Početna Sadržaj Izdvajamo HRVATSKA

HRVATSKA

935
0
SHARE

Andrija Henjak: Ljevica još igra po HDZ-ovim pravilima
Objavljeno: 1. svibnja 2012.

  
 
Kada bi pokušali razviti drukčiji tip politike, koji bi povukao jasnu granicu između političkih stranaka i države te se više integrirali s društvom, onda bi mogli oblikovati teren na kojem bi lakše igrali i gdje simboli, kojima se koristi HDZ, ne bi bili presudni

Docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Andrija Henjak  bavi se socio-ekonomskim utjecajima na politički sustav, odnosno stranke i opredjeljenje birača. U razgovoru smo htjeli pojasniti u kome se smjeru nakon izbora 2011. godine kreće hrvatska politika, hoće li ekonomska i politička kriza u zemlji utjecati, i kako, na političke stranke i birače. No, da bismo došli do tih odgovora trebalo se ipak vratiti malo u prošlost. Henjak podsjeća na razdoblje prije uvođenja višestranačja koje je presudno odredilo njegovu dinamiku.

    – Hrvatska se politika do sada strukturirala oko pitanja identiteta na podlozi ukorijenjenih rascjepa još od 1945. godine. Završetkom Drugog svjetskog rata jedna je strana dobila a druga izgubila sve. Poražena strana stvorila je identitet koji je sebe identificirao i s pozicijom žrtve, koji se obnavljao kroz obitelj, nasljeđe, povezanost s Crkvom. Taj rascjep je devedesetih bio temelj glavne političke mobilizacije, jesi li s komunistima ili si protiv, je li »prava godina« 1941. ili 1945. Stvorena su, uvjetno rečeno, tri bloka: tradicionalno-nacionalistički, lijevi postkomunistički i sekularno liberalni nekomunistički. Simbolična pitanja su određivala za koga će ljudi glasati i kako će se ideološki identificirati. Rat, reintegracija, odnos prema Srbima, Haag, pa opterećenost odnosa sa susjedima i proces ulaska u EU, sve je to držalo tu simboliku aktivnom. Uz to i vrlo vješta manipulacija HDZ-a s pitanjima koja su simbolički nabijena, kao što su pravo glasa Hrvata u BiH, vjeronauk i njima slična. Ekonomska pitanja nisu bila bitna.

    I to je potrajalo?

    – Čak se i na izborima 2007. pokazalo koliko su simboli jaki. Tada su se prvi put pojavili i različiti ekonomski programi, HDZ-ov narodni privatizacijski i Jurčićev odnosno SDP-ov intervencijsko-razvojni. Međutim, rezultati istraživanja su potvrdili da se ljudi prema tim programima nisu prvenstveno određivali shodno njihovim interesima nego u skladu sa stranačkom identifikacijom. Poistovjetivši se sa strankom podržavali su i njen ekonomski program. Ekonomske pozicije su bile samo izvedenica odnosa prema simboličkim stvarima.
  

Nema komunikacije
Možemo li iz rezultata izbora u posljednjih dvadeset godina zaključiti da je to više odgovaralo HDZ-u?

    – HDZ-ovi birači su jako simbolički vezani uz stranku. Zato su bitni Tuđman, vjeronauk ili Hrvati u BiH, zato se to vrti na svakim izborima. Nije riječ o povratku u prošlost, nego o kodovima kojima se kod birača aktivira simbolička identifikacija sa strankom. Taj potencijal polako opada, da li zbog demografskih ili nekih drugih razloga, ali i dalje je snažan. HDZ ne mora čak imati ni neki pretjerano veliki kredibilitet ili posebne rezultate. Korupcija? Nezaposleni? Nije to problem. Bitni su simboli. Njihovi birači ne mijenjaju stranku. Neće izaći na izbore samo kada je stranka u velikoj krizi, poput 2000. i 2011. godine, i tada gube izbore. Ljevica to nema.

