni i oni često i čine suštinu političkih odnosa i života. Ali postoje političke i istorijske okolnosti kada kompromisi oko temeljnih demokratskih načela jednostavno nisu mogući. Jer kada se jednom ta nečela pogaze onda politički život postaje kaljuga u kojoj je odsustvo moralnih i demokratskih načela postaje svakodnevna pojava. Sada se dešava da oni isti istaknuti funkcioneri DS koji su mesecima vodili beskompromisnu izbornu kampanju u kojoj nije bilo mesta za bilo kakav dogovor o ustupanju premijerskog mesta bez ikakvog skrupula i obzira objašnjavaju suštinu velikog istorijskog kompromisa. Mogle su se čuti tvrdnje da će prepuštanje premijerskog mesta DS uticati delimično na popularnost DS, ali sigurno je da neće uticati na njihovo mesto u stranačkoj oligarhiji. Oni će sada sa istim žarom braniti novu poziciju DS ne osećajući nikakvu odgovornost ili potrebu da se obrate članstvu stranke i biračima, jer za njih su oni samo postotak na marketinškoj skali stranačke popularnosti.

Ne radi se ovde zato o marketingu i stranačkom rejtingu, već o mnogo značajnijem i važnijem pitanju, radi se o odbrani demokratskih načela na čemu je DS i zasnovala svoju politiku u toku i neposredno nakon izbora. U jednom dokumentu DS stoje i ove reći. “Članovi su krvotok Demokratske stranke. Članstvo podstiče diskusije, kreira ideje, daje predloge. Članstvo je to koje na terenu dobija izbore: Biti član političke stranke u demokratskom društvu znači biti nosilac odgovornosti, ali i mogučnosti da se neposredno utiče na donošenje odluka“.

Da li je neko pitao članstvo Demokratske Stranke šta misli i kako reaguje na veliki istorijski kompromis i prepuštanje premijerskog mesta DSS-u . Naravno da nije, jer stranačka oligarhija više brine za ostvarivanje svojih političkih interesa i ambicija nego za poštovanje i uvažavanje mišljenja i stavova stranačkog članstva, koje je doživelo dvostruko izneveravanje, i kao članovi stranke i kao birači na izborima. Ali to ne zanima previše funkcionere DS, oni su sigurni u svoju izuzetnu političku misiju, jer znaju da iza njih stoji poslušna stranačka mašinerija koja će kao i uvek aklamacijski i jednoglasno opravdati i podržati svaki njihov veliki istorijski kompromis i politički zaokret. A upravo članovi DS su na terenu dobili ove parlamentarne izbore, verujući pre svega da će se ostvariti jedno od osnovnih izbornih obećanja DS o dobijanju premijerskog mesta na osnovu ostvarenih izbornih rezultata. To se očigledno neće desiti jer pregovarači koji nastupaju u ime DS su iznenada shvatili da je moguće sačuvati vodeći uticaj DS tako što će imati večinu u vladi koju će voditi Vojislav Koštunica. To je još jedan dokaz nedoraslosti i političke nedozrelosti vodećih funkcionera DS koji ozbiljno potcenjuju vlastodržački poriv DSS i političku veštinu i razboritost Vojislava Koštunice.

Ovakvo ponašanje vodećih ljudi DS koji učestvuju u vođenju izborne kampanje i pregovorima govori nam o njihovom bahatom i neodgovornom odnosu prema članstvu stranke i stotinama hiljada birača koji su glas dali ovoj stranci. Oni smatraju da će i ovaj njihov tzv. istorijski kompromis proći kao još jedna u nizu stranačkih odluka uz podrazumevajuće odobravanje i aklamacije. Međutim, ovi parlamentarni izbori su pokazali da je naš narod politički ipak dovoljno profilisan i da teško oprašta i opravdava izneveravanja osnovnih izbornih obećanja. Stvorena je u sebe zatvorena i sebi dovoljna stranačka oligarhija unutar DS koja je izgubila osećaj za realnost, a svoj politički diletantizam i želju da po svaku cenu dođe do ministarskih položaja proglašava za jedino mogući istorijski kompromis. A ko je odgovoran što je Demokratska Stranke sebe dovela u politički mrtav ugao iz koga može da izađe samo prepušatanjem premijerskog mesta ali uz nedopustivo izneveranvanje članstva i svog biračkog tela.

Zato je u pravu Zoran Hamović kada je usvojoj kolumni na sledeći način okarakterisao aktere pregovora o novoj vladi. “Aktuelni protagonisti bitke za resore prepoznati su kao servilni trkači domaćih tajkuna i stranih upravljača, sebićni politički tezgaroši, ali oni su samo vrh ledenog brega“.

Ovakvo ponašanje vodećih ljudi DS koji učestvuju u pregovorima o sastavljanju nove vlade govori nam da je odsustvo doslednosti i principijelnosti u našem političkom životu postala normalna i čak poželjna stvar a da data reč i obećanja nemaju nikavog značaja i smisla. Na delu su sada pragmatični stranački aparatčici uvek spremni da svoj diletantizam u vođenju i kreiranju politike predstave kao spremnost na istorijski kompromis i odbranu nacionalnih i državnih interesa. Političke stranke često računaju na kratko i selektivno pamćenje birača, ali postoje istorijske prilika kada se izneveravanje biračke volje teško može pravdati i braniti , ono ostaje kao neizbrisivi deo političke istorije i vraća se kao loša savest strankama na svakim sledećim izborima.

O političkom riziku koji je preuzela DS govorio je Zoran Lutovac, uviđajući da se radi o velikom izazovu pred kojim se nalazi ova stranka. “To će umnogome zavisiti od toga kako će taj ustupak biti nadomešten i kako predstavljen biračima. Čak i u slučaju da nadoknada bude suštinski odgovarajuća pitanje je da li će to birači prihvatiti. Premijersko mesto se u simboličkom smislu percipira mnogo važnijim nego što ima značaj u stvarnosti, a u politici simbolika može da igra veću ulogu od samog sadržaja. Taj ustupak za birače može predstavljati prelaz iz sfere racionalnog u sferu emocionalnog a onda je teško sagledati moguće posledice. Jedno je sigurno-DS tim činom preuzima veliki rizik“. Politička istorija se često može označiti kao veliko i nepregledno groblje političkih stranaka, zato svako onaj ko se uzda u to da glasači neće na izborima kazniti onog ko ih je izneverio u odsutnim istorijiskim okolnostima preuzima zaista veliki i neizvestan rizik.

3 april 2007 godine