NITKO NIKOME NE VJERUJE
U našem je društvu užasno nagriženo povjerenje, i to ne samo u institucije. Ljudi ne vjeruju jedni drugima pa se osiguravaju tako da se svatko grčevito drži svoje pozicije. To je situacija s Petrokemijom, Diokijem, brodogradnjom i drugima. To je veliki problem. Svaka vlada i svaka stranka koja bude u Hrvatskoj na vlasti morat će nekako riješiti taj problem, jer društvo koje ima takvu krizu povjerenja ne može normalno funkcionirati. Postoji i drugi problem koji je vezan uz nemogućnost organiziranja kolektivne akcije. Na postojeći način ne možemo razvijati ekonomiju kakva bi mogla podržavati socijalnu politiku i infrastrukturu kakvu hrvatski građani žele. Moramo razviti mehanizme suradnje koji će omogućiti ekonomskim akterima da djeluju. Država, sindikati i poslodavci trebaju zajedno djelovati i zajedno s lokalnom zajednicom eliminirati prepreke investicijama. Međutim, ako unutra imaš ljude koji su tu ušli zbog nekih sitnih interesa, ako nitko nikome ne vjeruje, to se ne događa. Naša vlada može mijenjati porezne stope, prilagođavati proračun, donositi programe zapošljavanja, ali ako se ne spuste na mikrorazinu i ne počnu direktno raditi s ljudima koji to trebaju provesti, ili imaju interesa da se to provodi, onda od toga neće biti ništa. Ništa od političkih dekreta, pogotovo ne od autističnih stranaka zatvorenih u sebe. Naše stranke to ne shvaćaju.
    Nego što? 

    – Ljevica ima birače koji nisu jako identificirani s jednom strankom, SDP-om ili HNS-om, prije i HSLS-om. Pošto ti birači nisu identificirani sa strankom, oni će glasati za onu stranku koja im izgleda najkredibilnija, koja može postići najbolje rezultate na vlasti i biti najvjerodostojniji suparnik HDZ-u. Kada pobijede na izborima, međutim, počinju problemi koji počivaju na tome da njihova definicija države u biti supstancijalno nije puno drukčija od HDZ-ove. Ne postoji koncepcija države kao autonomnog tijela koje obavlja određene funkcije. I za njih je država neka vrsta plijena koji osvajaju čim dođu na vlast. Stranke su vrlo zatvorene. Račan je još pokušavao privući eksperte sa strane i graditi neke veze sa društvom, no od kada je došao Milanović svi ti kanali su dobrim dijelom zatvoreni. Nema komunikacije sa zajednicom eksperata u javnim politikama, nema velike komunikacije s organizacijama civilnog društva a ni s interesnim grupama.

    Zašto je to problem?

    – Ako nema te komunikacije, onda unutar stranke ne možeš izgraditi kompetencije za dobro upravljanje, ne možeš izgraditi policy mreže koje su ti bitne da provedeš neke reformski kompleksnije politike. Umjesto toga imamo autistične aktiviste koji ne poznaju nikakvu drugačiju politiku osim one unutar stranke. Sve se svodi na to: mi smo se borili na izborima, mi smo to zaslužili, sada očekujemo nagradu u obliku određenog položaja. To ne daje pretjerano dobre rezultate te stranke a otvara mogućnosti kritike zbog tretiranja države kao privatnog stranačkog posjeda, što koristi HDZ- koji je fantastično discipliniran i dobar u politici nabacivanja blatom. To blato, naravno, pogađa i njih u HDZ-u, ali im ne šteti. Oni imaju simbole. Njihovi će birači izaći na izbore što god se dogodilo. Birači lijevog centra se međutim demobiliziraju i HDZ ponovno dobiva izbore.

    Što im je činiti?

    – Kada bi pokušali razviti drukčiji tip politike, koji bi povukao jasnu granicu između političkih stranaka i države te se više integrirao s društvom, onda bi mogli oblikovati neki teren na kojem bi lakše igrali i gdje simboli ne bi bili presudni. Činjenica je da oni još uvijek igraju na HDZ-ovom terenu po HDZ-ovim pravilima.

    Je li pojava i dobar rezultat Hrvatskih laburista signal za ljevicu da nešto treba mijenjati? 

    – To je simptom jednog fundamentalnijeg trenda. Nije riječ samo o pojavi Laburista nego i drugih grupacija. U zadnjih trideset godina imali smo tri ciklusa političke socijalizacije. Ljude koji su socijalizirani pod komunizmom, koji su htjeli promjene i imaju koncepciju demokracije kao sistema s vrijednostima. Zatim su došle devedesete u kojem je bilo glavno pitanje kakvu zemlju želimo. Tada su se ljudi socijalizirali po pitanju Tuđmanova režima ili moderne demokracije. Sada napokon imamo treću generaciju ljudi koji se pitaju koga će nam vraga demokracija ako ne proizvodi rezultate. Budući da je povjerenje u stranke i institucije, politiku općenito, na jako niskoj razini javilo se nezadovoljstvo koje se polako valja od 2007. godine.

    To je nezadovoljstvo tražilo nekoga da ga politički uobliči?

    – Najprije su se kao artikulatori nezadovoljstva pojavili sindikati koji su skupili 800 tisuća protestnih potpisa pa se prepali političke aktivnosti i legitimiteta koji su dobili, došli su facebook prosvjedi pa se i to ispuhalo. Ljudi su tražili alternativu koja će reći da naša demokracija nije demokracija kakva bi trebala biti, da se naši političari ne ponašaju kako se ponašaju političari u demokraciji, da trebamo upravljati državom tako da štitimo javno dobro a ne da država bude posjed političkih stranaka. Tada su došli, između ostalih, don Grubišić, Laburisti i Jurčić.  

Poruke Laburista
Na izborima 2011. godine ipak je bilo puno propalih glasova. Je li i to iskaz nezadovoljstva birača postojećim političkim opcijama?

    – Protestni potencijal je veći od onoga što se pokazalo na izborima, to je sigurno. Imali smo demobilizaciju dobrog dijela birača. Veći broj propalih glasova posljedica je toga što HSP nakon rascjepa nije uspio ući u Sabor a njegov ujedinjeni potencijal je oko 6, 7 posto, što Grubišić nije uspio proći u svim jedinicama, također ni Jurčić, koji je imao najjači osobni rejting ali je iza sebe imao loš paket stranaka, poput nekredibilnog Bloka umirovljenika, i zato je ostao ispod izbornog praga.

    Kako će se taj potencijal dalje kristalizirati? 

    – Laburisti su stranka koja će vjerojatno postati prva stranka s definiranom socio-ekonomskom bazom u hrvatskoj politici. Oni bi mogli biti stranka koja će mobilizirati nezadovoljstvo gubitnika tranzicije. SDP ne reprezentira gubitnike tranzicije, niti svojom pojavom, jer su glavni ljudi te stranke zapravo elitisti, niti ideologijom. Usput, istraživanja pokazuju da SDP polako postaje stranka mobilnijih, obrazovanijih i imućnijih ljud i koji se mogu bolje snaći na tržištu, a da HDZ-u, što je dijelom posljedica regionalne distribucije biračkog tijela, počinju naginjati manje imućni. Dakle, Laburisti šalju jasne poruke, obraćaju se vrlo jasno definiranoj grupi tranzicijskih gubitnika. Naravno treba vremena da ta grupa percipira poruku jer su to ljudi koji su manje politički aktivni. Međutim Laburisti nisu stranka koja bi mogla mobilizirati, uvjetno rečeno, prosvjedne birače srednje klase koji ne žele ovaj tip partitokratske države i koji žele vidjeti da se to mijenja.

    Tko može?

    – Ako SDP i HNS ne promijene ponašanje u vlasti, ako ne promijene koncepciju države i ponude neki drugi tip politike, onda će ova skupina birača otići od njih. Samo je pitanje hoće li se pojaviti neki novi akteri ili će se birači nastaviti na izborima ponašati taktički birajući takozvano manje zlo.

    Procjena?

    – Teško je spekulirati. Ono što je sigurno je da postoji socio-ekonomski protest, usmjeren na nezadovoljstvo rezultatima politike, te protest zbog načina na koji politika funkcionira, zbog stranačke kolonizacije države. To su dva različita tipa protesta koji se mogu mobilizirati različitim porukama. Laburisti su uspjeli mobilizirati ovaj prvi tip, imaju potencijal rasta i neće nestati, a za ove druge sve zavisi od toga kako se postave stranke na vlasti.

    Možemo li reći da nakon posljednjih izbora Hrvatska napokon ulazi u fazu kada će socio-ekonomski interesi u opredjeljenju birača postati važniji od simbola?

    – Polako se ipak krećemo prema izlazu iz simboličkog tipa politike, prema tipu politike u kojem će se pojaviti nešto drugo. S time da to drugo ne mora biti definirano socio-ekonomskim interesima. Ono može biti definirano s drugim faktorima koji su opet vezani uz naš razvoj zadnjih deset godina, a koji se svode na to da li se kao zemlja i društvo želimo otvoriti ili zatvoriti. Prije nego socio-ekonomski rascjepi njih će zamijeniti neke dimenzije koje bismo provizorno mogli nazvati protekcionističko-ekskluzivistička odnosno modernističko-inkluzivistička. To više neće biti podjele na ustaše i partizane, za Srbe ili protiv njih, eventualno će biti začinjeno s modernim socio-kulturnom pitanjima za ili protiv gay populacije, za ili protiv migranata. Ta će nova podjela imati i ekonomsku komponentu. S jedne će strane biti grupa ljudi koja će se pokušati grčevito držati onoga što imaju, braniti primjerice hrvatsku mljekarsku industriju po svaku cijenu, a s druge grupa ljudi koja će reći, ne može više tako, moramo prihvatiti neki rizik, otvoriti se svijetu i pokušati stvoriti nešto novo. Tu će biti razlike.

    Hoće li se SDP i HDZ uspjeti prilagoditi tim trendovima?

    – Naš razvoj strukturno vodi u tom smjeru. Hoće li stranke to prepoznati, kako će se prilagoditi, to je teško reći.

    Je li moguća pojava populista?

    – Populisti tipa Kerum i Bandić su prvotno uspjeli zato jer su bili percipirani kao ljudi koji mogu donijeti rješenje. No, dosegli su limit. Uvjeren sam da većina građana Hrvatske, gledajući prema reakcijama birača, želi kredibilne i pristojne političare koji znaju što hoće a ne neke radikalne populiste. Doba bezobraznih populista poput Keruma je prošlo.

    Jesu li populisti uopće imali šansu uspjeti?

    – Da se umjesto njih na izborima pojavio netko drukčiji taj bi prošao bolje. Međutim u tom se trenu nije pojavio nitko. Lesar, Grubišić i Jurčić ipak nisu oportunistički populisti. Artikuliraju nezadovoljstvo, ali na jasnoj platformi. Jedan se bori za radnička prava, drugi hoće etičku politiku, a treći je za promjenu ekonomske politike i razvoja. Ljudi su sve to prepoznali. Na neki način smo pošteđeni tog rigidnog populizma. Što se tiče desnice, njen je potencijal jako mali. Činjenica da se 30 posto ljudi protivi EU ne znači da je isto toliko onih koji stali bi iza Sačića i Šikića, jer oni nisu u stanju ponuditi alternativu a nemaju ni talenta ni kapaciteta za ozbiljnu političku platformu i akciju. U stvari su sa svojim porukama iz 1990-ih hard-core verzija HDZ-a.  

Etičnija politika
Što je s potencijalom koji je otkrio facebook pokret, a kakav se recimo u Njemačkoj kanalizira u Piratsku stranku koja bilježi uspjehe? Jesmo li na tom stupnju moderniteta?

    – Nismo. Oni više kanaliziraju nego što artikuliraju nezadovoljstvo. Facebook protest imao je program utoliko što je tražio odstupanje HDZ-a i Vlade, ali dalje od toga ništa. Dobra stvar koja se pokazala je da je ta grupa uspjela izolirati ekstremiste i tako delegitimirala nasilje. Ne očekujem u Hrvatskoj scene kao u Grčkoj.

    Još uvijek dakle sve ostaje unutar sistema? 

    – Jedini koji dovode u pitanje parlamentarnu demokraciju su marginalni fašisti na desnici i radikalni ljevičari koji hoće direktnu demokraciju.

    Je li to izgledna alternativa?

    – U modernom kompleksnom društvu čini se naivnim očekivati neko veće sudjelovanje građana. Nije riječ o tome da građani to ne žele, nego ono što moderna država i naddržava moraju obaviti u regulatornom smislu za većinu ljudi nije zanimljivo. Ljudi se nikada neće masovno baviti regulacijom mljekarstva, ribarstva, prometa ili turizma. U modernom sustavu u kojem postoji reprezentiranje interesa tim se područjima bave neposredno zainteresirani. Ako oni mogu naći rješenja, a postoji i transparentan sistem informiranja, stvar će funkcionirati bez potrebe da se na livadi sazove generalna skupština svih građana i direktno o tome odlučuje. Ljudi u biti žele etičniju politiku, manje partitokratsku, da javno dobro doista bude javno dobro. A to ne podrazumijeva izazov predstavničkoj demokraciji i sistemu. Osim toga, referendum je vrlo opasno sredstvo u društvima u kojima su kvaliteta javna rasprava i mediji ovakvi kao što su naši.

    Što bi bilo potrebno?

    – Da biste imali refrendum i direktnu demokraciju morate imati jak konsenzus o osnovnim vrijednostima, javne aktere koji se svi slažu da se u javnom prostoru ne smije lagati i da se raspravlja argumentirano uvažavajući tuđe mišljenje. Trebamo uz to imati profesionalne medije koji će odmah razotkriti manipulaciju. To je proceduralni minimum. A da ne spominjemo puno veću supstantivnu kvalitetu znanja onih koji debatiraju. Zbog svega toga, direktna demokracija u društvu poput hrvatskog ne bi bila dobra ideja. Suočili bi se s mogućnošću da manjinama mogu biti oduzeta neka fundamentalna prava. Na kraju krajeva, referendumom se ne može odlučivati o svemu. No, objektivno ne postoji jaka snaga koja bi htjela izazov predstavničkoj demokraciji. Radi se više o tome da ljudi žele drukčiji, pristojniji tip politike koji neće biti polariziran. I da javno dobro bude zaštićeno, da ne bude pod kontrolom stranaka i njihovih klijenata. Lijeva vlada dijelom je dobila nedavne izbore na implicitnom povjerenju dijela građana da će napraviti upravo to. Ako to ne uspiju, platit će cijenu na idućim izborima, to je sigurno.

 

SHARE